Bogu hvala

Velika Gospa u malome mjestu znade imati svojih draži. U ovome, u kojem se često oko polovice kolovoza zateknem, Gospa ne spada u veće blagdane. Imaju oni svojih jačih svetkovina i svetaca koje, možemo to tako reći, više slave iako i ove druge, sasvim sigurno, jednako štuju. No ima to i svojih prednosti. Za razliku od gužvi u velikim Gospinim svetištima, ovdje se sve odvija u miru i tišini. Polako se napuni crkva, svi mještani dođu, a zbor lijepo uvježba marijanske pjesme. Ovaj put bila je i violina uz orgulje, vidi se da napreduju.

Iako tijekom svakog misnog slavlja lagano odlutam u neku moju, vlastitu skrovitost, a riječi molitve dođu mi kao mantra koju mehanički ponavljam u usponu prema tom nekom bestežinskom stanju koje ponekad dosegnem, a ponekad ne, obično me dobra i blagotvorna propovijed vrati u stvarnost, u ugodnu polutamu crkve gdje okružena braćom i sestrama uvijek negdje po strani stojim i to je, sve u svemu, jedina neugodna stvar – to osjećanje fizičke boli i nemoći vlastitog tijela dok se uporno nastojiš izdići u neke više sfere. Ali ne pamtim kad sam u bilo kojoj crkvi ikad uspjela negdje sjesti.

No nije to sad tema, ta moja obamrlost nakon dužeg stajanja na jednome mjestu, ali ovaj put je važno bilo to što sam se uspjela prisloniti uz stražnju stranu drvene klupe, one najbliže vratima crkve, tamo gdje je urezana jedva vidljiva rupica za milodare i gdje stoje prigodni leci, obično sa župnim rasporedom kroz tjedan. Jedan od njih iskoristila sam umjesto lepeze jer zapara je, u crkvi bez klime i bilo kakve prozrake, bila sve gora. Odjednom se kraj mene stvori dijete, maleno dijete koje je netko posadio na naslon klupe kao teglu s cvijećem. Do djeteta se stvori majka, bez pardona me odgurnuvši desetak centimetara, kao nešto samo po sebi razumljivo – mičite se, pa ja imam dijete! No dobro, otrpim to, što bi drugo, ali se ukipim na zauzetom mi položaju ne misleći se pomaći više ni centimetra. Ali onda osjetim kako me netko opet gura i ugledam još jedno dijete kako se želi provući do pridošle majke i djeteta. Pogledam tu ženu, koja se ozbiljna i pretjerano našminkana lica upiljila prema oltaru, držeći onu bebicu objema rukama i ne gledajući dijete koje nas je obje guralo. Onda začujem šapat, valjda očev glas odostraga, koji tom drugom, starijem djetetu govori da se smiri jer „kod mame više nema mjesta“. Što i nije bilo točno. Majka se mogla malo pomaći da žgoljavoj djevojčici od možda četiri godine dadne malo prostora – dijete se, onako mršavo, lijepo moglo stisnuti između nje i malene sestrice. No, malena se nije dala – provukla se između naših koljena poput mačke i sjela na hladan pod ispod klupe, do majčinih nogu. Samo da je uz nju.

Sad me to već počelo zanimati, a i propovijed je, oprostimibože, bila mlaka. Dočim je bebica pored mene doista bila krasna – mogla je imati godinu dana, barem mislim. Lijepa, okrugla, pravilna glavica, frnjasti nosić, crne žive očice i smješkić – ko s reklame. Sva u volančićima tamnoplave haljinice s bijelim točkicama, mala bijela majičica ispod, majušne sandalice. Mogu misliti kakve su pohvale stizale majci. Zvjerala je uokolo i jela štapiće, koje je sama vadila iz mamine torbice. Povremeno bi pustila glas, kad bi ljudi u crkvi pjevali. Mogla bih je promatrati satima, pomislih, tako prirodnu i spontanu, slobodnu kao pticu, još neiskvarenu društvenim normama, odgojem i socijalizacijom. Radila je što je htjela, a majka je pazila na svaki njezin trzaj.

I onda se razmaknu ljudi i ono drugo, već zaboravljeno dijete iskoči iz svojeg skrovišta i pohita prema maloj. Počne je napadno grliti i ljubiti, a bebica se jogunasto otima. „Pusti je, vidiš da joj smeta,“ prosikće majka, ili se barem meni tako učinilo. U to se pojavi i otac, stane pored majke i podigne djevojčicu da sjedne pored malene sestre. Majka je odsutno lutala pogledom držeći svoju bebicu, dok je djevojčica pokušavala privući njezinu pažnju. Isprva je milovala sestricu, ali lagano, da je ne naljuti (nju ili možda majku), pa je i ona potom posegnula za štapićima, pokušavajući dohvatiti majčinu torbicu. Onda je krenula dodirivati majku, njezin remen s ukrasnom mašnom sprijeda, njezin struk, ruke i to me je nagnalo da konačno bolje pogledam tu ženu. Ne baš lijepa lica ali vrlo vitka, visoka, skladnog tijela. Za podnevnu misu po najvećoj vrućini odjevena u neku crnu, večernju kombinaciju ali decentnu, moglo bi se tako reći, da nije bilo te teške šminke – toliko pudera na još mladom licu. No, sve u svemu, ona i mala u top izdanju! Muž omanji, debeljuškast, također mlad, ali postaran klasičnom bijelom košuljom i tamnim hlačama, kako se tu već dolazi u crkvu. A ona curica – hm! Malena je bila žgoljavica, kratke kose, košćata lica i mršavih dugih nogu i hajmo reći da nije sličila na malenu princezu, kakve znaju biti curice u tim godinama. Nije imala haljinicu, već običnu bijelu majicu i k tome loše sparenu suknjicu. Izgledalo je kao da ju je navukla u nekoj brzini. Možda se zaigrala negdje, loptom ili bilo čime, i dotrčala kući u zadnji čas, prekasno za dotjerivanje. Možda ju je za crkvu spremila baka, jer na njoj nije bilo onih posebnih detalja, mašnica ili frizurice, za koje samo majke imaju strpljenja. Uglavnom, jedna muškobanjasta djevojčica, prema kojoj odmah osjetih duboko razumijevanje. I sama sam bila slično dijete.

Došlo je vrijeme šparavca, ili kako ovdje kažu, lemuzine. Novac je u ime obitelji, naravno, dala majka, izvadivši nešto sitniša iz svoje malene torbice u kojoj su bili štapići. No onda je izvadila još, kunu ili dvije, i dala bebici u ruke. Maleni dječaci u bijelim mantijama hodali su uokolo s košaricama i prva je ubacila majka, a onda je to isto za njom polako ponovila i bebica. To je, dakle, bilo preslatko – bebica se nasmijala, ljudi se ozarili, majka je bila ponosna. Djevojčica je bila sretna zbog njih dvije.

Kad je krenula pričest, a to je inače vrijeme kad mnogi napuštaju misu prije pravoga kraja, majka je pograbila svoju lutkicu i bez riječi krenula prema vratima. Otac se nije pomakao, no djevojčica je skočila za njom, poput malene divlje životinjice, i više je nisam vidjela. Pomislila sam kako ih sustiže i vjerno prati i bila sam sigurna – to će maleno ružno pače izrasti, ne u labuda, nego u svoju majku. Nema sumnje – iste crte lica, slična boje kose, isto izduženo tijelo. Dok je bebica, preslatka bebica okrugla lica bila isti otac. Malena, okrugla, zdepasta. I nekako dobroćudna.

Ne brini malena, divlja životinjice, vrijeme je na tvojoj strani, pomislih taman prije nego što ću reći ono zadnje – Bogu hvala!