Stvarnost kao mišolovka

Knjigu kratkih proza Mišomor za rođake Radenka Vadanjela može se opisati kao stanište sjena i smrtnih uzdaha, bolova, tjeskobe, nemoći i nesreće, ljudi zarobljenih bolešću i siromaštvom, stiješnjenih pljesnivim zidovima i zagušenih usmrđenom polutamom, punih strahova, nesigurnih, i ravnodušnih spram svega osim svoje koristi.

Prva priča, Karabin, za pripovjedača ima zaposlenika Crvenog križa koji je donio uskršnji paket obitelji potrebitih i opisuje slijed nesreća koje su te ljude zadesile – smrt kćeri i sina te samoubojstvo drugog sina. I u sljedećoj priči (Mrtvi anđeo) ozračje je slično; to je priča o čovjeku koji godinama njeguje teško bolesnu suprugu, mrtvog anđela koji se, nepokretan i slijep, nevjerojatnom izdržljivošću opire smrti, od čega je kratkotrajan bijeg njegovatelju moguć samo u alkoholom natopljen zaborav. U priči Krštenje i pričest autor niže ironijom prožete opise kičastih priprema za vjenčanje izrugujući se malograđanskim svadbenim ritualima, začinivši tekst morbidnim opisom niza smrti koje su slavljeničke obitelji zadesile pred vjenčanje, ali nisu bile dovoljan razlog za njegovu odgodu. Te priče implicite problematiziraju nefunkcionalne međuljudske odnose lišene empatije, rodbinske veze obilježene hinjenom privrženošću iza koje se krije zavist i loše prikriveno koristoljublje. I kod priča koje naizgled ne tematiziraju egzistencijalnu mučninu i tjeskobu na kraju dolazi do obrata koji te tekstove čini srodnima ostalima. Tako u pričama Blagoslov šumi i Plaža nakon opisa arkadijskog ozračja zaključni pasusi odvode u drugi smjer, naglašavajući podređenost čovjeka animalnim nagonima.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2014.

Najkraće, Sartreovo „pakao su drugi“ u temeljima je Vadanjelovih proza, a tragovi toga primjetni su i u njegovoj poeziji. Jer svijet njegove književnosti svijet je asocijalnosti i introvertiranosti, u podtekstu priča uvijek je stajalište usmjereno individualnosti. Regresivne promjene ne zahvaćaju samo prirodu ili klimu već su, pod utjecajem profitu usmjerena društvenog uređenja, načele i međuljudske odnose. O tome govori priča Uljudbenost donoseći junakova iskustva o tome kako su mu pristojnost i uviđavnost najčešće uzrokovale nevolje iz kojih je jedini izlaz pronalazio u posezanju za grubošću. Jer, „svijet je jedna velika laž, licemjerno mjesto gdje nitko nikome bez točno unaprijed određenog razloga i precizno pripremljene računice ne pruža utjehu i pažnju, već uvijek samo zbog osobnog interesa i koristoljublja“. Pa kad čovjek to osvijesti, u njemu se budi obrambeni mehanizam koji iz čovjeka tjera suosjećanje i empatiju, kako bi sebe lišio opasnosti postajanja žrtvom manipulacije i iskorištavanja. Mišolovka je motiv koji se u knjizi često ponavlja – stvarnost u kojoj živimo kao da je mišolovka u koju upadaju naivni i lakovjerni, oni nesvjesni naravi društva kojemu služe automatiziranom predanošću u ulozi zupčanika pokrećući taj slabo podmazan mehanizam, od djetinjstva kovani i brušeni kako bi efikasno obavljali tu od izrabljivačkoga društvenog uređenja nametnutu im ulogu.

Iako udaljene od uobičajene tematike tzv. stvarnosne proze – jer nema kod Vadanjela mramorom optočenih šankova i na njih nalakćenih pivopija koji plaču nad mladošću koju su proveli za nekim drugim šankovima, s više kose na glavi i testosterona u žilama, kao što nema ni kokainskoga praha u nosnicama šanera i menadžera, a ni navijačkog primitivizma – Vadanjel je ipak autentičniji u opisu socijalne slike od većine ostalih tzv. mimetičara. Jer on zahvaća dublje, prodire u bit zbilje građana čija je svakodnevica više ispunjena problemima temeljenima na siromaštvu i nefunkcionalnosti veza s bližnjima nego s koeficijentom na kladioničarskom listiću. Vadanjel teže vidljive potrese u dušama ljudi registrira radarskom točnošću, precizno oslikavajući socijalni krajolik i detalje iz života u provinciji, živote lišene glamura i kičaste raskoši, života življenih u horizontali ulegnutih kauča, sa od skrame požutjelim čašama ukiseljene malvazije u rukama, i s dušom u kojoj ljubav više ne stanuje, već samo ogorčenost i ljutnja.

Ali ono što Vadanjela također razlikuje od većine zbilji usmjerenih pisaca jest stil – njegova je rečenica gusta, oporo poetična, slojevita, često i sarkastična, vijugava i zasićena značenjima, toliko da povremeno i pretjera u nizanju metafora. Također, iako pomno glanca izričaj fokusirajući se na sugestivno dočaravanje tjeskobe kao glavne značajke životne stvarnosti likova, mjestimično mu se potkrade i manirizam, ili pak stvaralačka nestrpljivost.

Za razliku od prethodne prozne knjige ispunjene uglavnom autorefleksivnošću, Mišomor za rođake knjiga je lišena samopromatranja, sastavljena od opservacijskih analiza i zapažanja izvanjskoga, drugoga. Pripovjedni subjekt promatra i opisuje druge i izbjegava zaviriti u sebe, kao da se boji da introspekcijom ne prepozna simptome propadanja i degradacije koje uočava kod drugih. No opis uočenoga osim o izvanjskome govori i o onome tko je to registrirao, jer detektiranje isključivo mraka, beznadnosti i učmalosti oko sebe odraz je i mraka koji promatrač nosi u sebi.