Dobra glazba i neskladna koncepcija

Osmišljen kako bi udruženim snagama članovi Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a publici predstavili velebna vokalno-instrumentalna umjetnička ostvarenja, ciklus Kanconijer prvim je ovogodišnjim izdanjem, koncertom održanim 15. siječnja, iznenadio koncepcijom, usput šutke podsjetivši na problematičnost odnosa djelo – interpret – slušatelj.

Kao i mnogi umjetnici za vrijeme Drugoga svjetskog rata, i Paul Hindemith utočište od strahota vladajućeg režima pronašao je u SAD-u, gdje je i dalje stvarao u duhu njemačke glazbe. U djelu Simfonijske metamorfoze koristio se temama široj javnosti nepoznatih djela Carla Marie von Webera, oslanjajući se na tradiciju prijašnjih epoha. To remek-djelo simfonijske literature, tek prividno jednostavno i slušateljski pristupačno, traži velik angažman svih članova ansambla, a prije svega dirigenta s jasnom idejnom vodiljom o interpretaciji. Minuciozno proučivši partituru te nadzirući sve aspekte izvedbe, Tomislav Fačini znalački je usklađivao pojedine sekcije orkestra u homogen zvuk. Ravnoteža između gudačkoga korpusa te intonacijski i agogički izvrsnih puhača s nadasve muzikalnim solističkim nastupima drvenih puhača dala je cijeloj izvedbi dostojanstven karakter. Jasno vođene fraze i suptilna dinamička nijansiranja s fino izrađenim detaljima uz dirigentov osjećaj za cjelinu rezultirali su izvedbom na uistinu visokoj razini.

Tomislav Fačini, Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a / Snimio Dario Njavro

Iako zbog tehničkih razloga prilagodbe pozornice odvojen desetominutnom stankom, nastavak koncerta ni u čemu nije korespondirao njegovu ostatku. Iako su sadržajno i izvedbeno vrlo različiti, Pärtovo i Hindemithovo djelo pokazuju nedvojbenu srodnost na razini skladateljeva nadahnuća i mikrostrukture. Zato je sasvim neobično što je za središnju skladbu koncerta odabrano Pet pjesama za glas i ansambl Kurta Weilla. Berlin im Licht, Bilbao-Song, Das Lied von der harten Nuss, Surabaya Johnny i Die Moritat von Mackie Messer brojevi su iz glazbenoscenskih djela ili samostalne pjesme za čiju se izvedbu orkestar reducirao na desetak glazbenika, uključujući instrumente kao što su harmonika, saksofon i banjo. Nekonvencionalan glazbeni jezik kao spoj idioma jazza i klasike te ponajviše mjuzikla traži i nekonvencionalna interpreta. Salome Kammer u izvedbenoj praksi ponajviše se orijentira na skladatelje poput Schönberga, Nona, Cagea, Berija i dr., a glazbeno-plesnim nastupom pred zagrebačkom publikom pokazala je svestranost. Ona je ponajviše došla do izražaja kroz razne tehnike pjevanja, govora, Sprechgesanga i njihove artikulacije, a svakako valja istaknuti rijetko čujnu izvrsnu dikciju njemačkog jezika. Pjevajući s mikrofonom, uz mimiku lica i plesne pokrete suvereno se kretala pozornicom, lako nametnuvši publici dojam da je na Broadwayu, čemu su pridonijeli i opuštenije držanje glazbenika te posebno kreirano osvjetljenje. Vrhunskom vokalnom interpretacijom Kammer i članovi orkestra predvođeni Fačinijem zasluženo su bili nagrađeni ovacijama. I taj uspjeh same izvedbe ujedno je jedino što povezuje to djelo s preostala dva na programu. Iako opet odijeljeno desetominutnom stankom, nakon Simfonijskih metamorfoza, a znajući da slijedi Te Deum Weillove su pjesme, unatoč izvrsnoj izvedbi, zazvučale kao trn u uhu.

Uzimajući u obzir odobravajući (no ništa više od toga) pljesak nakon Simfonijskih metamorfoza i Te Deuma nametnula se (pomalo otužna) konstatacija o kriterijima kvalitete i njezina prepoznavanja međuodnosa sama djela i njegove interpretacije, koja se kod većine publike svodi tek na skučenu površinu. Očigledan je primjer bio Te Deum Arva Pärta, umjetnički vrhunac koncerta, koji je to bio tek rijetkima. Vrlo složeno djelo odraz je autorovih istraživanja gregorijanskog korala i rane vokalne glazbe, objedinjenih u vlastiti skladateljski jezik, nazvan tintinabulacija. Uglazbljenje ranokršćanskog himna za tri zbora, gudače, preparirani klavir i eolsku harfu (snimljenu na vrpcu) tonskim i ritamskim mikropromjenama iziskuje visoku razinu koncentracije i pomno međusobno osluškivanje svakog izvođača. Vođeni sigurnom rukom Tomislava Fačinija, uz solidne gudače, pjevači su intonacijskom sigurnošću, prekrasnim pianima te spretno odmjerenim i usklađenim zvukom između muškog i ženskog dijela zbora ostvarili interpretaciju koja je postigla ono najteže – kontemplativnošću stvoriti dojam beskrajne jednostavnosti u kojem je glazba ta koja određuje protok vremena u slušateljevoj svijesti.