Hoće li nakon izbora Hrvatska prestati biti žrtveni jarac komunista i velikosrba?

Dužnost je povijesne, ali i drugih znanosti, da interdisciplinarno tragaju za negativnim prežicima iz prošlosti i da ih objektivno objašnjavaju u interesu društvenoga napretka. U Hrvatskoj postkomunističko-liberalni antifašisti rado oživljavaju ustašku zmiju kao takav prežitak. Čak sa sama državnog vrha u inozemstvu prokazuju Hrvatsku kao ustaško zmijsko leglo. Usto postkomunisti veličaju komunistički antifašizam, iako je on temelj jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma. Veliko simboličko značenje ima polazak Ive Josipovića u predizbornu kampanju 2015. pod geslom „Pravi put“ s Titova trga u Zagrebu. Velikosrpski ideolozi također uz mnoštvo laži govore o ustaškoj guji čija je opasnost, po njima, bila argument za obranu tobože ugrožena srpskoga naroda i to, gle kontradikcije, u srpskoj agresiji potkraj 20. stoljeća. Velikosrpstvo i, posebno, četnički pokret u dugom trajanju ugrožavaju Hrvatsku, a oživjeli su u drugoj polovici 20. stoljeća. Rehabilitirano četništvo živo je danas u Srbiji, a neki vodeći ljudi srpske politike sudjelovali su u agresiji na Hrvatsku kao četnički vojvode. Čemu služi danas priča o ustaškoj zmiji, kada se zna da u Hrvatskoj nema ustaške stranke, ustaškog programa ni Führera? Ustaškoj zmiji zgažena je glava 1945. kod Bleiburga i na križnim putovima, a njezini ostaci ispunili su razne Hude jame. U Hrvatskoj se povremeno pojavljuju ustaški znakovi, ali oni imaju samo simboličko značenje koje odražava nezadovoljstvo stanjem u Hrvatskoj. No dok antifašisti osuđuju tu pojavu, svoje manifestacije obilježavaju crvenom zvijezdom, koja je u mnogim bivšim komunističkim zemljama zabranjena kao znak totalitarizma. Očigledno postkomunisti, ali i velikosrbi, ustašku zmiju koriste kao žrtvenoga jarca da prikriju svoju krivnju i da na njega prebace krivnju za sve zločine. Žrtveni jarac otkupitelj otkriva čovjekovu iskonsku težnju da svoj grijeh prebaci na drugoga i tako smiri svoju savjest izmišljajući ili potencirajući odgovornost drugoga.

 Komunistička i srpska historiografija stvorile su svoju sliku o NDH, koja je bila svedena naprosto na „Endehaziju“, koja je nastala sama od sebe bez prethodnih uzroka (Hrvatska na mučilištu u monarhističkoj Jugoslaviji!). Na taj način stvorena je sociopsihološka shema kao spoznajna strukturna cjelina koja je trebala, u interesu komunističkoga režima i velikosrpstva, organizirati znanje i razmišljanje te nametnuti „službeno“ pamćenje o povijesnoj tematici NDH. U Hrvatskoj se još rabi pojam Endehazija, pod kojim se automatski bez razmišljanja odmah podrazumijeva genocidnost, nacifašizam, klerofašizam, služenje Vatikanu i kvislinštvo. Pod utjecajem falsifikatora – „monopolista“ znanja kojima se vjeruje – omogućuje se prebacivanje svekolike krivnje na ustaše i NDH. Nužna revizija povijesti onemogućuje se uz argument da je to ustašonostalgija. Pritom se uopće ne naglašava važna činjenica da je Endehazija kao totalitarni sustav trajala četiri godine, dok su dugovječni komunizam i četništvo preživjeli do danas. Današnji politički život u demokratskoj Hrvatskoj temelji se na iskrivljenoj društvenoj svijesti, ali u takvim uvjetima javlja se i otpor. Mnogo toga razotkrili su predsjednički izbori 2015.

Velikosrpstvo i ustaška zmija

U optuživanju ustaša (iako se pod tim pojmom implicite podrazumijevaju Hrvati kao homogena genocidna grupa) uz mnoge autore osobito se ističe Milan Bulajić s knjigom Ustaški zločin genocida, koja je 1988. u dva sveska objavljena u svezi sa suđenjem Andriji Artukoviću. Knjiga je tendenciozna i nije vjerodostojna, što jasno potvrđuju neki primjeri. Lik bivšega fratra Tomislava Filipovića Majstorovića koji je počinio zločine u Jasenovcu trebao bi sugerirati krivicu Crkve u Hrvata i Vatikana u izvršenom genocidu nad Srbima 1941–45. Navedena je i nemoguća tvrdnja da je jedan ustaša u Jasenovcu ubio u jednoj noći 1350 Srba. Bulajić navodi i Malaparteovu priču o košarici s iskopanim srpskim očima kod Pavelića, bez obzira što je autor priznao da je priču izmislio. Ustaški zločin nad Srbima danas nitko u Hrvatskoj ne niječe, ali Bulajićeva je priča jednostrana i začinjena je lažima. On zanemaruje četničke genocidne zločine nad Hrvatima i Muslimanima 1941–45, koji imaju ishodište u ideji o velikoj Srbiji. S druge strane prešućuje se da su u Nedićevoj Srbiji u doba Endehazije doneseni rasistički zakoni te da je „riješeno“ židovsko pitanje. U beogradskim logorima ubijeno je oko 80.000 ljudi (B. Prpa, 2007). Kvislinški aparat, koji je podupirala SPC ne osuđujući zločine, isticao je značenje svetosavlja u novom europskom poretku (O. Milosavljević, 2006).

  Velikosrpskoj ideologiji i njezinoj historiografiji potrebna je priča o genocidnosti Hrvata, pri čemu je osobito važno uvećavanje broja žrtava u Jasenovcu jer se optuživanjem drugih za genocid izmišlja žrtveni jarac otkupitelj i prikriva vlastiti zločin. Laž se rodila već tijekom rata, kada su predstavnici SPC u SAD-u razvili propagandu o ustaškim zločinima, uvećavajući broj žrtava. U Chicagu je 1943. objavljen dokument srpske episkopije u Sjedinjenim Državama Mučeništvo Srba (Martyrdom of the Serbs). U dokumentu se već govori o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, a motiv s iskopanim očima naveden je prije Malaparteove laži. Laž je njegovana u socijalističkoj Jugoslaviji, premda je tada objavljeno više knjiga o četničkim zločinima. U novije vrijeme stara se priča obnavlja da bi se prikrio genocid počinjen u ime velike Srbije nad Hrvatima i Muslimanima potkraj 20. stoljeća. Zločini pobunjenih Srba, etničko čišćenje, rušenje Vukovara u Hrvatskoj stavljaju se u drugi plan i prikazuju kao reakcija na ustaške zločine koji su nastavak onoga što se dogodilo 1941. Prethodno „preventivno“ ubijanje i izgon Hrvata ustaša 1991. ne smatra se zločinom, što očigledno proizlazi iz destruktivnih projekcija paranoidnoga sadržaja (članovi vanjske grupe prijete uništenjem). Slom velikosrpske agresije u kojoj su agresori počinili nepobitne zločine genocidnoga karaktera nad ne-Srbima srpski „analitičari“ konačno ocjenjuju kao genocid nad Srbima (Oluja). U travnju 2009. u Banjoj Luci održana je Međunarodna konferencija o zločinima u NDH. Na konferenciji je oživljena laž da je u Jasenovcu ubijeno 730.000 Srba, više od 23.000 Židova i 80.000 Roma. Priča o hrvatskom genocidu uz prešućivanje srpskoga još živi, a očigledna joj je svrha kolektivno optužiti hrvatski narod i crkvu u Hrvata (ujedno i Vatikan) te prikriti zločine počinjene u ime ideje o velikoj Srbiji, koja se mogla ostvariti samo krvlju, što je u potpunoj suprotnosti istinskoj duhovnosti pravoslavlja (pravoslavni teolog P. Rak, 1994).

U održavanju jasenovačkoga mita u najnovije vrijeme ističe se srpska organizacija Jasenovac Research Institut iz New Yorka, koju vode srpski aktivisti među kojima je i Milan Bulajić, voditelj Muzeja genocida u Beogradu i predsjednik Srpskog fonda za istraživanje genocida. Organizaciju pomaže Kongres SAD-a. Na sramotno krivotvorenu popisu žrtava Jasenovca navedene su mnoge žrtve koje su umrle ili ubijene – ne samo od ustaša – daleko od ustaškoga logora.

Kolinda Grabar Kitarović prva je hrvatska predsjednica koja nema komunističku prošlost
/ Snimio Mirko Cvjetko

Cijelu tragiku velikosrpske ideje i zabluda razotkriva časna „druga“ Srbija od Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića do današnjih moralnih srpskih analitičara (Bogdan Bogdanović, S. Popović, N. Popov i mnogi drugi). No u Hrvatskoj se danas ne čuje jeka glasa „druge“ Srbije, a „srbobranština“ (nevinost Srba) se održava i dalje pa i uz pomoć antifašizma kojim se prikrivaju četnički zločini (falsifikat o ustanku u Srbu 1991). Antifašizam bez priznanja vlastitih grijeha opcija je srpske političke elite u Hrvatskoj, a pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović na izborima popraćena je optužbom da se ona koristi ustaškom retorikom i sumnjom u unaprjeđenje odnosa sa Srbijom, predviđanjem kontrole procesa pristupanja Srbije Europskoj Uniji te prognoziranjem djelovanja nove predsjednice protiv Hrvatske vlade (Milorad Pupovac).

Povratak Hitlera

Optuživanje drugih kao mogućih nacista, što se koristilo i u predsjedničkoj kampanji 2015, valja tumačiti i u kontekstu izraelske državne politike. Manje je poznato da se nakon Drugoga svjetskog rata u Izraelu nije naglašeno obilježavala tragedija holokausta niti se previše spominjala u školskim udžbenicima. Mobiliziranje sjećanja na holokaust u službi izraelske politike započelo je, kako objašnjava Idith Zertal (Od Narodnog doma do Zida plača: studija o sjećanju, strahu i ratu, 2000; prevedeno u Hrvatskoj 2006) u svezi sa suđenjem Adolfu Eichmannu (1960–1962). Holokaust se počeo koristiti kao opravdanje za izraelsku državnu politiku u kontekstu izraelsko-arapskog sukoba te se tako ostvario negativan učinak sjećanja na holokaust. Suđenjem Eichmannu isticali su se suverenitet i moć Izraela uz poruku mladima i svijetu da židovska krv više nikada neće biti napuštena i nebranjena. Ben Gurion je u svezi sa suđenjem izjednačavao Arape i naciste. Sve se više širila propaganda o nacističkoj opasnosti, za što Idith Zertal nalazi dokaze analizirajući onodobni tisak, a posebno ističe znakovit članak iz 1967. pod naslovom Povratak hitlerovske opasnosti. U tome kontekstu valja shvatiti i oživljavanje ustaške zmije, koja tobože nagovješćuje obnovu nacifašizma – povampirenoga ustaštva. Američka humoristica i politička analitičarka židovskoga podrijetla Julia Gorin, koja podupire srpske političke interese, objavila je 2010. u izraelskom Jerusalem Postu članak Masovna grobnica povijesti: vatikanska kriza identiteta u Drugom svjetskom ratu, u kojem raspravlja o ulozi Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu, pri čemu se bavi i poviješću NDH (Stepinčeva i papina potpora Paveliću i genocidu). Autorica citira pisce sumnjive vjerodostojnosti i navodi činjenice za koje danas svaki ozbiljan povjesničar zna da su izmišljene. Navedeno je (kao i u Bulajića) da je jedan redovnik ubio 1350 Srba u jednoj noći. Spominje se rezanje glava djeci i zatim njihovo bacanje u krila majki, kastriranje, amputacije dijelova tijela itd. Vrhunac „analize“ Julije Gorin jest uvlačenje u cijelu genocidnu priču zdjele sa srpskim očima kod Pavelića, čime je u potpunosti iskazala svoju nekompetenciju i zle namjere. No autorica i pisci koje navodi ne spominju istodobne dokazane četničke genocidne planove i arhajske ritualne zločine nad ne-Srbima (Z. Dizdar, M. Sobolevski i dr.). Zanimljivo je da na laži gore spomenutoga Jasenovac Research Instituta i J. Gorin nitko iz Hrvatske službeno nije odgovorio.

Ivo Josipović u kampanji nije priznao da je komunistički antifašizam iznjedrio totalitarizam

Ipak, među Židovima ima autora koji objektivnim istraživanjem razotkrivaju laži o NDH. Povjesničarka Esther Gitman objavila je 2011. knjigu Kad hrabrost prevlada: spašavanje i opstanak Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941–1945. (When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941–1945). Ona se bavi spašavanjem Židova u Hrvatskoj i Bosni, ali usto pozitivno ocjenjuje ulogu kardinala Alojzija Stepinca. Istina se ipak kad-tad razotkrije.

Komunistički autizam

U suvremenih antifašista jasno se zapaža autistično ponašanje koje karakteriziraju stereotipija, jednoličnost i ponavljanje (uporno ponavljanje sheme „Endehazija“, veličanje Tita i komunističkoga antifašizma i dr.). Njima, što je obilježje autizma, nedostaje empatija za žrtve njihove komunističke revolucije, a nesposobni su za dvosmjernu komunikaciju. Oni ističu geslo „nove pravednosti“ (Ivo Josipović). Valjda je „stara pravednost“ bila ona Titova? No u traženju „nove pravednosti“ valja u boljševičkoj maniri isključiti one koji misle drukčije, a koji su usput rečeno opljačkali Hrvatsku („zločinačka organizacija“ HDZ). Karakteristična je izjava Ive Josipovića potkraj 2014: “Nedopustivo je da se zaboravi da oni koji su još jučer krali u Hrvatskoj misle da danas mogu predstavljati poštenje.” No krađu i korupciju nije izmislila „zločinačka organizacija“ HDZ. Korijeni su dublji i idu prema „zlatnom dobu“ „stare pravednosti“. Ante Čuvalo je 1990. vizionarski ovako predvidio prelijevanje korupcije iz komunističke Jugoslavije u demokratsku Hrvatsku:

  „Dojučerašnja privilegirana klasa i njezini štićenici ili, bolje reći, oni koji su ‘znali’ iskoristiti svoje položaje, imaju ogromne prednosti u ovom prelaznom vremenu nad onima koji su kruh zarađivali ‘u znoju lica svoga’. Mnogi će od njih postati novi kapitalisti jer su za sebe već osigurali početni kapital. Poduzeća, iz kojih su do sada ‘višak rada’ odlijevali na svoje švicarske račune, mnogi od njih će sada biti u stanju prigrabiti sebi, postati vlasnici ili suvlasnici tih istih poduzeća. Oni su stekli poslovno iskustvo, školovali se, naučili strani jezik, školovali svoju djecu na boljim svjetskim školama, i slično. Mnogi od tih postat će i novokovani ‘rodoljubi’ i ‘ljubitelji’ demokracije…“

---------

Komunistički autizam posebno je intenzivan u Istri i na riječkome području, gdje se očuvala jaka tradicija antifašizma, koji je to područje poslije rata pripojio Hrvatskoj. Tu je stanovništvo, uz mnoge doseljenike iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, dugotrajno uljuljkivano pričom o antifašističkom zlatnom dobu, doživjelo postkomunistički šok zbog urušavanja njihova simuliranoga svijeta

-----------

Danas validnost Čuvalova predviđanja potvrđuje svakodnevni život u Hrvatskoj.

U svome autizmu (neo)komunisti nisu sposobni da prevladaju prošle događaje i da osude vlastite zločine i da priznaju da je komunistički antifašizam iznjedrio totalitarizam te da je zbog toga izgubio vjerodostojnost u današnjoj Europi. Ti „ljudi u futrolama“, kako bi rekao Antun Pavlovič Čehov, stvaraju podjele u hrvatskome društvu i nastoje optužiti i isključiti iz političkoga života one koji su pokrali Hrvatsku, ali pritom prešućuju da su se dobro nakrali i članovi njihova jata (tehnokrati menadžeri, društvenopolitički radnici, udbaši i dr.). A što da se kaže o zločinačkoj komunističkoj partiji koje su oni sljednici, ali su i sljednici njihovih teških zločina koji ne zastarijevaju. One prve, koji su pojedinačno odgovorni za krađu, treba stići ruka nove pravednosti, a ovi drugi usidreni u moru krvi (uz nepobitnu kolektivnu odgovornost partijskoga boljševičkoga projekta) trebaju narodu donijeti tu pravednost. Sve je to popraćeno velikim obećanjima poput onoga da su ustavne promjene temelj ekonomskoga napretka (Ivo Josipović). Jamstva za ostvarivanje obećanja nema te se isprazna frazeologija koja kreira javno mišljenje i stvara simulirani svijet iskazuje kao obična utopija u stvaranju novoga društva. Uostalom i Lenjin je obećavao novi svijet, a znamo kako je boljševički projekt završio.

Komunistički antifašistički autizam žilavo se održava širom Hrvatske, a posebno je intenzivan u Istri i na riječkome području, gdje se očuvala jaka tradicija antifašizma, koji je to područje poslije rata pripojio Hrvatskoj. Može se pretpostaviti da je tu stanovništvo, uz mnoge doseljenike iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, dugotrajno uljuljkivano pričom o antifašističkom „zlatnom dobu“, doživjelo postkomunistički šok zbog urušavanja njihova simuliranoga svijeta. Uz pomoć antihrvatskoga raspoloženja i izluđivanja naroda antifašizmom, prevlast IDS-a u Istri i SDP-a u Rijeci neupitna je i nesmjenjiva, a to otvara mogućnost korupcije i kriminala širokih razmjera. Svaka „desničarska“ prohrvatska aktivnost u Istri i Rijeci osuđena je na propast (slabost hrvatske političke opcije, negativno izjašnjavanje na referendumu o braku, glasanje protiv kandidatkinje HDZ-a za predsjednicu Republike). U razmatranju te problematike valja uzeti u obzir činjenicu da je na čakavskom području Istre i Rijeke tijekom stoljeća stvoren vrijednosni sustav koji se, zbog različita povijesno-društvenoga razvoja, bitno razlikuje od onoga na patrijarhalnim štokavskim područjima poput gorske Dalmacije. Tu različitost lako je instrumentalizirati u svrhu poticanja negativnih emocija poput straha od drugih, mržnje, bijesa, tuge, zabrinutosti, prijezira i gađenja, što još više potiče današnju raščinjenost hrvatskoga identiteta i patološko društveno stanje, što je posljedica mnogih negativnih procesa od 1918. Sličnu pojavu zapažamo i u kajkavskoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje je hrvatska opcija također slaba. Dugotrajno nepromijenjeno političko stanje i „stabilna vlast“ u Istri i Rijeci, u kojoj je gospodarstvo propalo, ukazuje zapravo na društvenu nenormalnost i političku rigidnost što onemogućuje promjene i napredak. Takvo autistično društveno stanje začudo postaje „argument“ za proglašavanje Istre i Rijeke naprednjačkim i europeiziranim područjem Hrvatske, za razliku od rasistički optuženih tradicionalističkih, „kleribanskih“, „hajdučkih“ i „ustaških“ ostataka zemlje u kojima još živi ustaška zmija. Rasistički i mrzilački odgovor ostataka Hrvatske izvjestan je te se nacionalni identitet i dalje rastače umjesto da se objedinjuje. No njegove su sastavnice fluidne i mogu se mijenjati.

Neočekivan gubitak glasova

Rezultati predsjedničkih izbora 2015. moraju biti veliki izazov znanstvenicima raznih usmjerenja, a ne smije ih se prepustiti isključivoj analizi zainteresiranih političara i novinarima koji nemaju potrebno predznanje. Na izborima je pobijedila sa 50,74% dobivenih glasova Kolinda Grabar-Kitarović. Protukandidat Ivo Josipović dobio je 49,26% glasova. Gledajući na zemljovidu raspored dobivenih glasova, vidimo da je stari predsjednik posebno dominirao na sjeverozapadu Hrvatske (Međimurska županija 72,60%, Varaždinska županija 64,23%) te u Istarskoj županiji 79,47% i Primorsko-goranskoj županiji 61,33%. Veliku su potporu starom predsjedniku dali gradovi na tim područjima (Čakovec 75,70%, Varaždin 71,31% i Pula 79,25%) No nešto se čudno dogodilo: u Primorsko-goranskoj županiji Ivo Josipović dobio je 22.000 glasova manje nego prije pet godina (taj broj u Zagrebu doseže 50.000). I „crvena“ Rijeka kao i Primorsko-goranska županija u postotku zaostaje za gradovima na sjeveru i za Pulom. U Rijeci je stari predsjednik dobio 64,24% glasova, a nova predsjednica „samo“ 35,76%. Očito je „izdaja“ Rijeke i Primorsko-goranske županije (uz gubitak glasova u Zagrebu) utjecala na gubitak drugoga mandata Ive Josipovića. Tu se iskazuje fluidnost sastavnica nacionalnoga identiteta.

Zaboravljene rezolucije
o osudi totalitarizama 

Neće biti istina da rješenje hrvatskih problema leži u „novoj pravednosti“ i promjeni Ustava, što će donijeti ekonomski prosperitet, kako je obećavao predsjednički kandidat Ivo Josipović. Najprije se treba osloboditi prežitaka totalitarizma, pa će doći do napretka društva, što se dogodilo nekim članicama EU koje su lustracijom uglavnom uklonile komunističke kadrove (baltičke države, Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska). Dakako sve se stranke, u koje su prešli mnogi stari komunistički kadrovi, moraju demokratizirati, izaći iz svojih egoističnih ideoloških futrola i riješiti se prežitaka totalitarizma koji je u dugom trajanju kontaminirao cijelo hrvatsko društvo. No je li itko čuo od zastupnika „nove pravednosti“ da spominje Rezoluciju Skupštine Vijeća Europe iz 2006. o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima? Rezolucija između ostaloga „poziva sve komunističke i postkomunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distancirajući od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi te da ih osude bez ikakvih nejasnoća.“ Je li itko čuo od zastupnika „nove pravednosti“ da spominje Rezoluciju Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009, u kojoj uz ostalo jasno piše da je „krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove“?

Hrvatski antifašisti, osamljeni i odbačeni od Europe, a nalazeći se u njoj, zanemaruju njezine rezolucije o osudi totalitarizma te i dalje veličaju komunistički antifašizam, iz kojega je stvoren jugoslavenski komunizam. Oni ne pokazuju nikakvu namjeru da mole oprost. Štoviše, oni su spriječili da sadržaj rezolucija uđe u školski građanski odgoj za koji se toliko zalažu, ali uz nastojanje da se odgoj djece oduzme roditeljima. Na kraju još se jednom podsjetimo na jednostavnu povijesnu činjenicu da je totalitarna „Endehazija“ trajala četiri godina te da je ustaška zmija zgažena 1945. „Zlatno doba“ komunizma trajalo je pola stoljeća preživjevši i „demokratsku“ tranziciju. I četništvo je preživjelo prebacujući svoje stare i nove grijehe isto kao i neokomunisti na „povampireno ustaštvo“ – žrtvenoga jarca iskupitelja. Koje su, dakle, zmije žive? Izbori 2015. pokazali su da se u Hrvatskoj ipak nešto mijenja.