Vjera i poezija

Svećenik i teolog, profesor dogmatske teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu Anton Tamarut (1960) objavio je treću zbirku pjesama Nasmijana svjetlost svijeta. Prethode joj zbirke Volim kada se smiješ (2000) i Sjemenke svjetlosti (2004). Tamarut je ovoga puta ukoričio 53 pjesme rasporedivši ih u četiri cjeline: 1. Sjemenka u brazdi neba Zvijezda u bori zemlje, 2. Samo u ljubavi, u cvatu duše beskrajan da budem, rasipan u daru, u vjeri neumjeren, 3. U riječi da si mi stan i kruh i sol, lijek za ranu i svjetlost za noć i 4. Otac, kaić i tovar.

Uzimajući u ruke knjigu pjesama koju je napisao svećenik i teolog čitatelj ima stanovita očekivanja. Pripravan je među ostalim na duhovnu poeziju, etičnu i poniznu, smjernu i u skladu s vjerskim dogmama, poeziju koja referira na poznate storije i parabole ili pak rečenice iz svetih i apokrifnih tekstova. Budući da se takva očekivanja u pravilu obistine, čitatelj takve knjige ne počinje od početka (od krajnje neizvjesnosti) pa ga je teško posve iznenaditi. No, unatoč načelnoj (ponajprije svjetonazorskoj i tematskoj) zadanosti pjevanja, ukoričeni stihovi namjernika mogu nagraditi, ali i iznevjeriti. Pritom nije riječ o snazi ideje nego o snazi i kvaliteti pjevanja onoga koji određenu ideju zastupa. Pokušat ću u četiri pojma opisati i propitati glavna obilježja Tamarutova lirskog rukopisa u zbirci Nasmijana svjetlost svijeta. To su: biblizam, Isus, nešto između i sloboda.

Izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2014.

Biblizam

Riječ, izraz ili postupak preuzet iz Biblije, kojim se pojedini tekst ili iskaz povezuje s biblijskim (inter)tekstom. Biblizmi su izrazito česti u književnosti, uopće u različitim oblicima predočavanja i spoznavanja svijeta u tradiciji Zapada. Teoretičar Northrop Frye svojedobno je ustvrdio: „Biblija predstavlja jedan od glavnih činilaca u našoj imaginativnoj tradiciji, štogod mi pretpostavljali da o tome mislimo.“ Biblizme je moguće uočavati na svim razinama iskazivanja. Prema Đurđici Garvanović Porobija, koja je napisala iznimno poticajnu knjigu o biblizmima u opusu Miroslava Krleže, mogu se razlikovati biblizmi s obzirom na jezičnu formu, odnos prema Bibliji, semantički sadržaj, stilsku obilježenost i stilsku funkciju. Među ostalim može se govoriti o imenoslovnim, antonimijskim, citatnim, aluzivim, polemičnim, liturgijskim, simboličnim, trivijaliziranim, majestetičnim ili ritmizacijskim biblizmima.

Religiozni simboli, toposi i prispodobe temelj su Tamarutove knjige i iskustva svijeta njegova lirskog protagonista. Spoznajni potencijal tih stihova oslanja se na izvornu semantiku naracija u kojima se primjerice pojavljuju ljestve Jakovljeve, zrno gorušice, bijeli rubac, pranje nogu slugama, križni put, igla u plastu sijena, pet kruhova i dvije ribice, babilonska pomutnja jezika i sl. Taj pjesnik obično pribjegava parafrazama, manje-više prepoznatljivim preradama biblijskih motiva i slika te gotovo frazeologiziranoj upotrebi bliblijskoga leksika. Njegov rječnik karakterizira često spominjanje farizeja i pismoznanaca, carinika i bludnica, siromaha i kraljevstva nebeskog, lažnih proroka i prijetvornih pravednika, oholih djevica, imena  kakva su Zakej ili Nikodem itsl. Ritmički, njegova inačica slobodnoga stiha povremeno podsjeti na psalmodijski ritam. Pogovarač knjige Anton Šuljić s pravom zaključuje da je Tamarutova poezija „poezija biblijske slikovitosti i teološke pronicavosti iznikla iz unutarnjeg slaganja i otpora, iz probijanja i nekog htijenja da se izreknu neizrecivi ili izricanju neskloni porivi srca“.

Isus

Većina pjesama Antona Tamaruta ima formu dijaloške replike. Povlašteni sugovornik lirskoga Ja, bliska osoba koja se krije iza drugog lica jednine, sâm je Krist. Čitava je druga cjelina knjige jedna velika apostrofa Kristu, apostrofa koje smisao varira između molitve, zaziva, ekloge i smjerne replike. Lirski subjekt na različite načine pokazuje da je Krist biće po kojemu i s kojim živi, dapače biće koje čovjeku može priskrbiti bezbroj egzistencijalnih modusa i položaja:

Ti jedini znaš tko sam

i što jesam

danas i jučer i sutra.

Nisam ja izmislio tebe,

nego ti si izmislio mene.

I svako me jutro izmišljaš

i budiš da pogađam

tko bih, i što bih mogao biti.

                        (Po osmijehu ćutim...)

Tamarutov je poetski portret Isusa višelik, promišljen, prepun prispodoba i referenci na biblijske naracije. Njegov se subjekt obraća Isusu u gotovo svakoj prigodi, povjerava mu svoje dvojbe, ispovijeda se, govori mu kako izgleda i prema kojim se vrijednostima ravna današnji svijet.

Zato, dok te nema,

oni se svađaju oko prvih mjesta:

broje zlatnike, kupuju njive i grade dvorce

u kojima će ispravljati tvoje riječi...

                        (Isus u sudnici)

Navedeni stihovi primjer su angažiranog govora, koji istodobno kani biti etičan i estetičan. Rekao bih da je u takvim slučajevima poruka vidljivija od poezije, a misao jača od emocije. Pjesnik se zadovoljava klasičnim obrascima poopćavanja, pa se i kritička oštrica njegovih stihova ukotvljuje u poznatim slikama. Poruka je tu, ali ne i svježina dojma. Radi se zapravo o moralističkoj opasci, o svojevrsnoj propovijedi zaogrnutoj u stihove. Nedostaju jezgrovitost, uzbudljivost i jedinstvenost pjesničkog izraza u kojemu se misao iznova rađa, grana i bogati. Ima dakako i tekstova u kojima pjesnik izrazito umješno reaktualizira biblijski stil pa njegove humanističke poruke podcrtaju sugestivan ritam, zvuk i melodiozna sintaksa. To se dogodilo u pjesmi Nauči nas šutnju svoju čuti:

Ako ne izađeš u suncu i ne siđeš u kiši

sinovi ljudski neće znati da ratišta nisu

polja tvoje moći,

da ne dijeliš plijen ratnika, niti pušeš u

trublju pobjednika,

ne kažnjavaš poražene, niti dijeliš odličja

pobjednicima.

Ako lice svoje sakriješ,

sinovi zemlje neće znati da si molio očeve

njihove nek’ te ne dijele

i ne uzimaju ime tvoje za obranu protiv

neprijatelja.

Ti, koji samo kruh dijeliš,

nauči nas makar šutnju tvoju čuti.

Osim Kristu, Tamarutov se lirski subjekt obraća i svome srcu, leptiru, suncu (koje u više navrata oslovljava bližnjim i dragim prijateljem) ili komarcu. Tim obraćanjima on zapravo zapodijeva višestruko kodirani polilog sa svijetom. Krist je svjedok tog poliloga, biće koje omogućuje nove prostore komunikacije, razumijevanja i vedrine.

Negdje između

To je naslov jedne od uspjelijih pjesama Tamarutove zbirke. Budući da implicitno svjedoči o njegovu shvaćanju poezije, navest ću je u cijelosti:

Ne traži me u riječima

I ne očekuj u slikama

Odavno sam negdje drugdje

U kolu boja i slova

Naseljen u plesu svjetla i sjena

Hodam mijenama dana i noći

Puteljcima sumraka i zore

Nevidljiv od suza i smijeha

Uvijek negdje između

Sjemenka u brazdi neba

Zvijezda u bori zemlje

Rekao bih da je stanje o kojemu Tamarut pjeva ono stanje koje brojni pjesnici često opisuju i rado prisvajaju. U pjesmi zatječemo subjekta koji ustrajava na tome da se potvrđuje u stalnom traganju i otkrivanju, subjekta koji iza nađenoga i očitoga traži prostor za nova putovanja i istraživanja. Tematske riječi pjesme nedvojbeno su: mijena, svjetlo, nevidljiv, između. Inzistira se na duhovnoj pustolovini. Kada je u pitanju poezija, prostor u kojemu se ta pustolovina događa najčešće je jezik – s njim se putuje, u njemu se može izgubiti, ali i prispjeti na žuđeno mjesto. Jezik se obično mistificira kao beskrajno uzbudljiv univerzum u kojemu se gnijezdi sama nepoznatost, zapravo čitav svemir. Anton Tamarut, kao i brojni katolički pjesnici, jezik doživljava i prikazuje kao raskošni prostor duhovnoga života koji je stvorio, kojim gospodari i koji je čovjeku podario Bog. U tekstu Da trudan smislom zavazda budem on zapisuje:

Nisi mi dao riječ kao smokvin list,

kao zdjelu leće, još manje kao mač.

U riječi dao si mi stan i kruh i sol,

lijek za ranu i svjetlost za noć.

Lirski subjekt pjeva ne bi li bar na trenutak osjetio puninu i savršenost božanskoga jezika koji istodobno imenuje i stvara, zvuči i znači. On pokušava doprijeti do govornoga sklada prije babilonske pomutnje. Taj je subjekt postojan u svojoj poniznosti – on moli Boga da ga izvede u riječ, da ga stavi u svoju rečenicu, makar kao interpunkciju:

Izvedi me u riječ

metni gdje hoćeš

na početak, u sredinu, na kraj,

između negdje

samo da budem u tvojoj rečenici

zarez, točka, upitnik, uskličnik

kriva ili ravna crta, svejedno

Kada se promotre obilježja pjesničkoga diskurza Antona Tamaruta, uočljivim postaje da je uporište njegova stila – uz spomenutu apostrofičnost i sklonost oblikovanju pjesme kao aluzivne parabole – izrazita slikovitost. Omiljeno mu je stilsko sredstvo metafora. Slijedeći načelo sličnosti, pjesnik povezuje percepcijski, prostorno i vremenski udaljene fenomene. Tamarutove metafore kreću se između konvencionaliziranog poetizma (jastuk od zvijezda, zjenica zore, rosa usana, kazaljke srca, izvor svjetlosti, kolijevka života) i izraza koji naglašavaju duhovnost njegova subjekta (nebeska nevinost, sjemenka u brazdi neba, pastiri u šumi svjetla, sjemenke svjetlosti). Nerijetko ih okružuju elementi usmene retorike i kanonizirani izrazi poput frazema i poslovica. Može se kazati da karakter upotrijebljenih metafora upućuje na zaključak da taj pjesnik nadređuje označeno označitelju, poruku enigmi, spoznaju jezičnome istraživanju. Unatoč tome što se Tamaturov subjekt opetovano smješta „negdje između“, njegov je jezik posve razumljiv, poruke jasne, a mjesto s kojega govori prilično izvjesno. Stoga mistifikaciju jezika, na kojoj pjesnik povremeno inzistira, ipak prije valja shvatiti kao ritualni element pjevanja nego kao njegovu stvarnu karakteristiku. Jednako tako Tamarutova subjekta treba shvatiti uvjetno i kada poručuje Isusu da želi biti običan čovjek, „ostati u tenisicama / i športskom odijelu“ među običnim griješnim ljudima „bez aureole i štita“. On je naime u iznimnoj mjeri prožet duhovnošću, toliko je suptilan, pobožan i usredotočen da običnost i svakodnevnost mogu biti samo njegove želje. Taj subjekt primjerice u otocima prepoznaje „radionicu i ruku Nevidljivoga“, a sms šalje – Isusu.

Sloboda

Teško će se naći pjesnik, kritičar ili ljubitelj poezije koji neće naglasiti važnost pjesničke slobode. Dapače ta se riječ obično podebljava epitetima apsolutna, potpuna i sl. Charles Baudelaire je recimo zapisao: „Pjesništvo nema svrhe izvan samoga sebe.“ U kontekstu duhovnoga pjesništva pitanje slobode osobito je intrigantno. Poezija i religija prate jedna drugu od samih početka. Ovisno o vremenu, prigodi, kontekstu ili autoru, taj je odnos bivao odnos suradnje, nadmetanja, poistovjećivanja ili isključivanja. Nerijetko veliki vjernici mogu biti iznimni pjesnici. Najbolji primjer je možda Paul Claudel. Vjera njegovu poeziju nije limitirala nego ju je upravo rasplamsavala i činila raskošnijom njegovu lirsku misao. U našoj tradiciji katoličke su teme maestralno opjevavali autori poput Kranjčevića, Matoša, Domjanića, Wiesnera, Sudete, Šopa, Cettinea, Kuparea, Petrasova Marovića ili Milićevića. Zauzvrat deklarirani katolički pjesnici nerijetko su najprije bili vjernici, a tek potom pjesnici. Na to je 1983. godine u časopisu Crkva u svijetu veoma oštro upozorio Mate Meštrović u eseju o stotoj obljetnici rođenja pjesnika Izidora Poljaka: „Stoji činjenica: naši katolički pjesnici kao da ne znaju, pjevajući svoje pjesme, ići nepreglednim širinama svoga života, nepreglednim intimnim prostorima svoga bića (a tamo, koliko može biti zlatne građe za poeziju!), niti nepreglednim širinama općeg života, pa ni onoga oko sebe. Oni kao da ne znaju biti slobodni. Dapače, kao da se boje slobode.“

Ako se iz perspektive pjesničke slobode vratimo zbirci Nasmijana svjetlost svijeta, zaključiti je da iza njezinih stihova ponajprije stoji vjernik. Ona spoznajno, tematski i stilski aktualizira i propituje temeljne postulate vjere i vjerske istine. Anton Tamarut ispisao je knjigu duboko humanističkih, mudrih i umješno komponiranih tekstova. Njegova je misao na svaki način uzorna, a njegova je lirska imaginacija uglavnom predvidiva i jednosmjerna. Iako je riječ o poeziji koja obiluje referencama na biblijski tekst, zanimljivo je da referenci na književne tekstove gotovo da i nema. To sasvim sigurno govori o autorovim interesima, ali i o stupnju slobode koji si je dopustio. Između vjere i poezije u Nasmijanoj svjetlosti svijeta nije stavljen znak jednakosti.