Moje zimsko kazalište

U kasnu jesen počele su mi oko kuće prolijetati „drobne ftice“ vrapčarice, sjenice i vrapci. Znala sam da se te ptice rado drže kuća, pogotovo zimi. Ako zapadne snijeg, teško dolaze do hrane, pa im je ljudska pomoć nužna. Kako je jesen kalendarski odmicala, te su se ptičice sve češće zalijetale i u zidove kuće i u prozore. A onda su se javili i prvi mrazovi, znali su „držati“ i do podneva, zemlja se smrznula, pa je ptičja družba postala ovisna o ljudima i njihovoj dobroti. Letjele su pomalo panično, u niskoj cikcak liniji, munjevito i nepredvidljivo, poput borbenih aviona. Gledala sam ih i onda mi je sinula ideja. Kako bi bilo da spojim korisno s ugodnim? Korist od improviziranoga zimskog hranilišta bila bi za ptice, a zadovoljstvo tim ljupkim glumicama bilo bi za mene. Ja bih bila ta zaklonjena publika poput one kazališne u zatamnjenom gledalištu, moje gala-sjedalo bilo bi na kuhinjskoj klupi, publika ne bi bila brojna, ali bi bila vjerna. Mogla bih dugo promatrati te okretne balerine, i to u njihovu prirodnom okruženju, naučiti puno o njima od njih samih, što uvijek nadilazi znanje stečeno iz knjiga. Smišljeno – učinjeno. Na balkonskoj štangi improvizirala sam hranilicu, a sebi postavila zimsko kazalište, makar samo jednu stagione. Sve mi je trebalo biti u visini očiju, da mogu mirno promatrati zobalice dok jedem ili pijem kavu. Nabavila sam raznoga sjemenja, napravila im otvorenu hranilicu i scena je bila gotova. Lojna kugla u mrežici bila je dodatni mamac u vrlo hladnim danima. Tada nije trebalo dugo čekati na dolazak cijelog ansambla. Scene tutti smjenjivale su se sa solističkima. Promatrala sam kako hitro slijeću, grabe sjemenku i još hitrije odlijeću s njom u kljunu do jabuke u susjedstvu da dovrše posao. Spretno kuckajući po njoj, a pridržavajući je pandžicom, začas bi je oljuštile i još brže pojele, pa hajd’ po novu porciju!

Najbrojnije su bile sjenice, osjetno je manje bilo vrabaca, a dvije gugutke (obično ih zovemo grlicama), kad bi već izdaleka zagugutale, rastjerale bi sve ptičje nakoštare. Ako su dolazile u paru, nije bilo svađe. Zajedno bi se uvalile u zdjelu sa sjemenjem i kljucale takvom brzinom dok se zdjela ne bi ispraznila. Sjenice i vrapci ne pojedu u cijelom danu koliko te „kokoši“ u jednom zaposjedanju posude. Lojnoj kugli ni one nisu odoljele, kao ni vrapci, pa bi se i ona brzo „otopila“.

Sjenicama tamna pruga dijeli prsa popola, a ime – sjenica – dobile su po boji krilnih pera. Pa zavirimo im malo ispod perja da to otkrijemo! Mi ih zovemo sjenice, no još se u prasl. javljaju i u oblicima sinica i sĕnica I u ruskom je siníca, tako je i u slovenskom (sinica), uz umanjenice sinička, siničica. U srpskom je senica (kao i u nekim kajkavskim govorima). Sva su ova imena izvedena iz *sini, nekadašnjega ženskog oblika pridjeva *sinь, što u prasl. znači sinji, modar, sivkast, negdje i crn. Dakle, krilna su im pera modrikasta. A sam prasl. oblik *sinь razvio se iz ie. *sk’eini ili *sk’ini-, što se pak povezuje sa *sk’ei-, svijetliti se, ljeskati se, sjati se. Prvotno je sinji značio boju neba kada ono nakon tmine prosine (odatle i prosinac), ali je sa sjajem povezana i ona druga strana medalje, a to je sjena.

Šojke, doduše, nisu dolazile na moju pozornicu, ali su ime dobile kao i njihove rođakinje, moje gošće. I njihovo (soja – „Zapjevala soja prica“, sojka, šoja, šojka) dolazi od boje perja (plave, čest ures lovačkih šešira) iz ie. korijena *sk’ei-, što znači, netom smo vidjeli, svijetliti se, sjati se, ljeskati se. Sve ove glagole valja u prvom redu povezati sa svijetlom bojom neba koje samo što nije prosinulo.

Gledajući ptice kako oblijeću oko mojega balkona i dolaze na obroke (jer treba stvoriti dovoljne zalihe prije mraka), lijepo sam mogla vidjeti karakter pojedinih od njih i po njemu ih već i prepoznavati. Jer, i ptice su kao i ljudi. Jedna je plašljiva, skakuće po rubu zdjelice, gleda, gleda, no odleti a da nije uzela ni jedno zrno. Druga je odvažna, hitra i spretna, ukrast će sjemenku makar još dva vrapca sjedila u samoj posudi. Plava je sjenica vrlo ratoborna, ispustit će i zalogaj iz kljuna samo da rastjera sve one ptice koje čekaju u redu „za kopanju“. Ima i onih koje nikamo ne odlete sa zalogajem, što većina ipak munjevito radi, nego ga spretno tuckaju već o sam obod hranilice. Sjenice vole kljuckati loj, a kakve akrobacije izvode pritom, to ne bih ni vidjela da mi nije moje zimske kazališne scene. Vise naopačke, izvijaju se u nemogućim pozama, vise na jednoj nozi, što podsjeća na najsuvremenije plesne koreografije, samo što ne znam koji bi to plesač ili plesačica mogli izvesti. A ovdje su elegancija, domišljatost i spretnost tako prirodne, same po sebi razumljive.

Od istih fonema (s naglaskom kao gotovo nezamjetnom razlikovnom notom), s/j/e/n/i/c/a, sastavljen i pojam koji znači nešto sasvim drugo: sjenica je konstrukcija sa stupovima i krovom koju često obavija neka biljka penjačica – ruža ili vinova loza. To je mali otvoreni paviljon, vrtna kućica, zvana razgovorno i saletl (umanjena sala), koju su ljudi u neka mirnija vremena nekoć rado postavljali u vrtove da ih, dok sjede na zraku uz novine, čaj, kavu ili tek u prijateljskom razgovoru, zaštiti od blage kišice, no najčešće od sunca. Naravno da ime toga dražesnog paviljončića ne potječe od sinje boje perja. No nešto im je ipak zajedničko. To je sjena, jer se i ona razvila iz odsjaja, nečega što ne dopire poput izravnoga sjaja i svjetla do nas nego posredno. Svjetlo ostaje vani, a sjena ovladava unutrašnjošću. I ona se (prasl. *sĕnь) dovukla iz ie. korijena *sk’ō΄i, što je prvotno značilo sjaj.

Na kraju ovoga cvrkutavog napisa što da radimo kad nas opet pohodi proljeće, a ptice od nas odlete? Najbolje se ugledati u vječno optimističnoga Kekeca, pa makar i mumljajući penzionerski u sjenici, a ne žustro hodajući po alpskoj livadi, i zapjevati: „Kaj mi poje ptičica, ptičica sinička / Dobra volja je najbolja ...“ Meni su ove zime te drobne ptičice bile veliko veselje.