Novo ruho stare manifestacije

Kada dugogodišnja manifestacija doživi tematske i koncepcijske promjene, može se reći da se predstavlja u novome ruhu. Ove se godine takva situacija dogodila s 24. slavonskim bijenalom, otvorenim u četvrtak 18. prosinca u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Novo je ruho Slavonskoga bijenala doista novo i nije identično ni usporedivo s onim carevim opisanim u bajci Hansa Christiana Andersena.

Kustosica izložbe Valentina Radoš pojašnjava da stanovite promjene koje su se na ovogodišnjemu bijenalu dogodile nisu „ništa novo, neočekivano ili neobično: Slavonski biennale je kao manifestacija više puta doživio preobrazbu, kako u promjenama dispozicija samog natječaja, naziva i različitih konstelacija žirija tako i u umjetničkim izrazima.“ Promjene u kustoskome pristupu nisu i ne bi trebale biti tek uobičajena i prirodna posljedica evolutivnoga razvoja tako dugovječne manifestacije, koja se održava od 1967. godine. Štoviše, izmjene u ovome slučaju moraju biti trajne i snažne. Slavonski je bijenale u počecima bio usmjeren prema predstavljanju umjetnika iz Slavonije, bijenale Slavonaca. Isprva je možda bilo opravdano ponuditi presjek dvogodišnjih umjetničkih nastojanja nadahnutih Slavonijom i nastalih „iz ruke“ slavonskoga čovjeka. „Likovni izraz Slavonije“, piše u predgovoru prvoga bijenala Zlatko Tomičić, „odnosno sjeverne Hrvatske zanesen je krajolikom, a progovara bojom. To je i karakteristika hrvatske pučke umjetnosti u tom kraju. Hrvatski seljak na sjeveru svoje ukrase rovaši ili ih daje bojom.“ Navedeni bi se citat mogao nalaziti u gotovo svakom izložbenom katalogu u kojemu bi se predstavljala hrvatska naivna umjetnost – ona umjetnička praksa koja je bila već vrlo dobro obrađena u vremenu kada Tomičić piše predgovor prvome bijenalu Slavonaca.

Rad Vesne Gašparić u postavu izložbe

Širenje perspektive

Zbog fenomena „dugoga trajanja“ razumljivo je što je izložba doživljavala brojne preinake, osobito 1997, kada kustos Vlastimir Kusik čini „pomak u perspektivi sa željom da se od lokalne i regionalne izložbe stvori šira perspektiva i prikaz suvremene likovne scene i njezinih aktera“. No Bijenale ostaje platforma okupljanja isključivo umjetnika iz Slavonije ili onih koji su na bilo koji način bili povezani s geografijom slavonskoga prostora. U tome slučaju ostaje otvoreno pitanje u kojoj je mjeri tako koncipirana izložba uistinu mogla biti „prikaz suvremene likovne scene“ i koju je to scenu ona predstavljala. Osječku? Slavonsku? Istočnohrvatsku? S toga je aspekta ovogodišnja izložba mnogo otvorenija jer se na izbor umjetnika gledalo iz šire perspektive. „Prema novim propozicijama natječaja“, piše Radoš, „pozivaju se svi autori, bez obzira na mjesto rada i rođenja, i time je napokon već pomalo izmorena formula revijalnog prikaza regionalne umjetničke scene koja pruža presjek i prosjek napuštena.“ Upravo u toj činjenici leži bitan pomak 24. slavonskoga bijenala. Odlučeno je da se na njemu više ne želi predstavljati samo regionalna umjetnička scena/produkcija.

Nataša Vuković, Alegorija skrivanja, 2014.

Regionalnost više nema težine kakvu je imala prije pedeset i više godina. Što bi u današnjim okvirima značilo predstaviti umjetnike iz Osijeka i okolice? Odnosno, koliko bi tako oblikovana izložba zapravo mogla biti kompaktna i u kojoj bi mjeri govorila o trenutačnome stanju umjetničke produkcije istočne Hrvatske? Širenjem mogućnosti za prijavljivanje i umjetnicima iz drugih dijelova Hrvatske te inozemstva uklonjena je opasnost da i ovaj bijenale bude zbroj lokalnih umjetničkih tendencija. Osim toga, sada je postavljen i tematski okvir unutar kojega su se radovi trebali uklopiti. Naslovivši natječajni tekst sintagmom Jednom jedan putnik, nedavno preminula Marina Viculin, u funkciji predsjednice žirija, nastojala je okupiti radove koji bi bili skloni „pomaku u značenju“ te procesu rekontekstualizacije.

Čini mi se, ipak, da je pozivni tekst određene težnje ostavio nedorečenima ili pomalo nejasnima. Budući da govori o putniku i putovanju, umjetnici su, što pokazuje veliki broj izloženih radova, prijavljivali radove koji se primarno tiču putovanja i svega što je s njime povezano. U posljednjim recima Marina Viculin napisala je: „U sretnoj slučajnosti progovaraju i umjetnički radovi zatečeni u nenadanom susretu grupnog nastupa! Poput putnika u starinskim vlakovima oni nadilaze horizonte očekivanja.“ Putovanje u trošnome vagonu tek je metafora, ali ne i tema izložbe. Novi razgovori i nove situacije u kojima se čovjek može naći za vrijeme putovanja zapravo su metaforička odrednica kustosu, a ne umjetnicima, jer je u ovome slučaju uspostavljanje dijaloga između pristiglih radova koji se „ne poznaju“ bio ponajprije kustoska zadaća. Ipak, kustos nije bio dominantna figura, nego medijator: „A od medijatorske je uloge možda zanimljivije govoriti o pozivu umjetnicima i promatračima da unutar zidova Muzeja stvaraju nove sadržaje i značenja tijekom našeg i njihovog zajedničkog putovanja“, zaključuje Valentina Radoš. Može se decidirano reći da natječajni tekst nije imao ulogu tematske platforme na koju su se umjetnici trebali pozivati.

Geografsko se proširenje ne očituje samo u mogućnosti prijavljivanja na izložbu umjetnika „ne-Slavonaca“, nego i u raznolikome žiriju. Uz Marinu Viculin, predsjednicu žirija, radove su birali umjetnik Davor Vrankić, Osječanin koji živi na relaciji Pariz–New York, ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i multimedijalni umjetnik Slaven Tolj, osječki multimedijalni umjetnik Ivan Faktor te Valentina Radoš, kustosica izložbe. Žiri je među brojnim prijavama odabrao samo dvadeset i devet izložaka. To je rezultiralo još jednom važnom karakteristikom kojom se ovogodišnja izložba može pohvaliti, a to je prozračnost prostora i odustajanje od gomilanja radova u izložbenim dvoranama, što je bilo obilježje nekih prijašnjih bijenala. Među izloženim su radovima odabrani i oni koji su po sudu žirija bili najbolji. Priznanje su za rad dobili Katarina Ivanišin Kardum za Djevojku s bisernom ogrlicom (2014) i Igor Ruf za Stol s brdima (2013). Tri nagrade Ex aequo pripale su Kati Mijatović (Vožnje, 2012), Petri Mrši (Izboj, 2014) i Davoru Konjikušiću (Sveti ljudi, 2013/14). Grand prix je dobila mlada umjetnica Vesna Gašparić. Ona se bavila problemom prostora na što upućuje i sam naziv rada Identitet prostora: antropologija prostora i njegovo poimanje (2012/13). U izjavi o radu Gašparić piše: „Propitujem identitete prostora u susretu s onim što ga uvjetuje. Aktualne teme o revitalizaciji postojećih prostora, ali i njihova napuštanja, pobudile su u meni zanimanje za proučavanje, promatranje i bilježenje napuštenih prostora.“ Vješto se krećući na području klasičnih tehnika, umjetnica je vlastito suočavanje s prostorom predstavila kroz seriju crteža grafitnom olovkom na papiru te fotoknjigu grafika.

Kontinuitet mijena

Izložba je i medijski vrlo raznolika te se mogu vidjeti fotografije, instalacije, klasične slike ili grafike, videoradovi pa čak i performans koji je na otvaranju izložbe izveo splitski umjetnik Gildo Bavčević. Kada sam spominjao nagrađenu Vesnu Gašparić, citirao sam tekst iz njezine izjave o radu. Naime, izjave o radu koje su napisali umjetnici postavljene uza sama djela kvalitativno su pojačanje novoga bijenala. One posjetitelju omogućuju da vizualni dio nadopuni nevizualnim informacijama koje mogu biti (i u konačnici jesu) mali putokaz boljem razumijevanju izloženih umjetničkih djela.

U ovome sam se tekstu posvetio isključivo organizacijskom okviru najnovijega izdanja Slavonskog bijenala ne dajući previše prostora samim umjetničkim djelima, koja će posjetitelji moći pogledati do veljače 2015. Nešto će više o radovima biti rečeno nekom drugom prigodom. Smatrao sam, naime, važnim ukazati na novosti koje su ovogodišnji bijenale u kvalitativnome smislu uzdignule na višu razinu. Naime, životnost dugovječnih manifestacija leži upravo u stalnome mijenjanju ustaljenih organizacijskih i izlagačkih obrazaca. Dvadeset i četvrto izdanje pokazuje da se dogodila zanimljiva nadopuna dosadašnjim izložbama, što je Bijenale učinilo izložbom vrijednom pozornosti ne samo u osječkoj stručnoj javnosti nego i šire. S druge strane, bilo bi pogrešno misliti kako se time došlo do maksimuma. Štoviše, brojne su mogućnosti za nadogradnju te se treba nadati da na njih nećemo predugo čekati te da će se neke od njih otkriti već za dvije godine, na jubilarnome dvadeset i petom Slavonskom bijenalu. Dotad možemo biti vrlo zadovoljni i iskreno čestitati žiriju i kustosici Valentini Radoš na vrlo dobroj i raznovrsnoj izložbi.