Uze

Nije baš najperspektivnije novu godinu početi ni suzama ni uzama. No sve upućuje na to da će taj smjer biti u Hrvatskoj još prilično frekventan, znači da pišem o našoj svakodnevici. No ni oni koji nam tu svakodnevicu u medijima podastiru više ne razumiju riječi kojima je opisuju (premda se njima i dalje, neznalački, služe). Čitajući novine, nailazim na razne gluposti, na koje se nitko i ne osvrće, jer je u moru besmisla sve teže pogrešku i uočiti. Na primjer: nitko se u tim novinama ne pita kako se to može zaostajati pred nečim. Zar već u samom glagolu zaostajati prefiks ne određuje da se ostaje, zaostaje za čim? I kako to komunalna poduzeća (Vodovod, Gradska plinara, Munjara) žive snažan zamašnjak ne zaostajući ni pedlja pred europskim metropolama?! No to je tek početno zagrijavanje u traženju izraza eda bi ga se pridružilo odgovarajućem sadržaju. Primjere ne moram tražiti, oni k meni hrle sami. Pišući o nekom priručniku Islamske države o ponašanju sa ženama (ne bi li bilo bolje da su rekli: ponašanje prema ženama?) „ispravne vjere“, novinar piše: „Priručnik ističe kako je sasvim prihvatljivo uzeti nemuslimansku ženu u zatočeništvo i s njom raditi što god uzniku (ovo sam, s velikim čuđenjem, istaknula ja) padne na pamet.“ Shvatila sam: autor ne zna tko je uznik. Jer da zna, ne bi takvo što napisao. A u istim novinama, u potpisu pod sliku, piše (pravilno): uznici Kaled Šeik Muhamed (lijevo) i ... Jedan je razdrljen, reklo bi se i mučen, što znači da mu položaj nije nimalo povlašten da bi s ikim radio što god mu padne na pamet. Glavna mu je briga kako da izvuče živu glavu.

Dakle, riječi uze, uznik, uzničar, uzničarka, uznički nisu ljudima više jasne. Neće biti naodmet ući malo u ovu porodicu riječi, počevši od njihovih korijena. Danas te riječi ljudi osjećaju kao arhaične, no Uzničke uspomene Stjepana Radića (u zatvoru je bio 1919-1920) nisu u svoje vrijeme bile još nimalo čudne ni arhaične (Novi Sad, 1902, 1903; Zagreb, 1929, 1971), jer ih je nazvao tako, a ne zatvorske uspomene i sl. Uze su (to je množina ženskog roda) tamnica, zatvor; uznik je onaj koji je u uzama, utamničenik, sužanj, robijaš, zatvorenik; uzničar je tamničar; uznički je onaj koji se odnosi na uze i na uznike. Nekoć nije bila rijetkost da se zatvorenicima vežu ruke i noge, da budu vezani, okovani ili prikovani za što, pa je njihovu imenu uznici kumovao upravo glagol vezati. Ako idemo još dalje u prošlost, vidjet ćemo da ie. *ang’h – znači i vezati i uzak, tijesan, što se lijepo vidi i u njem. eng od lat. angustus, uzak, tijesan, malen, oskudan, neznatan; nevaljao, stisnut, malodušan, kukavan, kratak. Možda vam se čini čudnim, no ovamo pristaje i angina, upala tonzila ili krajnika (mandula), kao i angina pectoris, stenokardija, napadaj bolova u predjelu srca, prema čemu se ona tonzilarna doima kao blaga, jer obje stišću, stežu ili grlo ili područje oko srca. Izraz grlobolja danas se rjeđe čuje od angine.

I sužanj (stsl. so¸žьnь) jest onaj koji je svezan. Sužanj i uznik razlikuju se u tvorbi po tome što je sužanj izveden s prefiksom (*sъ, skupa, zajedno + izvedenica iz *o¸žь, vrpca, uže), a uznik bez prefiksa (stsl. o¸zьnikъ). U češkom je uznik vĕzeň, dakle dobio je i protezu v.

A što drugo glagol vezati i znači nego staviti blizu jedno drugomu ono što želimo da bude što bliže i čvršće povezano? To obično radimo uzicama ili vezicama, npr. tako učvršćujemo cipele „na šniranje, na pertle“ da bolje prianjaju uz nogu. I pertli su nastali od njem. Börtlein, što je umanjenica od Borte, gajtan, uzica, vezica. Vezanost može biti i prenesena, pa se tako i ljudi vezuju jedni s drugima ili po suprotnostima ili po sličnostima, a i za gradivo koje svojim sadržajem upućuje na neko drugo kažemo da je s nečim već rečenim usko povezano.

Vezama i vezanjima bogata je i frazeologija. Sjećam se vrlo čestih frazema nema veze, nema blage veze i bez veze. Među njima je velika razlika. Nema veze znači nije važno, svejedno je (Ako posao i propadne, nema veze; imamo plan B). On nema blage veze znači da nema pojma, a ako je tko ili što bez veze, taj je takav da nema veze ni sa smislom ni s razumom, ne ostavlja nikakav dojam ili ostavlja dojam da je glup. To je pravi bezveznjak, bezveznjaković, bezvezist, sve se proteže i na ženski rod. Pojam dalje raste do beznačajnoga, neupućenoga, nespretnoga, pa i do nesposobnoga i glupoga. Takvi najčešće valjaju same bezvezarije, besmislice, jer za drugo i nisu sposobni. Nagrabusili su oni koji su vezani za postelju, pa ne mogu bez tuđe pomoći, a ni oni vezanih ruku nisu baš sretni jer ne mogu sami odlučivati. Nekoć su se mnoge stvari radile preko veze, mnogi su tako, nezasluženo, uz moćne zagovornike dolazili do boljega mjesta i položaja. Netko će reći: pa ni danas nije drukčije, sve je ostalo isto, premda mislim da se ljudi danas više čuvaju bilo kakvih hipoteka, pa tako i protežiranja koga. Vjerojatno se to danas radi suptilnije, no najvjerojatnije je da ja o tome nemam pojma – kako me mimoilazilo i prije, u mirovini me mimoilazi pogotovo. U sjećanju mi još jedino odjekuje bodra pjesma koja me pratila na svakoj školskoj priredbi: „Ustajte prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad“ (Internacionala). Danas glad ne mori sužnje, oni u uzama imaju često i bolji kvartir nego oni izvan uza, ne plaćaju režije, ne moraju raditi ako ne žele, zdravstvenu skrb dobivaju bez čekanja, silno se pazi na njihova ljudska prava, jer ni jedna takva ustanova ne želi kršenjem tih prava zatvorenika doći na loš glas. Za prava onih vani, tobože slobodnih, a zarobljenih na razne načine, nitko ne pita. Oni ne mogu živjeti ni kao proleteri, od vlastita rada, jer rade bez plaće. Katkada poželim da me na neko vrijeme stave u neki švedski zatvor (čujem da je ondje izvrsno): besplatan internet, besplatna teretana, besplatno zdravstvo, obilje vremena bez obveza, mirna radna atmosfera, solidna podvorba, hrana, pranje, peglanje, čišćenje, bezbrižan život. Eh, gdje bi mi tada bio kraj s veznicima i uznicima!