Što ja mogu učiniti za opće dobro?

U doba kad prevladavaju osjećaji ljubavi, vjere i nade, božićni duh nije zaobišao ni tradicionalni Božićni susret Matice hrvatske, održan u srijedu 17. prosinca. Osim dobrih želja, tema ovogodišnjeg susreta bila je 200. obljetnica rođenja Ivana Mažuranića, a o tome koliko je ban pučanin svojim djelovanjem zadužio Hrvatsku govorili su profesorica Agneza Szabo te akademici Josip Bratulić i Ante Stamać.

Akademik Stjepan Damjanović / Snimio Mirko Cvjetko

Okupljenima se najprije obratio predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović te govorio o nadi i ohrabrenju usprkos trenutnim neprilikama u hrvatskom društvu „opterećenu odnosima između moći i nemoći, društvu koje se osjeća malodušno i beznadno“. Akademik Damjanović napomenuo je kako se danas često čuje pitanje: Što ja tu mogu?, Što mogu ja učiniti?, te dodao da svatko može nešto učiniti i da se nikada ne traži više od onoga što je čovjeku moguće, nego samo da se ne propusti učiniti ono što se može. Predsjednik Matice napomenuo je i kako bi se u hrvatskom društvu trebalo pokazati više pouzdanja u mlade te im dati šansu da se iskažu, jer povijest nudi mnoge primjere onih pojedinaca koji su u mladim godinama donosili spasonosne ideje i bili glasnici boljih vremena. Istaknuvši da u vjeri, kulturi i tradiciji vidi Davida koji može pobijediti Golijata, akademik Damjanović je poručio kako ispunjavanjem svojih (malih) dužnosti možemo pridonijeti izgradnji zajednice koja će ljudsku osobu imati u prvom planu, koja će raditi za opću dobrobit, a ne samo prestrašeno misliti na sebe. Na kraju je poručio: „Nemojmo se skrivati iza tobožnje nemoći, od nas se ne traži nemoguće nego samo ona cesarićevska kap koja pomaže tkati dugu boljega svijeta.“

Profesorica Agneza Szabo u predavanju o Mažuraniću približila nam je njegove brojne zasluge kao graditelja moderne Hrvatske. Profesorica Szabo podsjetila je na Mažuranićeve reforme u školstvu, sudstvu, upravi i pomake u vjerskim slobodama i tisku, što je uvelike pridonijelo modernizaciji i razvoju države. Mažuranić se kao pristaša hrvatskoga narodnog preporoda uvijek zalagao za boljitak Hrvatske, a u tom kontekstu posebno je profesorica istaknula njegovu izjavu u Saboru iz 1886, kao svjedočanstvo njegove veličine i ljubavi prema svom narodu: „Ja sam Hrvat... vjerujem u Hrvatsku, u njezinu prošlost, njezinu sadašnjost, i ako Bog da, u njezinu budućnost.“

O Mažuraniću kao članu i predsjedniku Matice hrvatske govorio je akademik Josip Bratulić te podsjetio da je upravo prva knjiga koju je Matica objavila 1844. bila Gundulićev Osman s Mažuranićevim dopunjenim XIV. i XV. pjevanjem. Mažuranić se u Matici zalagao za izdavanje knjiga, brinuo se o računima i inventaru te je neumornim djelovanjem znatno uredio i unaprijedio Maticu, zaključio je Bratulić.

Akademik Ante Stamać govorio je o Mažuranićevu pjesničkom stvaralaštvu i upozorio da Mažuranićevo djelo predstavlja vrhunac hrvatske romantične književnosti prije Preradovića, te podsjetio da je Mažuranić bio i vrstan latinski versifikator. Prije no što je postao ban, Mažuranić bio prije svega pjesnik koji je dopunom Gundulićeva Osmana ostvario golem kulturološki posao od nacionalne vrijednosti, a spjevom Smrt Smail-age Čengića potvrdio se kao genij i erudit. Bio se iskazao Mažuranić i kao jezikoslovac pa je tako 1842. zajedno s Jakovom Užarevićem izdao Njemačko-ilirski slovar, koji slovi kao prvi uistinu moderan hrvatski rječnik.

Za ugodnu atmosferu susreta pobrinuo se poznati hrvatski kantautor i član Matice hrvatske Dražen Žanko, koji je božićni susret uveličao izvedbom hrvatskih božićnih pjesama.