Glazba iz podruma

Kad je potkraj lipnja 1975. svjetlo dana ugledao dvostruki studijski album The Basement Tapes – s potpisom Boba Dylana i grupe The Band – samo su manje upućeni poznavatelji opusa velikog kantautora mogli pomisliti kako je riječ o „uobičajenom“ izdanju. Najjednostavnije rečeno, radilo se o osam godina staroj zbirci kućnih snimaka proizašlih iz neformalnog ugođaja mitske kuće Big Pink u gradiću Saugerties, smještenu u ruralnom području države New York, gdje su živjeli članovi skupine The Band.

Kompletno rekonstruirano izdanje The Basement Tapes obuhvatit će čak 6 CD-a

Neke skladbe s albuma dotad su već ušle u kolektivnu podsvijest široke publike: primjerice, temu You Ain’t Going Nowhere preradila je grupa The Byrds i 1968. objavila na singlu. Skladbu This Wheel’s On Fire britanska pjevačica Julie Driscoll iste je godine pretvorila u hit; pjesma Million Dollar Bash nije bila te sreće, ali je pomogla folk rock inovatorima iz grupe Fairport Convention da svoje ionako odlično izdanje Unhalfbricking učine još boljim.

Kad su napokon izronile Dylanove izvorne verzije, bio je to šok: u izvedbenom i tehničkom smislu zvučale su gotovo nemarno. Mnoge su ostavljale dojam nedovršenih skica, funkcionirajući ponajprije na razini ideja proizašlih iz spontanih probnih sessiona. Slušatelj je imao osjećaj da se susreće s ponešto dotjeranim demosnimkama, s kakvim intimnim zapisima, a ne s gotovim verzijama spremnim za prosudbu javnosti.

No svako ponovljeno slušanje otkrivalo je njihovu novu dimenziju. Za početak, improvizacijski duh savršeno se uklapao u tradicijsku intonaciju same glazbe, u njezinu varljivu jednostavnost. Bilo je jasno da je Dylan želio učiniti radikalan odmak: ne samo od prethodne etape vlastite karijere – obilježene epohalnim ostvarenjima poput Blonde On Blonde, Highway 61 Revisited i Bringing It All Back Home – nego i od ostatka američke i svjetske scene.

Povratak
američkom folku

Podsjetimo, godina 1967. vrijeme je oštrih kontrakulturnih rezova na tkivu popularne kulture: Beatlesi objavljuju minuciozno istkano djelo Sgt. Pepper’s Lonely Heart’s Club Band, gurajući svijet rocka prema novom tehnološkom i žanrovskom iskoraku u budućnost. A Dylan? Iako ga je hipijevska publika svojatala kao neformalnog intelektualnog predstavnika, kao svojevrsna „komesara revolucionarnih psihodeličnih pothvata“, on očigledno nije bio odveć zainteresiran za Ljeto ljubavi i LSD-jem protkan futurizam. On je taj dio razvojne etape već prošao. Nemiran, znatiželjan i u stalnom pokretu, doslovnom i metaforičkom, Dylan je u proljeće i ljeto 1967. (u nizu stvaralačkih seansi poslije objedinjenih naslovom Podrumske vrpce) bez zadrške zaronio u suprotnom smjeru. The Basement Tapes bio je put unatrag, u bogatu američku folk-tradiciju.

Dakako, formalno-kronološki pomak u prošlost u Dylanovu slučaju pokazao se kao čin od neprocjenjive umjetničke važnosti. Čak i pomalo subverzivan. To se uostalom još jednom prepoznaje i danas, kada The Basement Tapes dobiva nadgradnju. Sva ta glazba zaživjela je punim i autentičnim životom još jednom, i to u sklopu jedanaestog dijela Bobove arhivske bootleg-serije, gdje je čitav session „težak“ gotovo 150 snimaka nanovo rekonstruiran u izvornom obličju i u dvjema verzijama odaslan na tržište. Tako će u skladu s naslovom, šesterostruki CD Box The Basement Tapes Complete obuhvatiti doslovno sve, dok dvostruko izdanje The Basement Tapes Raw donosi skraćenu inačicu velike priče. Priče koja je odavno dobila mitski status i postala – i ostala – prvorazredni kulturološki artefakt.

Koji elementi projekt The Basement Tapes još i danas čine jednako vitalnim? Razloga je više, no tri (povezana i isprepletena) odmah valja istaknuti. Prvi je bezrezervna emotivna unesenost, drugi se odnosi na snagu autorskog rukopisa, a treći je, kao što naglašava poznati dilanolog Greil Marcus, instrumentalistička empatija između bendlidera i članova The Banda. Štoviše, u nekim skladbama The Band vodi glavnu riječ, čak i vokalno, no u središtu je Dylanov kreativni elan koji sve pokreće. Klavijaturist Garth Hudson svjedoči kako je tih dana Dylan u stvaralačkoj groznici iz sebe izbacivao doslovno goleme količine materijala, katkad između sedam i petnaest skladbi dnevno. Dakako, one su – kako sada čujemo – oblik dobivale postupno i s vremenom, pa će Podrumske vrpce poslužiti poput savršena audiodokumentarca o unikatnom stvaralačkom procesu.

Romantizirana povijest

U tematskom smislu, šarm tih pjesama valja staviti i u primjeren kontekst. Odbacujući suvremenost, Vijetnamski rat, društvene proteste i psihodelične inovacije, Dylan se, dakle, povlači u povijest, prošaranu biblijskim referencijama, sličicama iz romantizirane sjevernoameričke prošlosti i motivima Građanskog rata. Kako će David Dalton napisati u knjizi Who Is That Man, bio je to povratak u „bezvremenost“. Naravno da „vraćanje folku“ u Dylanovu slučaju zvuči poput paradoksa (jer je iz folka početkom šezdesetih bio iznikao), no ovo je sada drukčiji folk – skrojen od drukčijeg štofa, izdašnije aranžiran i autorski zreliji. The Basement Tapes kombinacija je originala, tradicionalnih pjesama i obrada drugih autora kao što su Johnny Cash (Folsom Prison Blues) i Curtis Mayfield (People Get Ready). Premda su reinterpretacije mjestimično intrigantne ili barem zabavne, najtrajniji učinak ostavljaju originali – dovoljno je podsjetiti da su tih mjeseci rođeni klasici I Shall Be Released, Tears Of Rage i This Wheel’s On Fire.

Skladbe su nastale u opuštenoj atmosferi, „uz otvorene prozore i psa koji leži na podu“. Dylanovi partneri iz postave The Banda (nekadašnjih The Hawks, s kojima je prošao vatreno krštenje na električarskoj turneji koju godinu prije) naučili su ga kako djelovati u timu kaljenu u mnogim rhythm & blues bitkama; on je njih, zauzvrat, naučio sve o američkoj „povijesnoj tradicionalnoj glazbi“, uvodeći na velika vrata čitavu galeriju živopisnih likova koji su zauzeli važno mjesto u tadašnjem Dylanovu opusu, ali su, zajedno s glazbom dakako, otvorili posve nove žanrovske prostore.

Naime, istina je da Dylan više nikada nije zvučao kao u razdoblju enigmatične podrumske glazbe, no te izvedbe snažno odjekuju i danas. Moderna americana, folk-rock i alternativni country-rock samo su neka suvremena žanrovska „skretanja“ koja bi bilo nemoguće zamisliti i razumjeti bez improvizacijskih glazbenih seansi iz kuće Big Pink. Treba tomu dodati i posve novu supergrupu, koju je pod nazivom The New Basement Tapes godine 2014. okupio T Bone Burnett. Poznati producent ujedinio je Elvisa Costella, Jima Jamesa, Taylora Goldsmitha, Marcusa Mumforda i pjevačicu Rhiannon Giddens u postavi koja je skladala glazbu na nedavno otkrivene Dylanove stihove – dakako, zaostale i nedavno pronađene iz 1967!

Treba li još kakav dokaz o neiscrpnom vrelu nadahnuća čovjeka koji je i u svojim najneobičnijim etapama mijenjao i prekrajao pejzaže popularne glazbe?