U spomen Stjepanu Gulinu (1943–2014)

U okrilju prosinačkih oproštaja napustio nas je samozatajan i plemenit u životu, a dubok i intrigantan u pjesništvu, književnik Stjepan Gulin. Rođen u Šibeniku 28. rujna 1943, u jeku rata, umro je 16. prosinca u rodnom gradu. Pravo je studirao na fakultetu u Zagrebu, u kojem je radio u struci.

Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus dodijeljen je Stjepanu Gulinu 2012, čime je pjesništvo toga neumorna egzistencijalnoga i pjesničkoga putnika zasluženo izbilo i u najviši vrh stručne javnosti i zanimanja čitateljske publike nakon desetljeća spisateljski pažljiva i samozatajna rada. Tom je prigodom Gulinov život nazvan diskretnim i samozatajnim literarnim životom što je stalno izmicao svjetlima reflektora i većoj medijskoj pažnji, a Nikola Petković pjesnika Stjepana Gulina tad je nazvao čudovištem ljepote.

Stjepan Gulin, posljednji pomorac hrvatskog pjesništva

Prva Gulinova knjiga lirike Kovine iz 1978. tiskana je desetak godina nakon nastanka, u njegovoj trideset i petoj godini, u izdanju Sveučilišne naklade Liber, Biblioteke Razlog, staviviši ga tad u krug razlogovaca, suvremenika pitanjaša, premda prva njegova pjesnička knjiga ne pripada ni razlogovskoj kući bitka ni ekstremnim jezičnim igrama lirskih dekonstrukcionista sedamdesetih godina. Gulin je nakon prve knjige deset godina pisao drugu knjigu lirike Istovjetne pjesme, objavljenu 1987. u Zagrebu.

Slijedile su knjige objavljivane u Zagrebu i Šibeniku od 1988: Protutijekovi, Ljubavne pjesme, Riječi, Mozartissimo, Nitko ne griješi ako šuti, Svete nesanice, Katapult,
Ne to, Kovine, II. izdanje, Smokve od soli, 2009. Gulin je pisao i prozu, pa mu je Meandar objavio i „proze bez poze“ Paz’te sad, paz’te sad, koje mogu podsjetiti i na Bukowskog.

Gulinov život može se opisati kao stalno i neumorno seljenje između radnoga Zagreba i rodnoga Šibenika, između nepresušne radne energije i opora mediteranskoga govora, između posvećenosti poslu i sljubljenosti s Mediteranom, između obale i šibenske čežnje.

I najstroži književni kritičari Stjepana Gulina nazivaju iznimnim hrvatskim pjesnikom. U prije pet godina izabranim pjesmama Smokve od soli u izboru i s pogovorom Krešimira Bagića ukoričena su najbolja ostvarenja iz prethodnih deset pjesničkih zbirki.

Tom je prigodom Krešimir Bagić zapisao: „Stjepan Gulin možda je posljednji živući veliki pomorac hrvatskog pjesništva. Pod tim ne mislim toliko na za njega, jednako koliko i u jezik sam, fundamentalnu ukotvljenost u imaginarij i mentalitet rodnog mu Šibenika i Dalmacije, koliko na njegovo mjesto u polju suvremene hrvatske lirike. Gulin je, kao i svaki pomorac, onaj kojeg istovremeno ima i nema, među nama je ali je od nas udaljen, vidimo ga i ne vidimo, a jednako tako, selektivno i na refule, o njemu govorimo. Njegovih hridi i grebena – nikada, na sreću, brodoloma – bilo je više, bili su različito opasni, a proizlazili su kako iz izvanjskih, tako i iz specifičnih, unutarnjih okolnosti.“

Gulinove pjesme određuje iznimna misaonost, snažan i suptilan osjećaj za jezik, grebenasta čvrstoća i začudna humanost, od rjeđih čakavskih ostvarenja do duhovne lirike, svojstvena, izvorna, gulinovskoga stiha. Naslovi Tih dana sam se okrenuo na ljude, Kuća u meni, Gura me val određuju i Gulinovo pjesništvo i egzistenciju koju sam pjesnik Stjepan Gulin ocrtava stihovima: „zovem se gulin / pišem zaguljenu poeziju / gulim riječ / čupam je / to je to ne to / i tako dalje“.