Zaborav blaženi

Vele kako je žlijeb što ga nosimo iznad gornje usnice otisak kažiprsta anđela koji nam je dušu u trenutku začeća uveo u hram tijela. Isti je anđeo, navodno, trenutak prije našeg izlaska iz majčine utrobe (počela metafore o tunelu i svjetlu na njegovu kraju), svojim prstom koji imperativno upućuje na šutnju ili pokoru (ako se srdito njiše poput preokrenuta Foucaultova klatna) našim ustima naložio neka za zemaljskog života u propadljivu tijelu šute o svemu što smo u „dušnome“ stanju doznali za boravka u Kraljevstvu nebeskom. Žlijeb iznad gornje usne (koji kod uboge je djece Trećeg svijeta uvijek nekako neprohodno zakrčen balama) dakle implicira da znamo sve, no ne smijemo ništa reći. Ili da smo u nijemosti, nemoći te svisoka nametnute šutnje tijekom vremena sve zaboravili.

Srpski koncentracijski logor za hrvatske zarobljenike: Manjača

Isto tako vele kako je ludilo zapravo stanje propuha, kad duše onih „prolupanih“ iza sebe traljavo samo pritvore vrata koja Božje dijele od Zemaljskoga kraljevstva: vrata se pod pritiskom strujanja otvore, pa njihove na nijemost osuđene duše nastavljaju tumarati između svjetova, kipte iznutra od spoznaje, naposljetku progovore kao proroci ili ubiju majku, skoče s mosta, ili kroz prozor na ulicu. Ne mogu više prešućivati širom razjapljena vrata.

Trojanski konj šutnje

„Tko šuti, taj je zaboravio“, također vele. Kao da se tješe. Urbi et orbi objavljuju, uljuljkuju sebe i druge u notornu laž da šutnja uskraćuje postojanje onomu što prešućujemo.

Zato što volimo zaboravljati, žudimo za zaboravom kao za gumicom koja čarolijom će izbrisati sve što nas je tektonski poremetilo, izbacilo nas iz osi, uneredilo, pa nalikujemo na onu osječku lipu koja nekoć je rasla na uglu nekadašnjeg Bulevara JNA, današnje Europske avenije i Ulice Franje Kuhača: krošnju joj je negdje u listopadu 1991. (usred razodijevanja) pogodio nekakav projektil armije koja je gađala grad i bulevar koji nosio je njezino ime. Od stabla ostalo je samo deblo, no samo do sljedećega proljeća. Život je tvrdoglav, stabla ne prihvaćaju smrt dok su im stopala još usidrena u tlo. Naša je lipa počela puštati novu krošnju, ali nekako iskrivljeno, prebačeno ustranu, pomaknuto. U nizu nedirnutih ili tek blaže ranjenih stabala, gotovo pogubljena lipa nalikovala je na čovjeka slomljene kralježnice.

Uskrsla, no deformirana, odolijevala je više od desetljeća.

Naposljetku su je posjekli. Previše se valjda protivila zaboravu, uporno nas podsjećala na strašne metamorfoze ljudskih bića u ratnim stanjima.

Na njezino mjesto posadili su stablo u blaženom neznanju mladosti, koje ne zna što je rat, koje ne zna otkuda taj strah što ga ispija iz zemlje. Jer kažu i da strah pogubljenoga natapa tlo na koje se sručio u smrtnome hropcu.

Oni koji prešućuju poput djece su koja si u strahu pred čudovištem rukama prekriju oči, uvjeravaju se, zapravo su sigurna da onkraj zaslona njihovih dlanova više ne postoji ono čega su se užasnuli, pred čime su ustuknuli.

Šutnja je trojanski konj odisejski lukave traume koji nam svečanom darovnicom odustajanja od istine daruje nove fobije zbirke stalnoga postava strahova koje nikako ne možemo objasniti. Zato što zaboravljajući proživljeni užas zaboravljamo da smo kopernikanskim obratom, oprobanim trikom s dlanovima preko očiju zapravo ostali u istom prostoru, na poprištu užasa, gdje si kao popišano dijete zatajujući stanje stvari posve neumjesno ponavljamo: „Moram zaboraviti, moram zaboraviti.“

Arbitraža

Valjda nesvjesni činjenice kako događaji u kojima smo sudjelovali s nakanom ili u koje smo na silu ili spletom okolnosti bili uvučeni postaju dijelom nas samih u smislu reciprociteta: koliko smo mi u njima, toliko su i oni u nama, pokušavamo odlučiti što ćemo pamtiti, a što zaboraviti.

Volimo pamtiti pobjede, uspjehe, važne trenutke koji gotovo pravolinijski, unaprijed zacrtano, predvidivo vode od kolijevke do groba. Želimo zaboraviti sramote, prijestupe, poniženja, uvrede, pogrešne poteze. Sve europske države koje se sad skanjuju nad nacizmom tako vole zaboravljati kako su tijekom ekspanzije Trećega Reicha Hitleru i njegovim umotvorcima zdušno, doduše preko marionetskih vlada, pomagali u ostvarenju „Konačnog rješenja“. Premda bez političkih ovlasti, „obični“ su građani bez reakcije gledali željezničke kompozicije koje „njihove Židove“ i protivnike novog ustroja odvoze daleko, nekamo, bilo kamo, jer ionako ih nije bilo briga. Valjda zato što je nekako najlakše po potrebi zaboraviti ljudsko podrijetlo drugih.

Junacima podižemo spomenike koji se po potrebi (baš poput crkvenih zvona!) mogu izliti u nešto ubojitije. Da se ne zaboravi. Junaštvo, pobjeda, sloboda. Kao da je to Sveto Trojstvo koje nas je stvorilo savršenijima, boljima, jačima, otpornijima na glupost i zločin. Kao da i trauma nije građevni materijal, nešto poput armature.

Traume pak prešućujemo kao rođake koji su si vlastitom rukom oduzeli život. Bili su slabići, govorimo. Zaslužuju da ih se zaboravi, i to kažemo ako nas netko baš pita za njih.

Traume su sramota o kojoj šutimo, koju grčevito pokušavamo zaboraviti. Tko se normalan želi sjećati vremena, zluradih okolnosti kad vas je netko tukao, lomio vam ponos, uskraćivao hranu, tjerao vas da vlastite mrtve u glib bacate kao vreće? Tko se normalan želi sjećati ruke „čika susjeda“ u gaćama, negdje između petog i šestog rođendana (tko bi se sjetio kad je to točno bilo)? Tko želi pamtiti zajapureno lice manijaka koji ti se šakom zavukao između nogu? Traumu, nekako podsvjesno kolektivno, „dobivamo“ zato što smo je zaslužili, zato što smo učinili nešto zbog čega nas je zadesila. „Što sam Bogu skrivio?“ omiljena je uzrečica žrtve. A to je gotovo i kršćanski i karmički, princip prijestupa i pokore. Pokora ne dolazi bez prijestupa, trauma nas ne pogađa ako je nismo zaslužili. Tako si valjda govorimo i upinjemo se zaboraviti vlastite najgore trenutke. Kao grijeh počinjen mišlju, riječju ili djelom. Propustom.

Perpetuum

A nemaju samo puške okidače.

Zaborav je najčešće ipak samo privremeno stanje. Naposljetku progovore i oni koji su desetljećima šutjeli zbog straha da će ih uhititi, protjerati, ubiti. Trauma naposljetku progovori kroz usta bake oboljele od demencije koja se više ne može sjetiti što je jučer jela, ni koja smo imena nadjenuli pojedinim stvarima. Na vidjelo odjednom, poput naplavnoga drveta isplivaju križni putovi, masovna pogubljenja, logori za njemačke žene, djecu i starce, progoni i čistke poraća, nakon Drugoga svjetskog pokolja, osvete koje pobjednici uvijek nazivaju pravdom.

Sjećanje na proživljenu blizinu smrti ponekad poput okidača pokrene smrt nekadašnjega supatnika. Onako kako je samoubilačka smrt torinskoga Židova Prima Levija potaknula govor o sjećanju na užase koji su ih pobratimili Jorgea Semprúna, Španjolca i republikanca.

Primo Levi nakon „boravka“ u radnome logoru Buna-Monowitz (podružnici Ausch­witza) nije mogao ni šutjeti, ni zaboraviti, nego je napisao knjigu Je li to još uvijek čovjek? koja metafizički razlaže i secira morbidnu ljudsku igru „Bio sam čudovište, neću više, majke mi“, koju svijet tako opetovano igra i jednako je se opetovano stidi.

Za razliku od Levija, njegova braća po patnji, Semprún i Wiesel, dugo su šutjeli o industrijaliziranome pogromu, pisali o svemu, samo ne o tome. Wieselu je tako trebalo deset godina da ispuni zavjet što ga je samome sebi dao prve noći u Auschwitzu, gdje je ostao bez tri sestre, majke i oca, te napiše Danteovim Paklom duboko prožetu knjigu Noć. Semprúnu je, čini se, bio potreban Levijev hropac pod teretom preteških uspomena da konačno, tek 1994. o Buchenwaldu progovori u knjizi Pisati ili živjeti.

Patetika patnje

Teško je govoriti o traumi, fizički je bolno. Za pripovjedača koji se uz nit naracije ponovno vraća počelu, epicentru drame koja ga je tektonski, duševno izmijenila samom činjenicom da mu je ponudila drukčiji uvid, rakurs u svijet što ga je prethodno drukčije vidio, doživljavao, ali i za slušatelje koji oportunistički, htjeli mi to ili ne htjeli priznati, uvijek radije slušaju prispodobe o sreći, sretnim ishodima. Zato je još i teže pisati o traumi, o rubnim situacijama, krajnostima u predlošcima ljudskih ponašanja koje odstupaju od standarda, statistika, nekako naginju patetici koje se književni kritičari i teoretičari groze, nad njom se skanjuju.

Tugu je teško „prodati“, uvijek je lakše i nekako isplativije u literarnom ili filmskom djelu pokolj prekinuti pozivom na paštašutu.

Zato valjda trauma Domovinskoga rata satkana od mučenja po logorima, pokolja, silovanja, rušenja i zatiranja ostaje neprobavljena, zataškana zapravo tako ljudskom (i zapravo nekako shvatljivom) potrebom da se „nastavi dalje“. Dosta je bilo trabunjanja o ratu, vele neki, mnogi, trebamo misliti na budućnost, uvijek se nadovezuju. Kao da se mukotrpno probijamo kroz nekakvu alegorijsku rodnicu na čijem nas kraju čeka svjetlost i onaj anđeo koji položit će nam prst preko usta kako bismo šutjeli. Jer zaboraviti se ne može. Jer budućnost ne započinje ni iz čega, nego se nadovezuje na nešto, (odveć) često krvavo, traumatično, sramotno.

Može se, međutim, shvatiti kako nas sve što nas do kraja ne sruši i ne ubije zapravo gradi, izgrađuje u ono što ćemo u konačnici, ako preživimo, biti. Trauma je poput otkrivenja, iznenadnoga širenja vidika, pogleda na strašnu ljudsku prirodu koja preko noći susjeda može pretvoriti u koljača i silovatelja, cijeli jedan narod ili vjersku skupinu pretvoriti u nepoželjnu marvu za sječu ili izabrani narod, pokoljem prekrojiti društveni ustroj, ali i probuditi empatiju, svijest kako je svaki čovjek svemir za sebe, a ne građa za prijevoz stočnim vagonima, kako ne treba suditi. Ne zbog straha od Boga ili odmazde, nego zbog otajstva osobnih kauzalnosti koje svakom ljudskom biću udjeljuju vlastitu, samo njegovu sudbinu.

Sramota

Najčešće šutimo zbog sramote koja traumu pogrešno prikazuje kao zasluženu pokoru. Zato mnogi, poput tajne o ušima cara Trajana, strašne tajne odnose u grob, pod zemlju, u rupu. Kao da su zaboravili onaj glas koji nakon Abelova smaknuća, bratoubojstva, iz zemlje viče Bogu. Glas koji će jednoga dana, možda nakazno deformiran, izrasti u mit, fobiju ili pamflet o nečijoj veličini.

Naposljetku, šutimo i zbog suza, navodne sramote suza. Samo djeca plaču, vele. Glupo zaboravljaju gotovo svetu simboliku vode, svake vode, pa tako i one posoljene.

Voda odnosi sve, pere, ispire, iz nje se katarzički iznova rađamo prosvijetljeni, gotovo mesijanski, kao uronjeni u Jordan, čisti, bez bremena prešućenoga, bez želje za pravdom nakaradno utjelovljenoj u odmazdi, katarzično oslobođeni (katarza nas uvijek nekako dovodi do ruba dostojanstva), spremni za novo, za tu budućnost kojoj želimo hrliti.