Dosadni anakronizam

Velika je nevolja kad jedan teatar (osobito ako on ima status nacionalnog glumišta) poseže za repertoarnim prijedlogom ovog ili onog predlagatelja (koji je u igri), umjesto da vlastitim izborom komada teži ostvarivanju svojih estetskih pretpostavki i društvenog angažmana u onoj stvarnosti u kojoj kazalište jest. No, kako je u praznini tog promišljanja o svrsi kazališnoga čina teatar ipak dužan gledateljima i abonentima obećati neke naslove, jer predstava ipak mora biti, događa se da se prihvati i komad koji ne rese aktualna svojstva koja mogu biti važnim razlogom prakticiranja kazališta u njegovoj povijesnosti. Tako se dogodilo da je kao važan naslov u repertoar Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu uvršten komad A. N. Ostrovskog Svoji smo – dogovorit ćemo se. A postavio ga je u vlastitoj dramaturškoj obradi Georgij Paro.

Aktualizacija Ostrovskog pokazala se naivnom / Snimio Matko Biljak

Pogledajmo sada kakav je to komad i što je njegova predstava donijela kazališnom Splitu godine 2015. Komad je prvobitno napisan po naslovom Bankrot. Poslije je naslovljen Svoji smo – obračunat ćemo se. Bilo je to prije 164 godina, godine 1850. No tada nije izveden. Bio je zabranjen punih jedanaest godina, sve do 1861. A kad je izveden, uzburkao je javnost jer je iznio na vidjelo raznorazna trgovačka mešetarenja, prikazivanje lažnog poslovanja, insceniranje trgovačkog bankrota, lopovluk. Tadašnji kritičar Nikolaj A. Dobroljubov pohvalno je ocijenio komad kao sliku „carstva mraka“ koji vlada u trgovačkom i obiteljskom životu ondašnje Rusije. To su najosnovniji podaci koji su tijekom 2014. mogli vršitelje dužnosti uprave HNK-a u Splitu navesti na pomisao da će tim komadom koliko-toliko zadovoljiti nužnost da nekom predstavom zametnu, na razini aktualnosti, interakciju gledališta s pozorničkim zbivanjem. I stavili su ga na repertoar da bi kako-tako opravdali to što Kazalište repertoarom i za sezonu 2014/15. oportunistički okreće glavu od aktualnih suvremenih komada koji tu interakciju nude takvom svojom umjetničkom stvarnošću čije pisanje je poticala praksa sadašnjice. Sve to je, dakle, trebao zamijeniti tekst iz carske Rusije, star više od stoljeća i pol.

I što se onda dogodilo? Komad se u današnjici, koja, nažalost, znatno bremenitije i opakije razvija temu komada, pokazao veoma naivnim, potrošenim, kao anakronizam protivan zahtjevu složenije aktualnosti scenskog uprizorenja takve tematike. Očigledno i sam svjestan toga, redatelj se odmiče od realističke zbilje dijaloških čimbenika radnje komada. Ne vjeruje da bi njihova današnja naivnost mogla rezultirati onakvim učinkom kao prije 150 godina pa ga odlučuje uprizoriti kao opći komad. I odlučuje se za vodviljski izraz koji bi trebao nasmijavati publiku i privoditi je u svijet bulevarske zabavnosti. Stoga se ponajprije odriče lociranja radnje u rusku sredinu i u izvorno vrijeme komada pa se radnja zbiva na neodređenu mjestu i u neodređenu vremenu. Tim pojednostavnjenjem, koje je trebalo zbivanje približiti aktualnoj životnoj praksi sredine u kojoj se predstava prikazuje, posve je poništena njegova moguća alegoričnost u ulozi izazivanja gledateljeve apercepcije. Tu mogućnost iz bolje kazališne prakse pamtimo kao posebnu estetsku i bremenitu vrijednost predstava koje i sama gledatelja stavljaju u aktivnu poziciju tvorca umjetničkih vrijednosti kazališnog čina. No, da skratimo, režija se utječe vodviljskom tempu karikirana zbivanja pa glumci sustavno izglumljuju sva stanja i reakcije likova. Pritom, čemu je pridonijela mala scena smještena duboko u pozornicu (što je zasigurno zadanost režije scenografkinji Dinki Jeričević), oni redovito dovikuju svoje replike govornim partnerima bez prethodne njihove promišljenosti, tek obojene prethodno dogovorenim značenjem, kao u prikazivačkom teatru neke davne glumačke trupe koja pošto-poto teži zabaviti puk na nekom varoškom trgu. Ali to je bio uzaludan trud. Tijekom čitave predstave iz gledališta se nije oglasio smijeh. Tako se dogodilo to da se vazda u istom tempu i naboju, a zapravo uopće bez bilo kakve ritmičke izmjene, događalo pozorničko zbivanje koje je bilo mučno i dosadno pratiti.

Stoga valja izraziti žaljenje zbog dobrih glumaca stavljenih u nemoguću situaciju. Da spomenemo barem dva primjera. Već smo u nekoliko navrata gledali glumca Vladimira Posavca Tušeka kako igra u komadima, ili režijama, koji ne otvaraju vrata njegovoj glumačkoj vrijednosti pa se ona naslućivala tek u borbi glumca i njegova lika za uskraćeni prostor kreativnosti. I drugi primjer iz predstave: vrijedna glumica Snježana Sinovčić Šiškov mogla je u drugim uvjetima kazališnoga čina kroki Svodilje ostvariti do kreacije. A jedini koji je u općem naprezanju donio osvježenje bio je Marko Petrić u ulozi Tiška, momka. On naime glumom nije poput drugih gromoglasno objavljivao želju za uspjehom, nego tek ono što momak Tiško jest.

Na kraju treba svakako naglasiti: ovaj kritički prikaz ne ide na dušu novog intendanta HNK Split Gorana Golovka, a ni njegova ravnatelja Drame, vrsnoga glumca Trpimira Jurkića. Jer oni su komad naslijedili od minule v. d. uprave kazališta, one koja je pripremala sezonu u međuprostoru između dva intendanta. Stoga prvi redci ovog napisa prizivaju u njihovu mandatu povijesnu promišljenost razloga kazališnog čina.