Misliti kroz dizajn

U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je početkom prosinca izložba Borisa Ljubičića, hrvatskoga dizajnera kojemu i sam muzej duguje vizualni identitet. Dizajner tako bogata opusa zavrijedio je temeljitu retrospektivnu izložbu i znatno prije, no prilike za izlaganje u muzejskom kontekstu ukazivale su se nedovoljno često. U naslovu izložbe krije se autorova posvećenost svome prostoru te vizualnom i idejnom oplemenjivanju vlastite sredine, kao i nastojanje da tu sredinu vizualno trajno upiše na globalnu scenu. Premda izložba daje pregled cjelokupnoga autorova stvaralaštva, nije organizirana strogo kronološki, što Ljubičić, koji se uvijek opirao klasičnim kategorizacijama i postupcima, vjerojatno ne bi ni želio.

Majica Borisa Ljubičića

Osamdesetak radova smješteno je u dvije veće i jednu manju prostoriju, a autor postava i pripadnoga deplijana jest sam Boris Ljubičić, koji tako možda i nesvjesno odaje počast totalnom dizajnu bauhausovske tradicije. Na zidovima su izložene klasične plakatne forme, dok su po sredini dviju većih prostorija postavljeni panoi na kojima autor prikazuje i tumači svoje projekte – od najpoznatijih upisanih u lokalnu vizualnu memoriju do manje eksponiranih, koji unose element svježine u postav.

Umjetnikovo tumačenje radova

Zanimljivo je da je za autora, koji je istovremeno i subjekt i objekt izložbe, ovakav način izlaganja primjer jednoga tišeg pristupa sklonijeg analizi negoli provokaciji i izazivanju. „Dizajnom se definiraju dalekosežne promjene i velike odluke, dizajn nije crtanje, nego način razmišljanja“, tvrdi autor, a upravo nam u taj misaoni proces izložba daje uvid. Iako ovdje nije riječ o iscrpnim razlaganjima i analizama autorova kreativnog procesa, takav pristup vrlo zahtjevnu kustoskom zadatku svakako otvara mogućnost prisustvovanju evoluciji ideja. Autor u kratkim crtama analizira i tumači svoje projekte. Jezgrovito i bez lažne skromnosti obrazlaže koncepte, njihov nastanak, razradu i oblikovanje te nadasve društvenu važnost koju imaju i koju im je namijenio. Svaki pano mogli bismo nazvati osobnim identifikacijskim dokumentom pojedinoga projekta, koji razotkriva klicu njegova nastanka. Od najpoznatijih do nešto prigušenijih, radovi se prikazuju kao enciklopedijske natuknice s autorskim tekstom. Otkrivaju se u ponešto drukčijem svjetlu – žrtvuju dio aure kako bi nam podastrli svoje korijene i kontekst. Na taj se način nastoje dodatno približiti publici i ostvariti konačnu autorovu namjeru – dotaknuti najšire mase i stupiti s njima u dijalog. Izložba daje publici mogućnost da se upozna s manje eksponiranim autorovim radovima koji dobro oslikavaju i potkrepljuju njegove stvaralačke principe.

Gotovo opsesivna predanost dizajnu vizualnog identiteta Republike Hrvatske prikazana je u obliku plakata, u analizi zastava i ostalih državnih simbola te u brojnim logoima na državnoj televiziji i u državnim institucijama. Tako je u središnjoj izložbenoj prostoriji moguće pogledati HRT-ove najave kao i čitanje teksta s nove Bašćanske ploče.

Plakat Krvatska!, 1991.

Posvećenost autora vizualnom identitetu vlastite zemlje ne treba doživjeti kao faktor ograničenja. Ljubičić je vrlo svestran dizajner pa njegov opus uključuje i arhitektonske zamisli kao što su prijedlog zgrade Muzeja suvremene umjetnosti. Vrlo originalnom idejom podnog mozaika na natječaju za spomenik Titu ispred Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski autor je pokazao da plakat nije jedini alat kojim osvaja gradsko tkivo.

Činjenica da Boris Ljubičić nije češće zastupljen u muzejsko-galerijskim prostorima djeluje nepravedno i neopravdano, ali zapravo ne iznenađuje. Riječ je o autoru koji se vrlo vješto opire svim klasifikacijama kojima se kustoske prakse najčešće koriste. On ne stvara umjetnost, ali vješto barata likovnim alatima i tehnikom. Nije pomodan, ali ide ukorak s vremenom i ne zazire od novih tehnologija i dizajnerskih alata. Za svijet dizajna vjerojatno nije dovoljno prilagodljiv, dok mu umjetnički milje često predbacuje manjak estetskog elementa i stoga on na neki način operira na ničijoj zemlji. No unatoč upornu izbjegavanju institucijskih „ladica“ najveći problem vjerojatno je upravo autorova životnost i energična angažiranost, koje je vrlo teško prikazati klasičnim muzejskim retrospektivnim postavom. U svojoj formi postav izložbe jest relativno konvencionalan, ali u nekom eksperimentalnijem i provokativnijem pristupu možda bi se zagubila istinska kvaliteta autorovih analiza vlastitih radova. Uostalom, dizajn Borisa Ljubičića ponajprije treba doživjeti neposredno – na ulici, u trgovinama, u vlastitom domu. Njegov je dizajn živ i potrebna mu je komunikacija kako bi zaživio i opstao. Nije dekorativan ni dopadljiv – ponekad vješto izbjegava estetsku dimenziju, ali zakoni likovnosti uvijek su latentno prisutni. Riječ je o dizajnu koji ne zastarijeva, ne brine se o estetici, nije elitistički. Koristi se provokacijom i nužan mu je sugovornik.

Slojevite poruke

To nipošto ne znači da svaki oblik galerijskog ili muzejskog tretiranja dizajna označava njegov poraz i svršetak. Paola Antonelli ne smatra da muzeji štete dizajnu. Oni su naprotiv izvrsna prigoda da javnost napokon zastane pred dizajnom i počne ga aktivno promišljati. U muzejskom prostoru dizajn doduše riskira da ga umjetnost apsorbira, da se stopi s njom i izgubi svoju funkciju ili da pak biva procjenjivan prema estetskim načelima lijepih umjetnosti i u toj poredbi neizbježno gubi. Boris Ljubičić dizajn promatra i stvara isključivo iz perspektive dizajna. Umjetnički zanat izučio je na fakultetu i potom ga se odrekao. Njegova je umjetnost umjetnost ideja i muzej joj u tom smislu nije nikakva prijetnja.

Autorovo vjerovanje da implementira kulturu u svako kućanstvo iskazuje samu bit njegova djelovanja – preodgoj kvalitetnim projektima i vizualno oplemenjivanje svačije svakodnevice. Dizajniranjem vizualnoga identiteta ključnih državnih institucija ili tvrtki kao što su HRT ili Leksikografski zavod počinio je svojevrsno gerilsko implementiranje novoga hrvatskog vizualnog identiteta. Kao što to suptilno kazuje njegov plakat za Dubrovačke ljetne igre – Boris Ljubičić nam uz kulturu nastoji servirati i dizajn. Pritom se kao i u svim svojim radovima poigrava semantičkim slojevima pa „čitajući između redaka“ možemo prepoznati i kritiku suvremene imućne publike koja bez mnogo razumijevanja guta i usisava sve što joj se od kulturnih i lifestyle sadržaja servira – od zubaca do teatra.

Iako Boris Ljubičić prema vlastitim riječima plakat smatra najbližim mediju slike, od kojega se svjesno distancira, on na izložbi ipak prevladava. Naposljetku i sami panoi s razradama ideja evociraju plakatnu formu. Nema u tome ništa loše, baš naprotiv. Ljubičić je majstor plakata, a na izložbi susrećemo neke od njegovih konceptualno i likovno najboljih uradaka, kao što je to antiplakat za 7. zagrebački salon u obliku uske fluorescentne trake koja se lijepi između ili oko plakata na plakatnom mjestu kao i na neplaniranim gradskim punktovima. Nije li naposljetku i kontroverzni plakat Nelagoda Brukete i Žinića idejni baštinik autorova plakata Dobro došli u muzej, koji iz ptičje perspektive prikazuje međunožja u raskoraku?

Kao što kvadrat i krug na plakatu za 12. muzički biennale Zagreb komponiraju jasnu poruku, tako i Ljubičić već desetljećima polagano sklada svoju viziju svijeta. Njegov će rad nedvojbeno preživjeti i bez potpore muzejskih institucija, ali muzejske bi zbirke bez njegova opusa bile znatno osiromašene. Izložba u MUO-u stoga je važna gesta i korak prema trajnom uključivanju autora u izložbene prostore.