Izdržljivost tijela i duha

Zanimljivo je da su oba filma redateljice Angeline Jolie U zemlji krvi i meda (2011) i Nesalomljivi (2014) ratnoga žanra. No dok je prvijenac obrađivao ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini 1990-ih, Nesalomljivi je vremenski određen Drugim svjetskim ratom. Adaptacija je to istoimenoga biografskog predloška Laure Hillenbrand o Louisu Zamperiniju (Jack O'Connell), američkom atletičaru talijanskoga podrijetla koji je u ratu postao član posade ratnoga zrakoplova. Kako se zrakoplov 1943. srušio u Tihi ocean, Zamperini je s dvojicom članova posade proveo punih 47 dana plutajući, nakon čega su ih zatočili Japanci.

No usprkos tegobnom zatočeništvu, uspio je preživjeti do svršetka rata i vratiti se u SAD, gdje je umro u dubokoj starosti prošle godine. Scenaristički predložak potpisalo je čak nekoliko znamenitih filmaša. Joel i Ethan Coen preradili su scenarij koji su oblikovali Richard LaGravenese (Kralj ribara 1991, Terry Gilliam; Mostovi okruga Madison, 1995, Clint Eastwood) te William Nicholson (Gladijator, 2000, Ridley Scott). Ako se pritom prisjetimo da je film U zemlji krvi i meda korespondirao i s melodramom percipirajući nemogućnost ljubavi Bošnjakinje i Srbina, Nesalomljivi ratnoj temi dodaju žanrovske obrasce sportskoga filma, jer Zamperini je od maloljetnog imigranta na rubu delikvencije postao atletičar koji se uspješno natječe na berlinskoj Olimpijadi 1936. No struktura se Nesalomljivoga pokorava okviru ratnih zbivanja pa se protagonistov sportski život predočava putem flešbekova tijekom dviju misija ratnoga zrakoplova, što sačinjava prvi dio četverodijelne narativnosti. U drugome dijelu, nakon pada zrakoplova, Zamperini preživljava plutanje oceanskim bespućima, u trećem je zatočen i boravi u logoru nadomak Tokija, dok je u posljednjem prebačen u zarobljenički logor u japanskome zaleđu.

Jack O'Connell u japanskom zaroblljeništvu

Jasna je razlučivost strukture filma poput gradacije protagonistova egzistencijalnoga poniranja uvjetovana ratom i zarobljeništvom. Upravo zbog toga razvidne su promjene sporednih likova u svakome od navedenih dijelova. Tako stariji protagonistov brat postaje sportskim mentorom, kapetan zrakoplova Phil, osim sudruga u preživljavanju, nešto je poput duhovnoga učitelja, dok je zapovjednik logora Watanabe antagonist i Zamperinijeva esencijalna protuteža. Upravo takva struktura i tegobnost životnoga puta središnjega lika tijekom rata, usprkos povijesnoj faktografiji, korespondiraju i s mitskim obrascima pa je posrijedi realno junakovo putovanje u kojem protagonist dosljednošću doseže egzistencijalno pročišćenje te očuvanje i obnovu osobnosti. Uočljivo je da Angelina Jolie prema Zamperiniju iskazuje naklonost i divljenje, čime i gledatelju omogućuje višu razinu empatije. Jasna je, dakle, posvemašnja protagonistova fokalizacija u Nesalomljivome, ali opažamo i da on zbog navedena divljenja postaje poput junaka bez ikakve mane. I zbog toga u posljednjoj četvrtini, koja i vizualno odražava mitsko podzemlje, ne začuđuje da junakovo djelovanje u prijelomnome odnosu s antagonistom nalikuje raspetome Kristu, odnosno preuzima simbol trpljenja, ali i nemogućnosti antagonista da slomi Zamparinijevu volju za opstankom. Odnos prema vjeri središnjega lika nenametljivo je protkan u građi Nesalomljivoga, a uočavamo ga u institucionalnome i osobnome predznaku. Tako svećenikov navod iz propovijedi osnažuje junakovu ustrajnost u pogibeljnim situacijama, a njegov osobni zavjet Bogu tijekom plutanja oceanskim bespućima postaje temelj poslijeratne egzistencije.

Zamjetan je odnos ovoga ostvarenja prema ratnome filmu klasičnoga Hollywooda. U Nesalomljivome nema suvremenoga žanrovskoga i društvenoga revizionizma kakav je uočljiv u Pismima s Iwo Jime kao ni dekonstrukcije junaštva kao u Zastavama naših očeva (oba Clint Eastwood, 2007). Dapače, više je nalik filmovima nastalim još u vrijeme Drugoga svjetskog rata, pa je pritom naglašena opreka dobrih i loših. Pritom i scenaristi i redateljica čine pogrešku. Loši su, dakako, japanski vojnici, no njihova karakterizacija, osim u slučaju antagonista Watanabea, nije uočljiva. Dobri su pripadnici američkih postrojbi i njihovi saveznici, ali je u većini slučajeva njihova karakterizacija tek ovlašna. Kod njih nema negativnosti, tek u jednoj sceni naznake, a najveća pogreška nekoga od sporednih likova je kad na pučini pojede čokoladu namijenjenu trima stradalnicima. Prisjetimo li se da su ostvarenja ratnoga žanra u klasičnome razdoblju itekako posvećivala pozornost slojevitijoj karakterizaciji likova u opasnosti ratnoga žrvnja, uradak Angeline Jolie u ovome se segmentu čini poput pukoga odslika filmskoga razdoblja na koje se referira.

Razmatranje početnoga segmenta ratnoga zrakoplovstva povlači usporedbe širokoga raspona filmova od Air Force (Howard Hawks, 1943) do Memphis Belle (Michael Caton-Jones, 1990), a upravo je početna sekvenca sukoba s japanskim lovcima izvrstan pokazatelj redateljskih mogućnosti Angeline Jolie. Precizna montaža Toma Squyresa, promišljen izbor planova te kamera Rogera Deakinsa gledatelja smještaju u srž zbivanja. Premda flešbekovi atletičarskoga uspona mogu podsjetiti na glasoviti britanski film Vatrene kočije (Hugh Hudson, 1981), dok je narativni slijed središnjega lika od ruba delikvencije do sportskoga uspjeha arhetipski, zahvaljujući ratnom okviru izlaze iz klišeja. Segmenti smješteni u zarobljeničke logore usprkos tematskim sličnostima ne dosežu snagu Mosta na rijeci Kwai (David Lean, 1957) ali mogu podsjetiti na Sretan Božić, gospodine Lawrence (Nagisha Oshima, 1983). I u opreci središnjih likova, protagonista i antagonista, zrcale se i glumačka tumačenja Jacka O’Connella i Miyavija. Dečko iz susjedstva koji je postao atletičar suprotstavljen je pomalo feminiziranom sadistu, a glumci podižu kvalitetu cjeline, podjednako kao i već spomenut rad Deakinsa, dok glazba Alexandrea Desplata podiže emocionalni prag. Ne treba zaboraviti ni redateljske postupke Angeline Jolie, između ostaloga i vrsnu uporabu elipsi te ritmične primjene ekstremnih gornjih rakursa u filmskoj građi Nesalomljivoga, ostvarenja koje, usprkos necjelovitosti i utezima oskarovskih nakana, pokazuje da se slavna glumica u redateljskome položaju nije našla iz pukoga hira.