Vjerujem u dobru priču

Književnica Karmela Špoljarić počela je objavljivati na početku zrele dobi i privukla pozornost stručne javnosti svojim proznim i dramskim djelima, za koje je odmah i nagrađena. Povod je našega razgovora upravo objavljen roman Major Tom i nedavna nagrada Slavić Društva hrvatskih književnika koju je autorica dobila za roman Nije ovo Twin Peaks.

Snimio Mirko Cvjetko

U svojoj najnovijoj knjizi, romanu Major Tom spajate ljudsku sudbinu povezanu Domovinskim ratom i prostorom knjižnice. Kako ste došli na tu zamisao?

Moj novi roman govori prije svega o jednom liku, knjižničaru Benjaminu L., usamljenom mladiću u ranim tridesetim godinama kojemu je malena gornjogradska knjižnica u kojoj radi sav njegov svijet, pa čak i više od toga – opsjednut je, naime, Borgesovom metaforom babilonske knjižnice i povijesnom ulogom bibliotekara, pa u tajnosti piše impozantnu cikličku knjigu koja nema kraja. Benjamin je dakle jedan urbani intelektualac, načitan i pametan, pomalo asocijalan i pasivan. Tom i takvom Benjaminu dogodi se platonska ljubav prema ženi koja se jednoga dana pojavi u njegovoj knjižnici i sasvim poremeti njegov ustaljeni životni ritam, a kasnije mu se zbog te nerealizirane ljubavi dogode i mnoge druge stvari kojima nije dorastao i kojih se zapravo boji, ali se u maniri pravog antijunaka ipak trudi suprotstaviti nepravdi na jedan svoj netipični način. To što se Benjamin raznim peripetijama zatekne usred kolopleta zamršenih zbivanja koja svoje korijene vuku iz rata, kao što su kriminal, profiterstvo, zločini bez kazne ili razočarani branitelji, to je jednostavno zato što je to naša, hrvatska stvarnost. U takvom ozračju nažalost živimo. Poslužila sam se tom stvarnošću kako bih kreirala događaje koji su fikcija, ali su se mogli dogoditi ili su se dogodili na sličan način. Dakle, stvarnost je ovdje poslužila književnosti, a ne obrnuto i to na način da je dala materijala u stvaranju jednog uvjerljivog zapleta. Namjera mi je bila kreirati jedan zanimljiv lik, promotriti ga dobro sa svih strana i onda ga baciti „u vatru“, testirati ga kroz događaje, ali ga pritom ne mijenjati. I doista, Benjamin kroz roman prolazi onakav kakav je postavljen od početka i kad na kraju romana izvede čak i jedan podvig, i dalje je smrtno preplašen i boji se toga što radi, ali uvjeren je da čini ono što mora. Ako ovaj roman nešto vraća stvarnosti iz koje posuđuje, onda je to poticaj za istinom za koju se uvijek isplati založiti. Postoje oni koji prešućuju istinu i oni koji od nje odustaju – takvima, koji odustaju, posvećujem ovaj roman kao poticaj.

Je li Domovinski rat adekvatno prikazan u suvremenoj hrvatskoj prozi?

Mislim da nije, jer često se toj temi prilazi s pogrešne pozicije. Pustimo velike priče i okrenimo se čovjeku. Obični ljudi iznijeli su taj rat na svojim plećima. Naravno, preduvjet za takvo pisanje, bez suvišne ideologije ili patetike, jest postojanje jednog društvenog konsenzusa da je Domovinski rat bio obrambeni i da je na Hrvatsku, odnosno, na sve njezine građane, izvršena agresija. Ako to pisci moraju nekome dokazivati, onda dobre literature o proteklom ratu još dugo nećemo imati. Isto mislim i o onima koji pokušavaju prikazati suprotno. Sagledajmo rat iz perspektive jednog malog ljudskog života i dobit ćemo velike teme. Eto, jedna polaznica moje radionice kreativnog pisanja napisala je roman o ratu u kojem se rat gotovo i ne spominje. Kao jedva punoljetna bila je dragovoljka, a kasnije se u jednoj ustanovi liječila od PTSP-a. Ono što ona opisuje je samo taj Odjel u toj jednoj bolnici na kraju grada i likovi koje tu susreće. Čitajući tu knjigu stječemo dojam da svaki rat zapravo traje kratko s obzirom na to koliko traju njegove posljedice, nažalost, jer te posljedice više ne pitaju tko ste i zašto ste bili u tom ratu – jeste li bili žrtva ili agresor, pobjednik ili pobijeđeni. Ili, drugi primjer – polaznica, koja ne želi objavljivati, piše o svojem djetinjstvu u Splitu tijekom rata. Kao dijete iz miješanog braka: otac je bio pridošlica iz Srbije, običan čovjek, radnik, koji nije želio otići iz Splita, i ta se djevojčica strašno trudi biti prihvaćena  – želi biti poput drugih, pa tako ide na vjeronauk i pjeva u tri crkvena zbora, no smatra da mora biti još i bolja da bi je prihvatili, pa uči dan i noć ne bi li se na taj način samoj sebi i drugima dokazala. Ali raskol je tu, ne samo u vanjskom svijetu već i unutar obitelji, no sve je to pisano bez pretjerane sentimentalnosti ili bilo kakvog predbacivanja. Ni jedna ni druga ne osuđuju i ne prozivaju nikog, a zapravo su obje, iako različite, žrtve istog agresora; one samo žele iz sebe izbaciti svoju traumu na način da pišu o tome. A kad se uz takve priče spoji i talent – eto nam malene, dobre ratne proze.

Jeste li zadovoljni brigom Ministarstva kulture za hrvatsku knjigu?

S Ministarstvom kulture osobno imam lijepih i pozitivnih iskustava, od Držića nadalje. Svjesna sam da je dobiti potporu i stimulaciju za svoje knjige velika povlastica, jer postoje mnogi kvalitetni autori koji su je jednako zaslužili. Barem što se knjige, odnosno, nas autora tiče, mislim da u Ministarstvu rade najbolje što mogu u ovom trenutku. I oni bi sigurno bili sretniji da mogu dijeliti više poticaja, a pogotovo bi s time bili sretni plodniji autori.

Što, po vama, nije dobro u hrvatskom nakladništvu?

Pa recimo to da je jako teško izdati roman prvijenac, ma koliko on dobar bio, osim ako niste medijski poznati, jer kao nepoznat autor niste isplativi budući da nakladnik neće za vas dobiti potporu. Još je gore s poezijom, pa kad recimo moji polaznici počnu pisati divne pjesme u prozi, meni ih bude žao. Nitko ne želi riskirati, ide se na sigurno. Umjesto da se traže novi ljudi i izbacuju novi autori te da se time stvara imidž izdavača ili urednika, nakladnici su sretni ako uhvate dobro prodavana poznatog pisca, a takvih je kod nas možda nekoliko, ma što taj napisao. No nisu nakladnici krivi, to je zatvoren krug u čijem je središtu financijsko „kuburenje“ svih povezanih s  knjigom – knjige se ne prodaju, naklade su male pa su knjige skupe, tržište je malo i, rekla bih, nezainteresirano, autorski su honorari smiješni, svi kalkuliraju i računaju na potpore, i autori i nakladnici, pa se za petnaest stimulacija prijavi sto pedeset kandidata i onda se dogodi zavist i zla krv – ma pravo je čudo da još postojimo! Ali dok je vjetrenjača, bit će i nas, nadam se, tužnih, smiješnih i zanesenih.

Knjiga, čini se, ipak više nije duhovna potreba najvećega dijela ljudi. Čini li vam se da je uzrok slaba zanimanja za književnost gubitak srednjega sloja? Naime, onoga školovanoga sloja koji profesionalno nije vezan uz kulturu, ali ga kultura zanima. Mnogobrojni pokazatelji govore da taj sloj gotovo nestaje u hrvatskom društvu.

Sjećam se kako je moja mama, koja je radila u poreznom uredu, tijekom mojeg djetinjstva stalno kući donosila knjige koje je kupovala na svojem radnom mjestu, od trgovačkih putnika, na otplatu. Bila je gimnazijski đak i kupovala je klasike, a to su bile lijepo ukoričene kvalitetne knjige koje su se držale u ostakljenim vitrinama. Posjedovati knjige tada je nešto značilo. Ali tko to danas još radi – kupuje knjige na kredit i čuva ih kao neku vrijednost? To je bio taj srednji sloj iz kojega smo većinom potekli, ali moja generacija djeci mahom ne kupuje knjige, jer ili za to nema novaca ili djeca ne znaju što bi s tim. A i novi mediji odvukli su pažnju – do površne informacije dolazi se brzo, dalje od toga rijetko se ide. Rekla bih da je danas čitava generacija mladih ljudi izgubljena za knjigu. Kako to promijeniti, kako oživiti interes za knjigu, za čitanje općenito? Mislim da bi se dobro pogođenim malim koracima moglo mnogo toga napraviti. 

„Hrvatsko društvo fatalno je podijeljeno“, rekao je u razgovoru za Vijenac svojevremeno akademik Krešimir Nemec. Može li se to reći i za hrvatsku kulturu?

Naravno, jer ne može kultura živjeti u zrakopraznom prostoru. Ali ona osnovna podjela u hrvatskom društvu, a zna se o čemu govorimo, mislim da postoji samo u teoriji – u realnosti ne postoji jasna granica, a oni koji misle da postoji sami su je sebi zacrtali, s  jedne ili druge strane. I najčešće od toga vuku neku korist (čast malobrojnim idealistima). Možda bih se podrijetlom i odgojem jasno mogla svrstati na jednu stranu, ali onda na toj strani vidim i ljude s kojima, osim toga sličnog ishodišta, nemam ništa zajedničko – dapače, miljama smo udaljeni. S druge strane, u nečijem radu, u nečijoj umjetnosti ponekad prepoznajem onu dozu lucidnosti kojoj se divim, a ta osoba je sve ono što ja nisam, dapače, vjeruje u nešto meni strano. Mislim da čovjek stvarno sazrije kao osoba kad počne poštivati ono što mu je strano, ono što je drukčije, ono u čemu se ne ogleda, bez želje da to počne mijenjati. U tom svojem stajalištu poprilično sam osamljena, pa i nezaštićena – ljudi se vole grupirati kako bi bili jači, što je možda i prirodno, ali i kako bi lakše napadali.

Danas mnogi teoretičari i filozofi govore o pitanjima identiteta. Ima li hrvatsko društvo problema sa svojim identitetom?

Rekla bih da Hrvati kao narod nemaju problema s identitetom, vjerojatno i stoga što su se za njega borili stoljećima. Hrvati kao društvo ipak imaju taj problem, jer nije lako imati svoju državu i u njoj biti većina – to znači odgovornost, prije svega političku, ali i svaku drugu (prema različitima, manjinama, socijalno ugroženima). To je dakle ono što smo sanjali, a što sada na javi malo drukčije izgleda. Kad se dogodio taj grozni rat, još smo bili homogeni, ali kad je trebalo stvoriti pravnu državu, već su nas opljačkali, i to iznutra, iz vlastitih redova. Tu je nastala pomutnja koja do danas nije riješena, jer još se ne zna odakle imaju ovi koji imaju i zašto nemaju ovi koji nemaju. U međuvremenu se vodila jalova politika u kojoj su se sjekire sve dublje zakopavale i vadili se kosturi iz ormara i podruma, i mi smo se opet našli u 1945. i to samo zato što u njoj nikad nismo bili (oni koji su bili, kao recimo moj pokojni djed kojemu je Jazovka bila u susjedstvu, bili su sretni da su je preživjeli i da je više nema), a možda i zato što je lakše mlatiti praznu slamu nego smanjiti državni dug. U toj posvemašnjoj zbrci dogodio nam se i Haški sud, i Europska Unija, i nije baš da imamo dojam da smo dobro prošli. I tako, prosječan Hrvat koji danas živi loše u svojoj zemlji Hrvatskoj više ne može ni nabrojati tko mu je sve za to kriv od 1990. naovamo. To, naravno, ponekad iskoriste jugonostalgičari i njima slični, ali badava. Čim se oni jave, prosječan Hrvat odmah digne glavu i kaže – svoj sam na svome! I zato, kažem, s identitetom problema nemamo, ali društvo baš izgradili nismo.

A hrvatska kultura?

Povijesno gledano, Hrvatska je oduvijek bila podijeljena u tri kulturna kruga – srednjoeuropski, mediteranski i balkanski – sa svim mogućim utjecajima koji su kroz njih dolazili. To se vidi na svim poljima, također u književnosti i jeziku, odnosno dijalektima. Ja bih njegovala te različitosti i posebnosti, one mogu biti nepresušan izvor inspiracije za današnje kulturnjake i umjetnike.

U novom romanu odabirete jedan oblik krimića. Zašto?

Rekla bih da se samo tako čini. U oba moja romana u građenju fabule doista koristim neke konvencije tog žanra, prije svega, potragu, ali ne za ubojicom, nego za istinom. Konkretnog ubojice nema ni u jednom mojem romanu, čiji završeci isto tako nisu nimalo srodni kriminalističkom žanru, daleko od toga. Oni su otvoreni, u postmodernističkoj maniri, podobni za različite interpretacije. Za mene je pisanje igra, pa tako ni žanrove ne doživljavam ozbiljno. Posuđujem od njih, ali ih ne poštujem. Često ih i pomiješam, jer mislim da je u pisanju sve podložno rastavljanju i novom sastavljanju, po mogućnosti i s nečim teško spojivim. Čak ni jezik ne volim doživljavati autoritetom koji moram slijepo slijediti – volim ga nanovo posložiti nekim novim metaforama ili barem redoslijedom riječi, ali zapravo mi srce kuca za iznimkama, za dijalektima i govorima. I sad se možda pitate – na što sliče takvi moji tekstovi? A ja ću vam reći – sva sreća, pa vjerujem i u dobru priču! I dok u implicitnoj strukturi teksta cakle ta malena zrnca svakojakih značenja, asocijacija i referenci, na površini je – priča. Trudim se da to bude zanimljiva i dobro skrojena priča, koju može pročitati svatko, od onih upućenih do onih koji čitaju samo iz zabave. I tu sada dolazimo do odgovora zašto djelomično koristim fabulu žanrovske proze – smatram da ono „opasno zadovoljstvo čitanja“ nije izumrlo, i da nikada neće. Štoviše, ne vjerujem u nerazumljive i svakojako sklepane tekstove koji su sami sebi svrha.

Koji autori utječu na vaše pisanje?

Uvijek kad kažem da je moj najveći uzor G. G. Márquez, a Sto godina samoće najinteligentnije napisana knjiga koju sam ikad pročitala, žao mi je što su i pisac i knjiga toliko poznati da to već zvuči kao šablona. No ne mogu ih se zato odreći. Genijalno izmaštana i gotovo mitska, ta je knjiga prema mojem sudu najveća kritika svih besmislenih ratova ikad napisana. Osim omiljenog pisca i knjige, imam i omiljeni lik, a to je Cervantesov Don Quijote kojeg se zbog njegove popularnosti isto tako ne želim odreći. Jednostavno, još ga nitko nije natkrilio. Volim latinoameričku književnost, ali drag mi je recimo i ozbiljni Englez Julian Barnes i nadasve Olga Tokarczuk, poljska spisateljica nevjerojatne mašte, pa Rosa Montero, moje nedavno otkriće i još mnogi, mnogi… Pisanje doživljavam kao igru u kojoj se, kao i u svakoj igri, najprije morate dobro pomučiti i upoznati pravila, da biste ih kasnije mogli prilagođavati sebi, ili ih čak i kršiti u većoj ili manjoj mjeri. U toj igri fikcija i stvarnost za mene su ravnopravni, a općenito se može reći da je pisanje najčešće motivirano, ili dobrom književnošću, ili lošom stvarnošću. Sklonija sam dobroj književnosti.

U svojem prvom romanu Nije ovo Twin Peaks, za koji ste nedavno dobili nagradu Društva hrvatskih književnika Slavić, pisanje bazirate na elementima fantastike. Koje nove elemente uvodite u strategije pisanja? Zašto ste odabrali baš Twin Peaks kao simbol?

Određeno sam vrijeme vrtjela ideju o nekom našem Twin Peaksu, naizgled običnom mjestu gdje ništa nije kakvim se na prvi pogled čini. Onda sam krenula pisati i roman je nastajao polako, odlomak po odlomak, bez jasne spoznaje o tome kako će dovršen izgledati. Glavni lik romana svakako je Gradić, mjestašce na nepostojećem Otoku, koji se kroz razne likove i događaje postupno mijenja u nešto od čega nas pomalo uhvati zebnja. No ta se mijena događa razigrano i nenametljivo, kroz lepezu likova i događaja od kojih su neki prikazani toliko realistično da su mnogi čitatelji uvjereni da su doista i postojali, iako su proizvod čiste fikcije. Ali ta je realističnost bila potrebna da bi se na nju uvjerljivo nadograđivale druge dvije razine romana. Jedna je ironijska, karikaturalna razina, kojom se tematizira malomišćanska sredina, a druga razina je fantastična, pomalo mistična. Romanu sam pokušala dati prizvuk magičnog realizma, u kojem se začudno pojavljuje kao stvarno, gotovo uobičajeno.

U zbirci priča Pazi što ćeš poželjeti stvarnost se isprepleće s fantastikom. Što vaš najviše privlači toj formi?

Pisanje sam zapravo i započela pričama, ali ne kratkim pričama. U toj mojoj zbirci  mahom su duži prozni tekstovi u kojima se događa manji ili veći dodir fantastike, a rečenica je, da tako kažem, specifična, bogata. To nije rečenica kratkopričaša.

Koje pisce kratkih priča najviše cijenite?

Teško mi je govoriti o piscima uzorima, jer uglavnom se „zakačim“ za pojedine knjige, a ne za pisce i njihove opuse ali, recimo, Alice Munro u svijetu i Zoran Ferić kod nas, ako bih baš trebala nekoga izdvojiti. Munro ne zato što je opće priznata, već zbog osobnog iskustva u čitanju njezinih priča - te priče morate upoznavati kao ljude, ne na prvu već polako, u više navrata, u raznim raspoloženjima. Ferić je jednostavno originalan, nitko kod nas nema takvu dovitljivost u izboru tema.

Koliko pišete jednu priču, a koliko jedan roman?

Svakom pisanju pristupam vrlo ozbiljno, za mene nema lakšeg ili težeg, važnog ili nevažnog teksta – imam tu neku „usađenu“ odgovornost prema svakoj napisanoj riječi. Na kvaliteti teksta radim uvijek jednako, bio to roman ili priča. Romani me zapravo uvijek izmore, i to već onda kad su napisani, jer ako u 250 ili 300 kartica nekoliko puta prevrtite svaku rečenicu, to preraste u pravu borbu s vlastitim tekstom. No ne puštam ga od sebe dok nije „ukroćen“, iako znam da uvijek postoji neka figa u džepu. Jer tekst je kao drvo, uvijek pomalo „radi“. Ako ga opet pročitam nakon godinu dana, u pravilu se iznenadim.

Započeli ste s objavljivanjem na početku zrele dobi.

Počela sam pisati i objavljivati u mojim četrdesetima i zadovoljna sam zbog toga. Iako nisam radila u struci, kao diplomirana profesorica kroatistike i južnoslavenskih filologija, koja je i magistrirala na znanstvenom studiju književnosti imala sam dobre temelje, ali pisati sam započela tek onda kad sam doista osjetila potrebu. I to je dobro, jer onda je ta potreba za pisanjem jača od svake kalkulacije, pa i one financijske, jer inače nitko kod nas ne bi pisao. Moja prva priča koju sam napisala bila je K-Larina priča, koja je potom objavljena na radiju i na početku je moje zbirke Pazi što ćeš poželjeti. Dakle, može se reći da sam dobro započela, ali to je valjda zato što, kad počnete kasno pisati, nemate više vremena za traženja i „rane radove“.

Osim proze, pišete i drame. Imate li dogovore s nekim kazalištima za izvođenje?  

Doista volim pisati dramske tekstove jer sam vizualni tip i najprije „odvrtim“ cijelu predstavu u glavi – kako bi ona mogla izgledati, koji bi glumci mogli igrati, tko bi mogao režirati… Slično je i s prozom – sve što sam napisala zapravo ima „filmsku“ podlogu, u mojoj mašti postoji jedan projektor i jedno platno. Imala sam tu sreću da je moja drama Nula kuna po minuti osvojila Držića, a prije toga je u kazalištu Trešnja bila preporučena za izvođenje. Nažalost, drama se dosad nije izvela, u čemu ima i moje krivice. Naime, odbila sam jedno kazalište izvan Zagreba jer tako me savjetovala meni tada bliska osoba za koju sam mislila da mi želi dobro. Pojavila se i jedna odlična ideja za izvođenje te drame, odlična u tehničkom smislu, a premijera je trebala biti u tri kazališta odjednom. No ideja je propala zbog nedostatka sredstava, ali najviše zato, rekla bih, jer je nije imao tko pogurati. Nisam u tom kazališnom svijetu imala neki oslonac, a i bila sam nepoznata kao autor, tada još nisam objavila ni prvi roman. Kasnije sam napisala jednu dramsku parodiju koju sam poslala na sljedećeg Držića i doživjela onaj kolektivni fijasko, odnosno, „špotanciju“ tadašnjeg žirija koji nam je svima poručio da pojma nemamo. To je mnoge obeshrabrilo, a mene još i više okrenulo prozi. Napisala sam samo još jednu (meni najdražu) dramu koja se zove „Između“ na radionici kod Tomislava Zajeca. Ukupno dakle imam tri napisane drame s kojima ne znam što bih. Štoviše, imam osjećaj da dramski tekstovi bespovratno „blijede“ ako nisu izgovoreni ni na jednoj pozornici. Zato ih više i ne pišem. Možda jednog dana…

Uz mnogobrojna priznanja i pohvale na jednom portalu objavljen je neugodan osvrt povezan posredno i s vašim stvaranjem. Odgovorili ste oštro i argumentirano. Što mislite o internetskim napadima na spisatelje?

Taj je osvrt, ako ćemo ga tako nazvati, potpisala žena „poetičnog“ umjetničkog imena, da tako kažem, koja se potpisuje i kao „predstavnica LGBT proze“. Zvuči moćno, ali taj je napad bio loše sročen i bilo ga je lako obezvrijediti. Cilj napada zapravo i nisam bila ja, već jedna naša poznata kritičarka. Ja sam bila kriva utoliko što ta kritičarka o meni lijepo govori, odnosno, što hvali moj „magijski realizam“ dok damu poetičnog imena ni ne spominje – ni ona, a ni itko drugi. Moram reći da ne bih bila na mjestu naših kritičara danas, jer izdaje se sve i svašta, a svi očekuju da se o njima dobro piše. A to ispodprosječno pisanje, prije svega, strašno zamara.

Jesu li uzroci loše književne kritike nedostatak kriterija i gubitak vrijednosti?

Ne mislim da u našoj književnosti nedostaju kriteriji – iako se izdaje mnogo toga, a neki put se u određenim kritikama nekomu i podilazi; ipak, kad su u pitanju nagrade ili poticaji, izbor se znatno suzi. Bez obzira na osobni književni ukus, moram priznati da u svim takvim „prosijavanjima” na kraju ipak ostane žito, a ne kukolj.

Poučavate kreativno pisanje. Kakva su vaša iskustva u tom polju? Jeste li prepoznali neki novi talent?

Prije godinu dana pokrenula sam prvu dopisnu radionicu kreativnog pisanja Kako početi, koju sam osmislila temeljem svojeg teorijskog i praktičnog iskustva u književnosti. Nastojim popularizirati pisanje kao hobi, zanimanje, terapiju. Imam polaznike iz cijele Hrvatske i uživam raditi s njima, a rezultati su i mene iznenadili. Ljudi doista žele pisati i žele da netko pročita to što su napisali. Svaki moj polaznik je jedna nova priča. Postoje oni koje samo treba lagano gurnuti, i već pišu, postoje oni koji znaju što bi, ali ne znaju kako, ili obratno, postoje oni koji pišu samo za sebe, ili za svoju obitelj, postoje neispričane traume, nenapisane biografije, a postoje i neotkriveni talenti. S ponosom ću reći da sam prošli mjesec govorila na promociji romana moje polaznice Elvire Slišurić pod naslovom Sreća prati hrabre te da se priče mojih polaznika objavljuju po raznim časopisima, a sad već osvajaju i nagrade. Kao i to da moja najstarija polaznica, draga gospođa Lucija, ima sedamdeset i jednu godinu i samo zbog radionice naučila se služiti računalom i mailom. Ona piše svoju biografiju koju je nazvala Moj životni striptiz. Zar to nije fantastično?

U vašim djelima volim prepoznavati intertekstualne elemente i mrežu njihovih povezivanja koja stvara čaroliju. Koliko dnevno čitate, a koliko pišete?

Gotovo svaki dan čitam neku literaturu i drago mi je da to mogu priuštiti. Nastojim, recimo, pročitati sve relevantno što se pojavi u hrvatskoj književnosti, jer mislim da tako treba, odnosno da je pisac ipak nešto dužan književnosti kojoj pripada. A što se pisanja tiče, često imam duge pauze i zapravo nikad ne znam kad ću ponovno „propisati“. Svi planovi koje sam radila u vezi pisanja (pisat ću tad i tad, toliko i toliko) neslavno su propali. Majora Toma nisam taknula devet mjeseci i onda sam otišla na more i u tri tjedna samoće i gotovo danonoćnog rada dovršila roman. Zavidim onima koji imaju utanačeni, svakodnevni ritam svojeg pisanja, ja moram negdje pobjeći, nestati, otputovati.