Postkolonijalna pjesma

Lavovi na trgu Trafalgar u Londonu,

u četvrti Montparnasse i svuda po Parizu,

na grobu kralja Richarda u katedrali u Rouenu,

u parku Tiergarten i otoku muzeja u Berlinu,

na Lančanom mostu Budimpešte; čuvaju ulaz

u kraljevsku palaču u Brusselsu, drijemaju

u podnožju spomenika Kolumbu u Barceloni,

žongliraju na trgu markiza Pombala u Lisabonu.

Još davno su kamenim pogledima ispraćivali brodove

Istočno – indijske kompanije iz Amsterdama.

Ovdje ih ima više nego u Africi i Indiji.

Prijestolnice bivših europskih imperija

ne krase ni dupini ni ptice, nego lavovi,

čija je snaga njihova samoća.

Kao dvanaestogodišnjak, klizao sam

jedne oštre zime zaleđenim jezerom 

maksimirskog parka pokraj ZOO vrta.

Na jezeru nije bilo nikoga osim mene.

Ispod jednog od mostova osjetio sam

kod ulaza u nastambu prisutnost lava,

čija me rika zaustavila u mjestu.

I kada ti se čini da te vide, nisi u pravu,

lavovi zapravo gledaju ravno kroz tvoje kosti,

kroz zidove, rešetke i drveće, preko jezera

gdje sam klizao, pa do rimskog koloseuma i dalje,

prostranstvima urezanim duboko u njihovu memoriju,

pogled im počiva u savanama Afrike prije kolonija.

Srebrno nebo

Zgusnulo se nebo

i svjetlost ostaje zatvorena u šumi.

Moj pas Luna i ja lutamo planinom

i pojavljuju se prve pahulje snijega.

Gledajući Lunu kako juri i olako preskače 

u nevremenu srušena divovska stabla, ne mogu vjerovati

da je to isti pas koji danima tužno kunja u kutu blagovaonice.

Zrake svjetlosti prate je u korak otkrivajući boje drveća i lišća.

Probija se zatim i sunce koje nas sve zajedno grije i skuplja 

pod kapom nebeskom, jedinstvene u različitosti tonova.

U jednom trenutku pas nestaje, ne vidim je.

I boje nestaju. Trava nestaje. I zemlja. I drveće.

Mi nestajemo. 

Iznenada se Luna pojavljuje iza okuke i

svjetlost je opet tu,

u nama.

Nevidljivo more

Sanjao sam da je kuća u kojoj sam se rodio imala zidove prekrivene morskim algama. Zvekir na vratima ječao bi potmulo kako da ziblješ kolijevku mora. Nebo je bilo tiho i blistavo modro. More se noću nije moglo vidjeti. Moglo se samo čuti i udahnuti. U večerima djetinjstva udahnuo bih tako zrak s pučine, ugasio petrolejku, a sveprisutnost nevidljivog mora uvela bi me u miran san. 

Ali kada sam se probudio ta kuća bi nestala, a s njom i moje djetinjstvo na obali mora. Kroz prozor vidio sam stabla drveća neprilagođena smogu, buku automobilskih sirena i sivu maglu grada koji me okruživao. Ali san je bio stvaran, morao je biti, kako inače živi već više desetljeća.    

Knjiga brojeva

Kada su prvi pobunjeni anđeli pali na zemlju, žeđ im je bila tolika da su progutali sav zrak na putu prema dolje i tako su poprimili supstancu, pa je njihov pad više naličio skoku komandosa iz aviona pod zastavom noći. Pri dodiru sa zemljom tlo se uzdrmalo i odaslan je fosforni trag kroz srca ljudi.

Prvi je među palim anđelima rekao: “ja sam svjetlost, kao što mi ime  govori, i svjetlost moga pada obasjala je cijeli beskrajni ponor,” a tisućama godina kasnije hodajući ulicom u jedno jesensko jutro nije se po ničemu razlikovao od svih nas koji smo toga dana zakoračili na ulicu pod bezglasnim nebom.

Kišni ogrtač, blatnjav po rubovima, prekrivao mu je zračno tijelo i oči su mu bile korodirana bronca, a vjenčanje neba i pakla bilo je sada zapečaćeno u knjizi brojeva.

U knjizi brojeva kakve mnogi od nas nose pod rukom, brojeva naših najbližih i najdaljih, žrtava rata koje smo s vremenom prestali brojati kako je rat sve više u nama gorio, a mi smo mu se prestali odupirati, brojeva svih onih nestalih, brojeva samoubojica, ili brojeva duša otpuštenih od sidra i izgubljenih u svom nemiru. 

Brojeva s kojima se ne može ništa izračunati niti dobiti logičan matematički rezultat,  brojeva koji nisu utkani u izvorni kôd ovog svijeta.

Vatre su došle i otišle

                                            bratu Vladimiru

Povici i reski glasovi nestaju u tišini pepela izgorjelog drveća. Došla je kiša, ali zaborava niotkud. U zamasima, poput klatna, tupa svjetlost boli.

Vatre su došle i otišle.

Ali vratit će se, poput mora koje ne može zaboraviti svoje obale.

Ležao sam na balkonu u mreži za spavanje i drijemao. Negdje ulicom, prošao je kamion muklo odzvanjajući po rupama. Zazvučalo je kao da zazidane duše lupaju s druge strane.

Naglo sam otvorio oči.

Pokopali smo mog brata u Rio de Janeiru, na groblju Sao Bento. Nakon što sam položio kovčeg u rupu u zidu djelatnik groblja je u nekoliko vještih poteza špahtlom zacementirao pukotine. Pitao sam ga pod kojim se brojem vodi ta gaveta. Nije mi odgovorio. Drugi je djelatnik prišao i kredom na ploči podebljao broj.

21, rekao je.

21, rekao sam svima ostalima iza sebe gledajući u oštra crna brda kišnih šuma i Lanca orgulja gdje pod konkavnim nebom megalopolisa dišu milijuni duša od kojih mnogi nemaju ni imena ni broja kao potvrde svog postojanja i osjetio trenutnu slabost u koljenima i pomislio ipak kako neka stabla, kada izgore, postaju hlad zemlje, nestaju u sjeni, no ima ih koji nakon što izgore ostaju s nama još dugo, jer njihova je ljubav za života obasjala cijeli beskrajni ponor kao žeravica koja se nikako ne daje ugasiti.