Orkestar velikog kolekcionara

Sredinom prosinca sada već prošle godine splitska Galerija umjetnina ispunila je zidna platna svog izložbenog prostora najvećom međuratnom privatnom zbirkom u Dalmaciji. Prvi put na uvid javnosti izložen je kolekcionarski ansambl splitskoga gradonačelnika (1918–1928), nešto kasnije i prvoga bana Primorske banovine, političara, pravnika i publicista dr. Ive Tartaglie (Split, 1880–Lepoglava, 1949). Kao jedna od amblematskih ličnosti u novijoj povijesti Splita, Tartaglia je polivalentnim angažmanom znatno pridonio razvitku grada. U vrijeme njegova rukovođenja Split doživljava velike urbanističke proplamsaje, ekspandira u okolni ruralni krajolik, ubrzano se izgrađuje te poprima konture suvremenoga gradskog naselja. Čitavo desetljeće upravljanja gradom Tartaglia utiskuje dubok pečat na politički, gospodarski i kulturni život Splita. U njegovu mandatu izgrađen je niz škola, knjižnica, otvoren je Salon Galić, a zaslužan je i za izgradnju ličke pruge 1925, kojom se Split povezuje s unutrašnjošću Hrvatske. Također, u vrijeme njegova stolovanja gradom, Split dobiva prvi Generalni urbanistički plan razvoja. Dok je Antonio Bajamonti izgradio vodovod i doveo pitku vodu u grad, Tartaglia je zaslužan za elektrifikaciju Splita.

Cata Dujšin-Ribar, Autoportret s crvenim rupcem, 1930.

Nadalje, pokrenuo je i realizirao projekte izgradnje radničkih i službeničkih stanova na gradskom predjelu Gripe. U njegovo doba obnovljena je Riva s novim nasadima palmi, otvoren je zoološki vrt, proširena i modernizirana luka, izgrađena meteorološka postaja na Marjanu, Oceanografski institut i Zavod za javno zdravstvo, izgrađen vatrogasni dom, dječji i starački dom, proširena i adaptirana bolnica, dok je 1921. ustanovljeno profesionalno kazalište. Nakon trogodišnjeg upravljanja Primorskom banovinom, Tartaglia je posljednje desetljeće života proveo marginaliziran, odbačen i zatvoren. Nakon talijanske okupacije Splita, 1941, kao protivnik fašističkog svjetonazora, biva interniran u Italiji, dok mu u poratno doba nova vlast nudi novu političku funkciju, koju zbog bolesti odbija. Također, traže od njega da privoli svoga bliskog prijatelja Ivana Meštrovića na povratak u domovinu, što ne želi učiniti vjerojatno znajući Meštrovićeva ondašnja stajališta. Nešto kasnije sudi mu se pod optužbama da je u razdoblju dok je bio gradonačelnik i ban potpomagao diktaturu kralja Aleksandra te svoj politički položaj koristio za osobni probitak. Nažalost, stalna izloženost progonima i sudskim procesima potpuno mu uništavaju zdravlje i uzrokuju smrt. Naime, nakon suđenja 24. lipnja 1948. osuđen je na sedam godina zatvora, dvogodišnji gubitak građanskih sloboda i konfiskaciju imovine. Bolestan i razočaran, umire u lepoglavskom zatvoru 3. travnja 1949. Njegove nećakinje traže od tadašnjih vlasti da dopuste pokop u Splitu, čemu im je udovoljeno tek četrdesetak godina poslije.

Otac Galerije umjetnina

Dr. Ivo Tartaglia slovio je kao veliki mecena i ljubitelj umjetnosti, bibliofil i kolekcionar. Njegov kulturološki angažman pokriva i područje likovne kritike, aktivnosti u umjetničkom društvu Medulić, predsjedavanja Društvom umjetnosti i druženja s velikim brojem umjetnika i intelektualaca toga doba u Splitu. Zajedno s Emanuelom Vidovićem, don Franom Bulićem i budućim prvim direktorom Galerije umjetnina, arhitektom Kamilom Tončićem, bio je jedan od inicijatora i najaktivnijih zagovornika osnivanja muzejske ustanove koja bi skrbila o umjetničkoj baštini i bila poticaj budućim likovnjacima. Naime, ideja o formiranju Galerije umjetnina uz veliki zagovor njih trojice, prvi put javno je obznanjena 1908. prigodom otvaranja Prve dalmatinske umjetničke izložbe u novoizgrađenom Tončićevu Hrvatskom domu. Sljedeća dva desetljeća uglavnom su bila usmjerena na prikupljanje umjetnina za buduću Galeriju, da bi splitska općina donijela odluku o njezinu osnivanju tek 1. prosinca 1931. Tartaglia u vezi s tim piše: „Galerija umjetnina nije luksuz, već namirenje jedne nacionalne, kulturne i socijalne potrebe.“ Bez obzira što je fundus Galerije s vremenom rastao, ponajprije zahvaljujući brojnim donacijama, donirana Tartagliina zbirka danas čini desetinu njezina fundusa. Naime, Tartaglia je oporukom od 12. svibnja 1947. rodnom gradu darovao svoju desetljećima prikupljanu umjetničku građu vođen strastvenim porivom za likovnošću. Indikativna je činjenica da je nedugo potom i Meštrović 1952. također potpisao Darovnicu kojom je hrvatskom narodu darovao kuću i atelijer u Zagrebu, vilu na Mejama i Kaštelet-Crikvine u Splitu te obiteljsku grobnicu u Otavicama, zajedno s velikim brojem umjetnina.

Za Tartagliinu zbirku (donaciju), koja obuhvaća više od 550 djela, kustos splitske izložbe Božo Majstorovć ushićeno naglašava kako ona ne govori samo o ukusu, kulturi i dometima svog tvorca, već i o povijesnom trenutku jednog grada i šire zajednice, koja je ulagala goleme napore i entuzijazam u hvatanju i promicanju moderniteta. Nadalje, napominje kako to prepoznajemo ponajprije u djelima umjetnika koji su inaugurirali modernizam u hrvatskoj umjetnosti, dok s druge strane kolekcija otkriva i izraženu kampanilističku notu, što je potpuno razumljivo u nastojanju da se likovna baština sačuva u vlastitoj sredini. O svojoj sakupljačkoj strasti sam će Tartaglia kazati: „Bile su mi dvadeset i dvije godine kada sam kupio svoju prvu sliku, odnosno jedan diptihon. Kupio sam ona dva platna hrvatskog slikara Mirka Račkog, koje nose naslov ‘Dobra žena’ i ‘Zla žena’. Bio sam mlad advokat i sjećam se kupio sam sliku uz mjesečnu otplatu od 20 kruna. Veoma sam joj se radovao. Ostalo je došlo samo od sebe. Najprije sam kupovao slike mladih umjetnika, većina ih je u međuvremenu napravila majstorsku karijeru, a kad su mi prilike dozvolile, počeo sam kupovati i starije slike i kipove (…). Uvijek sam kupovao samo takove slike, koje su čuvane ovdje u Splitu. U toku godina u meni se je učvrstila volja da umjetnine Splita sačuvam od toga da odu u inozemstvo.“

Važnost Tartagliine zbirke iznimna je i u širem nacionalnom kontekstu osobito poradi toga što baštini reprezentativna djela hrvatske Moderne, kao i nedovoljno poznate, no vrlo vrijedne uratke stranih i domaćih majstora iz ranijih razdoblja. Stoga je njezina cjelovita prezentacija zasigurno bila višestruk izazov autorima postava koji je neobično elegantan s obzirom na broj izložaka. Izložba je popraćena reprezentativnim katalogom s reprodukcijama svih djela iz Tartagliine zbirke koja se nalaze u Galeriji umjetnina, a koje prate stručne i znanstvene obrade kako samih radova, tako i života, političkog i kulturnog djelovanja Ive Tartaglie te konteksta vremena. Nositelji složenoga procesa koji je obuhvaćao restauraciju, selekciju, reinvertarizaciju, katalogizaciju, osmišljavanje postava, publikaciju cjelovitoga rada, kao i niz dodatnih zadataka koji proizlaze iz kompleksnosti projekta ponajprije su kustosi izložbe Božo Majstorović i Iris Slade, dok su kao suradnici sudjelovali Radoslav Tomić, Daniela Matetić Poljak, Dalibor Prančević i Josip Vrandečić.

Od Lazzarinija do Deškovića

Teško je na jednom mjestu obuhvatiti eklekticizam stilova i umjetnika koji čine Tartagliinu zbirku. No zasebno mjesto unutar postava zasigurno pripada portretima, osobito Tartagliinim. Cata Dujšin-Ribar, markantna dama, koju je Krleža svojevremeno počastio epitetom raskošno lijepe žene, u svojoj se motivici i stilistici stalno propitkivala, no sugestivni portret splitskoga gradonačelnika nedvojbeno pripada među njezina najbolja ostvarenja. Upravo su portreti i pejzaži najzastupljenije teme slikarice o čijoj ljepoti svjedoče i autoportreti, koji su također sastavni dio zbirke (Autoportret s crvenim rupcem). Ono što je zanimljivo jest dio oporuke u kojem Tartaglia naglašava da ukoliko Grad ne prihvati njegovu donaciju, djela se trebaju proslijediti kćeri njegove pokćerke Ivani Machiedo i Cati Dujšin-Ribar. Naime, postoje opravdane hipoteze o ljubavnom odnosu Tartaglie i Dujšin-Ribar. No Cata nije bila jedina koja je portretirala Tartagliu. Godine 1919. pozirao je i Jerolimu Miši kao odlučan patricij u bijelom odijelu pomalo groteskna izraza. Kronike bilježe kako su mu umjetnine i darivali; bio je prijatelj mnogim umjetnicima.

Također redovito bi na izložbama nešto kupio (omiljena mu je bila galerija Ulrich), a često je putovao te posjećivao galerije i antikvarnice. Zabilježeno je i da je „jedna postarija Ruskinja dolazila u njegov atelier i u torbi donosila ikone i predmete ruskih izbjeglica kojih je u Splitu bilo dosta“. Tartaglia se rado družio i s prezimenjakom Marinom, čije ulje Češljanje iz 1924. čini jedno od glavnih žarišta cijeloga postava. Zbirka obiluje djelima Medovića (Portret majke), Meštrovića (Bijedna Mara, Nevinost), Babića (Crne zastave), Dobrovića, Paraća (Dječak), Joba (Oštrige), Kršinića (Majčina ljubav), Augustinčića (Ženski torzo), Rašice (Lesce), Vidovića (Melankolija) i ostalih velikana hrvatskog slikarstva druge polovine 19. i prve 20. stoljeća.

U knjizi Životni put Tartaglie druga kći njegove pokćerke Norka Machiedo Mladinić navodi kako je Tartaglia umjetnine sakupljao u deset soba svojega stana, osobito osvrnuvši se na knjižnicu koja je imala vrijedne inkunabule, posmrtnu masku Eleonore Tartaglie, rad Andrije Krstulovića, te neke od prvih radova Ivana Meštrovića (Otac, Konjanik). U jednom dijelu Norka navodi: „Čitava je prostorija bila prožeta nekim dostojanstvenim mirom koji je poticao na razmišljanje i na razgovor. Nisu se čuli ni koraci jer je pod bio prostrt ručno tkanim perzijskim sagovima bojanim prirodnim bojama.“ Spominje i sliku u blagovaonici Bogorodica s malim Isusom i Sv. Ivanom na koju je Tartaglia bio veoma ponosan te ju je posebno rado pokazivao gostima. Tada je bila potpisana kao djelo nepoznatoga majstora, dok se danas zna da je djelo Gregorija Lazzarinija s konca 17. stoljeća. Na kraju, naglasimo kako postavom nije obuhvaćeno tek tridesetak radova iz Darovnice s obzirom da je riječ o starijim ikonama i platnima iz ranijih razdoblja koja se nalaze u procesu restauriranja.

Sve navedeno govori o visokoj razini kulturne osviještenosti i intelektualne te duhovne žeđi za umjetničkim stvaralaštvom bez megalomanskih predznaka i egoističkih težnja. Zbirka dr. Ive Tartaglie otkrila je svu sjajnu nutrinu prigušenog dijela splitskog kulturnog identiteta. Trebalo je više od pola stoljeća da se Split oduži jednom od svojih najvažnijih poteštata, kulturnjaka i osnivača muzejskog prostora koji je u ovim zimskim mjesecima, barem simbolično, ponovno postao njegov dom.