Miljenici Cannesa

Još od sjajne egzistencijalne socijalne drame Rosetta, 1999. realizirane priče o temperamentnoj mladoj djevojci iz naslova koja živi s majkom alkoholičarkom te koja je za zadržavanje posla u lokalnoj pekari spremna poduzeti i radikalne korake, braća Jean-Pierre i Luc Dardenne uživaju status miljenika festivala u Cannesu i Europske filmske akademije. Premda su i prethodnim, tri godine starijim filmom Obećanje – žanrovski srodnom storijom o ocu i sinu koji žive od iznajmljivanja stanova ilegalnim imigrantima i njihova povremena zapošljavanja na crno, da bi se, nakon što inspekcija u neočekivanom nadzoru otkrije jednog imigranta, u odnosu prema njemu i njegovoj supruzi počele otkrivati karakterne i ine razlike između oca i sina – privukli pozornost kritike, ali i socijalno senzibiliziranije publike te kao Belgijanci osvojili nominaciju za čuvenu francusku nagradu César u kategoriji najboljega stranog filma, braća Dardenne spomenutom su Rosettom stekli izrazitu i, s obzirom na brojnost i redovitost nagrada koje osvajaju, čini se trajnu naklonost žirija u Cannesu i članova Europske filmske akademije. Iako im redateljska karijera traje nepuna četiri desetljeća, još od nezapaženoga dokumentarnog filma Le chant du rossignol iz 1978, braća Dardenne su nakon niza podjednako nezapaženih dokumentaraca i kratkih filmova realiziranih potkraj 70-ih i u prvoj polovini 80-ih prvo ambicioznije ostvarenje, ratnu dramu Falsch, snimila 1987. Uslijedila je drama Mislim na vas (Je pense à vous) iz 1992, a onda spomenuto Obećanje u kojem su Jean-Pierre i Luc, koji su s iznimkom naslova Mislim na vas uvijek i jedini scenaristi svojih filmova, jasno naznačili svoje danas već itekako prepoznatljive tematske, stilske i općenito izvedbene preokupacije i smjernice.

Marion Cotillar i Fabrizio Rongione

Povjerenje u pojedinca

Njihova su djela u dokumentaristički vjerodostojan i dojmljivo oslikani realizam, u jasno zadan realistični društveni kontekst duboko usidrene egzistencijalne socijalne drame s uravnoteženim omjerom egzistencijalnih i socijalnih tema i motiva koji su čvrsto isprepleteni, neraskidivo povezani i snažno međusobno uvjetovani te ponekad obogaćeni romantičnim (Dijete), trilerskim (Lornina šutnja) ili krimi-podzapletima (Dječak). U ishodištima njihovih filmova uvijek su intimne ljudske sudbine koje zadane mikrodruštvene okolnosti (kroz koje se pak logično i neizbježno oslikavaju širi socijalni uvjeti i problemi) okreću u određenim smjerovima te oblikuju na određene načine, pri čemu su razvidni svjetonazorski pesimizam i generalno nepovjerenje u ljudski rod braće Dardenne. Točnije, oni kao da vjeruju u pojedinca, u njegovu snagu, sposobnost i moć da opstane ipak i unatoč svemu, unatoč pa i u inat vlastitim slabostima i nedostacima, širim društvenim otegotnim okolnostima i nevoljama te opresiji i ugrozama kojima je izložen u mikrosredini, a u tim se rasponima kreću i izraženi humanizam te emotivne skale njihovih filmova. No u konačnici, unatoč drukčijim signalima koje šalju i optimističnijim mogućnostima koje naznačuju, nemaju povjerenja u ljudsku zajednicu i čovječanstvo kao takvo, jer ti pojedinci naposljetku ipak, na ovaj ili onaj način, blaže ili intenzivnije, s manje traumatičnim ili tragičnijim posljedicama, bivaju iznevjereni i izdani od zajednice.

Raspad društvenih
i ljudskih vrijednosti

Sve to razvidno je i u njihovu recentnom naslovu Dva dana, jedna noć, impresivnoj egzistencijalno-socijalnoj freski za fantastičan nastup u kojoj je jedna od najboljih glumica današnjice Marion Cotillard ovjenčana Europskom filmskom nagradom, a u trenucima pisanja ovog teksta stigla je vijest i o njezinoj nominaciji za Oscar. U filmu za koji su joj braća Dardenne ulogu napisala nakon što im se svidjela u izvrsnoj naturalističkoj i naglašeno pesimističnoj egzistencijalnoj psihološkoj drami Hrđa i kost Jacquesa Audiarda, poslije gledanja koje su je i upoznali, Cotillardova tumači depresijom pogođenu Sandru, koja se oporavlja od nedavnoga živčanog sloma. Ona je udana žena i majka iz industrijskog belgijskog grada Serainga, i odmah u prologu zatječemo je u vrlo depresivnu stanju dok se u petak ujutro vrlo teško budi te prikuplja volju i snagu za ustajanje. Nakon stanovita izbivanja s posla – a radnica je u malom privatnom pogonu za izradu solarnih panela gdje posao dijeli sa šesnaestero kolega – Sandra bi se trebala vratiti na svoje radno mjesto, no upravo je doznala da je tijekom njezina izbivanja šef zaključio da se uz nešto dulju pojedinačnu satnicu isti obujam posla može obavljati i s radnikom manje. Očekivano, upravo je Sandra višak koji bi trebao otpasti, dijelom i zbog vlastitih slabosti oličenih u nervnom slomu i depresiji, a s čovjekom manje u pogonu šef je ostalima u mogućnosti isplatiti i tisuću eura bonusa. Štoviše, oni su već iznadpolovičnom većinom izglasali da se Sandri dade otkaz i da se njima isplati bonus. No ipak postoji način na koji bi ona mogla zadržati posao, a to je da do ponedjeljka većinu kolega, devetero njih, uvjeri da promijene mišljenje te da iz razloga solidarnosti, kolegijalnosti i(li) prijateljstva u novom glasanju odustanu od bonusa. Za ostvarivanje toga i za pojedinačne razgovore sa svima njima Sandra na raspolaganju ima tek dva dana i jednu noć, tijekom kojih će joj uz muža Manua (vrlo dobar stalni glumac braće Dardenne Fabrizio Rongione) najviše pomoći kolegica i prijateljica Juliette (Catherine Salée).

Očaj protagonistice koji jasno, vrlo sugestivno i nelagodno pulsira u svakom kadru najdojmljiviji je segment dokumentaristički verističkog filma u kojem izvedbeno mudro uopće nema izvanprizorne glazbe, a i ona unutarprizorna bilježi se samo u dvjema sekvencama, tijekom vožnje automobilom Sandre i muža koji joj i glazbom s radija pokušava pružiti dodatnu potporu i podignuti joj samopouzdanje. To samopouzdanje na početku je na najnižoj mogućoj razini, jer i protagonistica baš kao i oni oko nje a pogotovo gledatelji od prvog trenutka, od spomenutog prizora teškog buđenja iz depresivnog sna, slute da je bilo kakav „sretan“ završetak jednostavno nemoguć. Štoviše, i Sandrina se depresija, koja će je u jednom trenutku stajanja pred očigledno neprijelaznim „zidom“ dovesti i do pokušaja samoubojstva, može interpretirati kao razultat suočenja s intimnom i društvenom ako ne nesrećom, a ono svakako ne-srećom, odnosno s raspadom svih solidarnih, zajedničkih, društvenokohezijskih, a u biti i ljudskih vrijednosti.

Društvo po mjeri
Margaret Thatcher

Raspad se ogleda u egoizmu i materijalizmu većine njezinih sugovornika i kolega, redom obiteljskih ljudi kojima bonus treba iz različitih razloga, jednima za otplatu nekoliko rata kredita, drugima za školovanje djece, a trećima za uređenje dvorišta, pri čemu su neki bez previše ili imalo grizodušja spremni svojim odgodivim ili na drugi način rješivim privatnim i obiteljskim potrebama dati apsolutni prioritet pred ugroženom egzistencijom jedne žene i njezine obitelji. U razgovorima sa Sandrom i mijenjanjima svojih odluka humanijima se i sućutnijima pokazuju imigranti, odnosno podrijetlom ne-Belgijanci, ljudi koji su prema braći Dardenne očigledno svjesniji i svog i njezina marginalnog te bitno obespravljenog statusa, oni koji imaju više razumijevanja za probleme slične svojima, unatoč identičnoj klasnoj pripadnosti svih radnika i neizbježnoj spoznaji da bi već sutra i netko od njih mogao doživjeti sudbinu sličnu Sandrinoj. U tom bi se smislu moglo reći da braća Dardenne prikazuju raspad marksističke „klasne svijesti“ i ostvarenje društva po zamisli Margaret Thatcher, društva kao skupine pojedinačnih vlasnika domova koje nije briga ni za što drugo osim za navodnu sigurnost njihovih malih obiteljskih posjeda i zajednica, pri čemu je ta sigurnost vrlo varljiva i u svakom trenutku izložena ugrozi.

Ono pozitivno do čega će tijekom filma Sandra doći i što će dijelom u završnici i jasno verbalizirati, jest njezino postupno vraćanje samopouzdanja, samosvijesti i osobnog digniteta, kao i dardenovska vjera u pojedinca, ne i u društvo. Unatoč formalnom porazu, njezina pobjeda na kraju nije samo moralna nego i duboko osobna, a skalu Sandrinih mijena i osjećaja od krajnje ranjivosti i fragilnosti do čvrstine i borbenosti Marion Cotillard dočarava na uistinu impresivan način.