Lirski sklad slika

Naša nadarena „našijenka“ prvom je zbirkom pjesama Lice uz prozor poetski oslobodila svoje samoće, lirski propitujući ovaj potrošeni svijet. Ne dopustivši da joj „kritičko promišljanje“ zaustavi pjesnički entuzijazam i polet. Oboružavši se blagodatima iskustva i trpljenjem, otvorila je dušu, nesretnu na zemaljski način, ali prepunu ljudskog dostojanstva. Njezino Lice uz prozor sa šezdeset pjesama i četiri ciklusa (Australija i ostale daljine, Kiša na bezvremenim vodama, Tišine odsutnosti, Lice uz prozor) čin je stvaralačke samosvojne svijesti koju snaga imaginativnog pogleda što ga otkriva „mali prozor“, lirski osmišljava zajedništvom uspomena i slika. To je sjećanje na izvanjski svijet koji ne korespondira istim nijansama zvučnosti u prostorima prošloga bivstvovanja: „Rastajem se sa svojom prošlošću / Muklo urezujući svaku sliku u dušu / Kao drvorezac kad rezbari minijaturu“ (Pokop uspomena).

Izd. Udruga hrvatskih zavičajnih književnika, Zagreb, 2014.

Pjesnikinja Vesna Markulin-Dye proputovala je mnoge zemlje i u mnogima živjela (Engleska, Kanada, Australija), samo u SAD-u boravila je trideset godina, pronoseći svoju misiju kao spisateljica, prevoditeljica, njegovateljica nemoćnih, volonterka, fotografkinja, kantautorica. U tom razdoblju objavljen joj je književni prvijenac, autobiografski putopis na engleskom jeziku Backpacking Through Illusions (Putovanje s naprtnjačom kroz iluzije). Udaljena od domovine „milijun milja“, osjeća se poput „psa lutalice“, ali ne dopušta da joj „tuđine razbiju snove“. Vraća se u rodni Zagreb 2012.

U pjesmi posvećenoj Daliboru Cvitanu (Posljednja pjesma za Dalibora) osmislit će lirsku sintagmu koja je svojevrsna katarza samoće: „Ptica pripada nebu / A čovjek se uvijek vraća tlu.“ U pjesmi Kad umre ptica pjesnikinja potencira suživot s poetskom slikom koja zamire, ako je trpljenje veće: „Čovjek nosi / Pticu u srcu / Kad ptica umre / Čovjek preseli u tminu.“ Vesna Markulin sačuvala je svoju „pticu u srcu“. I onda kad joj vjetar „zabija u srce čavle“ i onda kad joj se čini da se „živi od jedne do druge smrti“ i kad Zarobljeno vrijeme prijeti: „Nitko ga neće mimoići / Nitko neće uteći / Sve što je blizu nemoguće je / Sve što je daleko preblizu je“, i onda, usprkos svemu, njezine poetske slike oživljene kretanjem propituju ritam života u kojem je ljudsko biće nezaštićeno, „darovano stvarima“, a otrgnuto od krila kuće koja je „djelić neba“. Poetski prvijenac Vesne Markulin-Dye iznenađuje pjesničkim iskustvom koje osmišljava jasne, čiste lirske paradigme. Čini se, kao što je oduhovljeno zapisao Gaston Bachelard, da „čovjek treba zaći u godine da bi stekao mladost, da bi je lišio sputanosti, da bi živio prema svojem prvotnom zanosu“.

U pogovoru Traženja i uspomene urednik Mirko Kovačević s pravom naglašava „raspršenu biografiju“ pjesnikinje, njezine „samoće usred ljudskog mravinjaka“. U zasluženoj zbirci pjesama Lice uz prozor simbolički odzvanja poetski glas pjesnikinje, njezina lirska ispovijed.