Čitati jest živjeti

Sedam godina nakon tiskanja knjige priča Ljubavnici i neprijatelji (prev. Snježana Perković), također u izdanju Hrvatskog filološkog društva i Disputa dobili smo još jedno djelo španjolske spisateljice Rose Montero. Luđakinja u nama u žanr je neuklopljiva i teško odrediva knjiga, svojevrsna mješavina eseja, autobiografije i fikcije, sastavljena ulančavanjem eseja obilato obilježenih autobiografskim elementima, koji su nerijetko nadograđeni fikcijom. Svrha fikcionalizacije jest uvođenje elementa nepouzdanosti, nepovjerenja u autentičnost iskazanoga, što je u uskoj vezi s naslovnom sintagmom knjige (u kojoj se mašta antropomorfizira). Pritom je struktura rukopisne građe izvedena na način blizak romanesknome, ali je fabula zamijenjena esejiziranjem. No to ne znači da ne postoji i gradacija napetosti, suspense neprispodobiv esejističkome tekstu. Iz svega toga već je jasno da je riječ o nesvakidašnjoj knjizi, u potpunosti posvećenoj problematizaciji pisanja i čitanja. Rosa Montero piše iz pozicije istinske posvećenice pisanoj riječi, jer riječ je o strastvenoj čitateljici koja između življenja i čitanja stavlja znak jednakosti, naglašavajući kako bi nemogućnost čitanja za nju bila ravna smrti.

Izd. HFD–Disput, Zagreb, 2014.

Knjiga je to ispunjena autoričinim razmatranjima brojnih aspekata čitanja i književnog stvaranja, redovito nadograđena primjerima iz stvarnog života, ali ne samo autoričinim nego i iskustvima brojnih drugih pisaca. S velikom pozornošću pristupivši tematizaciji potrebe pisaca da budu čitani od publike i poštovani od kritike, autorica stalnu piščevu „potrebu za odobravajućim pogledom“ izjednačava sa sljepilom zaljubljena čovjeka koji se osjeća osamljeno i nevoljeno kad se predmet njegove ljubavi barem na trenutak ne obazire na njega. Pritom sudbinu Roberta Walsera uzima kao primjer pisca kojega je neprihvaćenost duševno uništila, dok Trumana Capotea ističe kao pisca koji je opijen prevelikim uspjehom počeo pisati grozna djela. Autorica naglašava i kako je pogubno za pisca kad počne pisati na način da udovoljava pretpostavljenom očekivanju publike, kad svoj izričaj prilagođava pogledima drugih. S time u vezi ona piše i o problematičnosti same književne kakvoće, za koju ispravno kaže da je to „jedna od najsubjektivnijih i najteže mjerljivih vrijednosti“. Ali upravo nedostatak objektivnih kriterija pri vrednovanju književnosti Montero prepoznaje kao ono što u pisaca uzrokuje nesigurnost, a nesigurnost je ono što uvjetuje taštinu, čime se stvara zatvoreni krug. No potrebu za uvažavanjem nije moguće u potpunosti utažiti, zato je i svaka nova knjiga zapravo svojevrstan rizik. Argumente za teze koje iznosi autorica redovito podcrtava citatima književnih velikana, a kod ove se teme poslužila Goetheovom tvrdnjom kako i kod istinskih genija nije nedostajalo sumnje u smislenost onoga čime se bave, odakle zapravo i izvire ranjivost umjetnika. Štoviše, pisanje romana nadasve je intimna djelatnost koja prisiljava pisca da zaroni duboko u sebe i na površinu izvuče najskrivenije fantazme – kako da se onda pisac ne osjeća ranjivo, kad je prisiljen na ekshibicionizam takvih razmjera?

Iako kod poezije cijeni njezinu težnju savršenstvu, kod esejistike preciznost, a kod drame uređenost u strukturalnome pogledu, od svih književnih žanrova Rosa Montero najviše ipak cijeni roman. Ona smatra da roman najbolje odražava kompleksnost, kaotičnost, nepredvidljivost, paradoksalnost i nepotpunost stvarnosti i života, „u romanu vlada jednaka nejasnost i neumjerenost koja karakterizira ljudsko postojanje“. Knjiga obiluje različitim podjelama pisaca na mnogobrojne vrste, s obzirom na razne karakteristike, ali među njima izdvajaju se dvije. Isaiah Berlin tako pisce dijeli na lisice i ježeve, pri čemu su ježevi oni koji se sklupčaju i vječno se vrte oko iste teme, dok su lisice „nemirne živine koje bez prestanka proganjaju uvijek nove teme“. No pritom nije riječ o vrijednosnoj nego opisnoj podjeli, jer ne znači da se ponavljaju oni koji mozgaju uvijek o istoj temi, već oni često produbljuju svoje područje, „kao da svrdlom buše drvo“. Rosa Montero pak pisce dijeli na one koji dobro pamte (npr. Tolstoj) nasuprot onima koji pate od amnezije (Conrad ili Kafka). Autoričina je teza da nas smrt ne čeka tek na kraju puta, nego nas neprestano izjeda iznutra, brišući nam pamćenje i neprestano osiromašujući našu riznicu uspomena. No sebe zaboravnu tješi mišlju „kako je moguće da se mašta natječe sa sjećanjem ne bi li zagospodarila područjem uma. Možda ljudski mozak nije dovoljno moćan da bi istovremeno pamtio i maštao. Luđakinja u nama, marljiva stanarka, čisti prostorije sjećanja da bi joj bilo udobnije.“ Tako smo došli i do naslovne sintagme, mašte koja, u ulozi luđakinje u svima nama, stvara nove svjetove, i koju Montero smatra nezamjenjivom pratiteljicom svake umjetnosti, a književnosti pogotovo.

Autorica kombinira načelna i osobna stajališta, baš kao što i tuđa mišljenja kontrapunktira svojima, ali najosobnije dionice one su gdje piše o svom odnosu spram tzv. ženske književnosti. A od nekoliko u knjizi zastupljenih definicija književnoga stvaranja, kao potencijalno najzanimljivija, nudi se ona o romanesknom pisanju kao o pokušaju pisaca da uhvate vrijeme, da ga umire barem na nekoliko trenutaka malenom dabrovom branom načinjenom od riječi. „Pritom im se ponekad čini da su nadomak uspjeha dok ponekad vrijeme oko njih načini vrtlog koji omogućuje da bace pogled na širok krajolik što kovitlajući se izlistava mnoge godine.“