Protiv ideologizacije kulture

Intermedijalnost koja poziva na čitanje: Skrjabinova glazba, Popovićeva Marilyn Monroe, ciklus fotografija Ruke, bogata dramsko-prozno-poetska produkcija dovoljan su mamac raskošno opremljenu časopisu za književnost, kulturu i znanost Riječi u izdanju sisačkoga ogranka Matice hrvatske, koji šarolikom ponudom zadovoljava mnogobrojnu čitateljsku publiku.

Prve retke novoga sveska Riječi (1–4/2014) započinje Jure Zovko i to o traganju za kritičkim distanciranjem od vladajuće životne forme u kojoj ideologija kulturne industrije sve više pridonosi trivijalizaciji života jer se hrvatska kultura još nije oslobodila revolucionarne prakse, a istodobno je pala pod utjecaj diktata globalizma i njegove pogubne apstraktnosti. Zovko nadalje ističe kako je krajnje vrijeme da se u hrvatskoj kulturi etablira nov oblik prakse koji nije vezan uz revolucionarnu praksu ideologizacije u svim segmentima kulture, a taj proces deideologizacije podrazumijeva i reafirmaciju i aktualizaciju europske kulturne baštine, kojoj pripada i pluralizam hrvatske kulture. Mirna Rudan Lisak u eseju o ruskom skladatelju i pijanistu Aleksandru Nikolajeviču Skrjabinu aktualizira tu europsku baštinu. Uspoređujući Skrjabinov mistični akord kao marionetu na temelju djela O marionetskom kazalištu njemačkoga dramatičara i pripovjedača Heinricha von Kleista, donosi zanimljiv pregled filozofsko-estetskih, glazbenoteorijskih te znanstvenih pogleda na klasičnu i suvremenu umjetnost naglašavajući kako je upravo Skrjabin putem misticizma razvio atonalni glazbeni jezik koji je prethodio nagovještajućoj 12-tonskoj ljestvici te ga se s pravom može smatrati primarnom figurom ruskoga glazbenoga simbolizma, kao i praocem serijalizma.

Izd. OMH u Sisku, 2014.

Pod povećalom je ovaj put slikar, crtač i kipar Dimitrije Popović, poznat i kao autor mnogih eseja i romana: Veronikin rubac, Smrt u slikarstvu, Corpus Mysticum, Raspeće strasti. Vezu između slikarstva i književnosti u Popovića Marina Tenžera objašnjava u kontekstu simbola (Marilyn Monroe, grčka mitologija, Biblija), ali i motiva kojim se Popović bavi, a to je vrlo često ljudska kost, koju je ugrađivao u nadrealističke instalacije, kolaže i asamblaže, tragajući za konačnom istinom o ljudskim bićima koja u sebi nose i prokletstvo smrti i ubojstva, ali i ljepotu i plemenitost duše koju je spajao u svojim djelima. Na tom tragu neodvojivosti različitih umjetnosti stoji i esej Tomislava Rališa o organskom glumačkom procesu kao uvodu u temat časopisa. Rališ se poziva na teorijske postavke Branka Gavelle i na viziju i praktična iskustva Cicely Berry, među kojima pronalazi dosta podudarnosti o pristupu glumi: nije važno kako nešto reći, važno je biti u trenutku, a početak nije u tekstu već u glumcu pa tako unutarnji doživljaj uvjetuje riječi i sl. Taj je tekst uvod u temat pa časopis donosi dramu Hrvatski emigranti Miroslava Međimurca, Igru sjena Amira Bukvića, zatim libreto Byron Mire Gavrana te More i Preludij za četiri djevojke Rajka Bundala.

Rubriku proze čine kolaži raznolikih kratkih priča, među kojima je ona o susretu s carom Solomonom Amira Bukvića; o obiteljskim problemima progovara Ivana Šojat u priči Lađe, Acija Alfirević oživljuje uspomene na Agathu Christie u priči Prelijepo za ubojstvo, a Poljak Włodimierz Odojewski u priči Putujmo, vraćajmo se u prijevodu Jasmina Novljakovića putuje u ratno djetinjstvo ispunjeno reminiscencijama o konju vrancu. Pjesnički dio časopisa započinje pogledom Katje Bakije na hrvatsko pjesništvo u Mađarskoj, nastavlja se popartističkim motivima u pjesmama Andree Pongračić, a zaokružuje socijalnom tematikom u pjesmama Paška Romića Croatovskoga, koji će u pjesmi Mentalna higijena znakovito reći: „Svako jutro zabijam / glavu u novine / iz kojih se izvlačim / prljavih ruku“. Uz navedenu poeziju časopis donosi poeziju sudionika Stihovnice Siska, svojevrsnoga pjesničkoga i slamerskoga druženja koje se održava od 2010, a među kojima se ističu pjesme Marije Dejanović, Marijane Petrović Mikulić i Željka Maljevca.

Časopis završava prikazima Marije Lamot o zbirci pjesama Ivana Hercega Kad će doći Babilon i Renata Baretića o seriji fotografija Igora Tomljenovića naslovljenim Ruke za koje će i Baretić napisati: „Ali postoji nešto što im je potpuno zajedničko, i kvrgavim i porculanskim, i svim ostalima: sve su ruke stvorene da pružaju nježnost. Najnoviji ciklus Tomljenovićevih fotografija govori nam upravo o tome“, a treba nadodati kako takve ruke pozivaju i da se među njihovim prstima nađe i najnoviji broj časopisa Riječi.