Mažuranić kao poeta doctus

Mažuranić, kasniji značajnik hrvatske povijesti i politike, u početku bijaše pjesnik. To en arhé ili in principio valja shvatiti koliko povijesno toliko i bivstveno. Tiče se koliko duševne i poetičke zrelosti mlada intelektualca, toliko i njegove književne djelatnosti tridesetih i četrdesetih godina devetnaestog stoljeća. Bio je on naime u počecima svoga javnog života ponajprije posvećen književnosti, ne politici, pa ni strukovnim nagnućem odabranu právu; a u vezi s osobnim duševnim bavljenjem, i vrstan filolog. S druge strane, uspoređen s najznamenitijim suvremenicima i vršnjacima, bio je prvi neporecivi pjesnik novoustrojenoga književnog standarda. Drugi su još više ili manje vrludali po neobrađenim terenima međuprožetih sustava i stilova. Tim se vrludanjem, dakako plodnim, mogao posebice podičiti Mažuranić. No on je već prvom pjesmom – napisanom 1830. a objavljenom tek posthumno, 1892. – dakle Pismom od Vinodolca školana, osobnom intuicijom ponudio primjer skladna poetičkog rješenja hrvatske standardne versifikacije, za koje se slobodno može reći da je bilo od presudna budućnosnog značenja:

Vinodolski doče, da si zdravo!

Novi grade, pozdravljam te lipo!

Od kada sam, da ti kažem pravo,

Pustil tebe, lipa moja diko!

Ne uživam tužan nikad mira;

Jer ne vidim ja tvoje zidine.

Još me tvoje vino jače tira,

Da t’ nazovem ja dobre letine.

Već je tim stihovima – očito je, i konstantom utemeljeno (Barac, Frangeš) – Ivan Mažuranić pošao putem što ga je još davno bio zacrtao fra Andrija Kačić Miošić: prirodna hrvatska rečenica, izosilabična, skladna dvosložnog dočetka (sroka), ravnomjerna dvodijelnog ritma, s jakom stankom nakon prvog dijela stiha. Izraz je to općeg jezika predstandardnog razdoblja, pučki rečeno ikavske štokavice, a piše je tek šesnaestogodišnjak izvorno čakavskog narječja, koji na Rijeci, već tada, 1830, uči latinski, njemački, talijanski, francuski i mađarski jezik, pa i piše pjesme na mađarskom. (Objavio je naime tri mađarske prigodnice!)

Ante Stamać na Božićnom susretu u Matici hrvatskoj / Snimio Mirko Cvjetko

No riječki je školan i vrstan latinski versifikator – kao, u to doba, i zagorski Zagrepčanin Pavao Stoos – pa piše znatan broj pjesama imitirajući hrvatskim akcentima i nenaglašenim slogovima klasične dužine i kračine, kako je to poslije postulirao Adolfo Veber Tkalčević. Takve su mu i prve pjesme objavljene u Gajevoj Danici, primjerice Primorac Danici, pa Pređem slavjanskim:

Vi, o predašnjeg vremena Slavjani,

Koji junačkim sada potipljete

Zvijezde petami, dajte milum

Našu lučjum pozorite niskost!

Takvih je pjesama, skladanih u alkejske, Sapfine i arhiloške strofe, a i u nešto heksametara, mladi zagrebački student prava ispjevao desetak. A u nekim su se pjesmama (Nenadović Rade, Vjekovi Ilirije) nataložile kakvoće iz tada posebno štovanih izvornih (tobože kazivanih) narodnih pjesama. No potom, svakako uz posrednički rad Gajeve Danice i Matice hrvatske, slijedi otkriće cijeloga naraštaja: Gundulićev umjetni osmerac. Gundulić je naime – otkrivan postupno, od Mihanovićeva slučajnog pronalaska 1818. jednog od rukopisa Osmana u nekom mletačkom antikvarijatu pa do tiskanja prvog izdanja u Dubrovniku 1826. – presudno utjecao na tijekove svekolikog hrvatskog pjesništva u doba narodnog preporoda. Suvremenici su to posebno isticali: i Gaj, i Stoos, i Drašković, i Kukuljević, i plejada tada mladih pjesnika koje su potomci, krivo, ustrajno nazivali „ilircima“. 

Otvaranje jezičnih mogućnosti

Povijesno će nam pamćenje reći da je 20. prosinca 1838, kao spomen na dvjestotu obljetnicu Gundulićeve smrti, u crkvi svete Katarine mladi crkveni dostojanstvenik Pavao Štoos pred pjesnikovim katafalkom kao kenotafom održao vrlo utemeljen – do danas aktualan – kulturološki govor gimnazijalcima i studentima Akademije. Posljedice po razvoj hrvatskoga pjesništva bile su silne. Ivan Gundulić postao je smjerodajnim pjesnikom, a u povijesnoj dilemi – hoćemo li pučkom izričaju (Vraz), ili ćemo Dubrovčanima (Demeter, Mažuranić) – jednosmjerna odluka, hvala Bogu, povijesno nikad nije bila donesena. Hrvatski jezik, pošavši u to doba putovima novoštokavske standardizacije, omogućio je svim spomenutim versifikacijskim mogućnostima ravnopravan razvitak. To znači da su sve spomenute mogućnosti ostale otvorene i na raspolaganju svima koji se, i danas, bavimo pisanjem pjesama!

Mažuranić ih je, te mogućnosti, ostvarivao sabirući u svom pjesništvu četiri tradicije: kačićevski deseterački i osmerački kanon, usmeno narodno pjesništvo, dobro usvojene modele antičkog pjesništva te Gundulićev barokni, akcenatsko-silabički osmerac. Te bi se tradicije pojavom očitovale već prema pjesnikovoj zrelosti i dobi, nerijetko i prema povijesnoj situaciji, a središnji su im „ostvaraji“, kao neka vrst oglednih primjeraka, bili, odnosnim redom: 1. spomenuti Vinodolski doče, da si zdravo, 2. Vjekovi Ilirije, Javor, 3. Primorac Danici i Hrvat, 4. Poslanica te veći dio spjeva Smrt Smail-age Čengića. No kao podlogu svim tim mogućostima Ivan Mažuranić proučavao je i izgradio jezičnu mrežu kojom se poslije kreativno sam služio. Ne samo da je počeo pisati osmeračke četverostihe, nego je preuzeo na se golem kulturološki posao od trajne nacionalne važnosti: popisavši sve Gundulićeve riječi iz Osmana sustavnošću i iscrpnošću kakve suvremene informatičke nomenklature, ispjevao je dva znamenita izgubljena pjevanja, četrnaesto i petnaesto. Po njima se i danas čitaju i tumače dotična mjesta ponajslavnijega hrvatskog spjeva. A dvije godine ranije, zajedno s tajnikom Matice hrvatske Jakovom Užarevićem, bio je sastavio Njemačko-ilirski slovar, koji je potom zadugo, prije znamenita Šulekova Deutsch-kroatisches Wörterbucha (1860), slovio kao standardni. Oko godine pak 1838. sudjelovao je, zajedno s Vrazom te braćom Matijom i Antunom, u prikupljanju narodnih i pučkih pjesama. Legenda, do danas naivno prenošena pučka predaja (kojoj je autor Mirko Bogović), hoće da je Ivan Mažuranić 1843, sloveći za neporeciva majstora, u kavani Čeha Černoga na staroj Harmici, današnjem Trgu bana Jelačića, za svega pet minuta napisao naručen sonet posvećen mladom plemiću Gjuri Erdediju. S’è non e vero, e ben trovato!

Filološki temelji

Njegov je intenzivni filološki rad, koji je mogao sloviti, i slovio je, kao niz temeljitih predradnja za pripravni studij u vezi s budućim remek-djelom, bio objavljen u ovim publikacijama: Njemačko-ilirski slovar Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića, u nakladi Lj. Gaja, Zagreb, 1842. Ivana Gundulića Osman u dvadeset pievanjah. Sa slikom piesnika i riečnikom. U Zagrebu, tiskom kr. pov. h. s. d. tiskarne Dra Ljudevita Gaja. 1844. (str. I–XI + 4 nepag. + 1–358). Pievanje Četàrnaesto (str. 210–237); Pievanje Petnaesto (str. 238–258).

U tom prvom Matičinu izdanju, posebno paginiran (str. 1–137), otisnut je Osmana Gundulićeva riečnik. Istumačen je njemačkim i talijanskim istoznačnicama, a glede nekih zemljopisnih i povijesnih imena dana su najškrtija enciklopedijska objašnjenja. Članak o sultanu Osmanu pak napisan je vrlo iscrpno, na 17 stupaca (8,5 stranica).

Što se svime time hoće reći? Pa jednostavno to da je Ivan Mažuranić bio školovan i učen pjesnik. A vičan je bio, osim klasičnim jezicima, i matematici, te vladajućim jezicima u dodiru – njemačkom, mađarskom, talijanskom. Okušavši se dakle, premda donekle trom, kao kreativna osobnost u svim tada vladajućim sustavima i načinima pisanja. Krajnji je posljedak bio genijalni spjev Smrt Smail-age Čengića, o kojemu je tijekom ovih sto i sedamdesetak godina napisana čitava biblioteka rasprava i knjiga. Epske i dramatske strukture, opsega ne većeg od 1134 smjenjujućih naglasno izvaganih desetaraca i osmeraca, spjev Smail-aga amalgamirao je sve netom spomenute sastavnice Mažuranićeva izvornog pjevanja i filološkog rada. Posebice pak proučen hrvatski leksik, koji se kao tvorbena matica pružao pred snažnim lirskim i epskim zamislima mladoga Primorca. Mnoge natruhe iz spjeva postale su – slično Shakespeareovima u engleskom, Goetheovima u njemačkom, Molièreovima u francuskom – važan dio hrvatskoga frazeološkog, aforističkog i paremiološkog blaga. Kao modele, pripomenut ću ovdje samo neke: oko sokolovo / za krst časni i slobodu zlatnu / dobar junak, da je čovjek taki / od sto glasa glasa čuti nije / Dobar pastir, jer što kaže inom, i sam svojijem potvrđuje činom / Vidi mu se, mrijet mu se ne će, a jest nješto što ga naprijed kreće / Kajite se, jerbo zora rana, nać će mnogog kud zavazda gre se/, i toliki drugi.

Romantična slikovitost

Značenje nekog pjesnika ne ocjenjuje se samo po zaslugama što ih je imao u odnosnim pitanjima vlastita života, stvaranja, i svoje suvremenosti, nego, jednako tako, po zaslugama za spoznajne mogućnosti kasnijih naraštaja vlastitoga jezika, zavičaja i naroda. Jedna je od tih zasluga i današnje poimanje učena pjesnika: naime osim pjesnika primitivaca postoje i oni suprotnih, „zvjezdanih“ obilježja. U rimsko su se doba pored uličnih prostaka pjevanjem pjesama bavili primjerice Vergilije i Horacije, Katul, Tibul, Propercije. I ostavili mnoštvo svojih riječi u pohranu današnjim jezicima i ljudima. Mažuranić je među Hrvatima pjesnik toga i takva ranga. Njegova nam je pjesnička ostavština namrla neka od najljepših iskustava metafizike prirode i egzistencijalne zebnje u vezi s njezinim nestalnim pretvorbama, primjerice u stihovima 822–831, iz znamenite epizode priprave oluje u Haraču: 

Noć je vani slijepa, gluha.

Nigdje glasa, već što sipi  

Rosa sitna, kô da nebo plače.

Mrak se gusti, pomrčina gusta,

Zapodjede ravnicom i gorom,

Da ne vidiš pred očima prsta,

A kamoli stazu pred sobome.

Teško onom koga sade

Stiže u putu noćca crna,

A noćišta jadan ne imade!

A evo i njegove zamisli neukrotiva romantičnog jastva u oduljoj pjesmi Javor, čiji se zaključni stihovi doimaju kao vrhunska mudrost života, ali i kao epitaf vlastitu životu i djelu. Veli tu javor, alegorija snažna jastva, o sebi ovako:

Nije visok tko na visu stoji,

Nit je velik tko se velik rodi,

Već je visok tko u nizu stoji

I visinom nadmaša visine,

A velik je tko se malen rodi,

A kad pane, golem grob mu treba!

Neka je tako i s vjekovitim pjesnikom Ivanom Mažuranićem!