Skrivena značenja i veze

Naslov Krležina eseja Kako se kod nas piše o slikarstvu? iz 1926, i komentar kako bi „u ovoj zemlji bilo mnogo aktualnije pisati metlom nego perom“, živi su, kao i mnoge Krležine misli, još i danas. Pitanje koje obuhvaća problem znanstveno-objektivnog pristupa, i uopće plauzibilnosti takva pristupa u nečemu što je isključivo interpretativno, kao i potrebu osobnog viđenja, koje ponekad može otići predaleko od srži problema. Iako se ništa ne može percipirati izvan vlastite svijesti, ili vidjeti izvan vlastitog oka, pisanje o likovnosti teži prenošenju korelativa, ali i treba biti svjesno nemogućnosti njegova dosezanja, nepostojanja čvrste objektivnosti u svojoj disciplini. To ne znači odustajanje od osobne poetike. Današnje posvemašnje odustajanje od vlastitosti i potpuno preuzimanje umjetnikova statementa duboko je porazno.

Anabel Zanze, I. Z., 2004.

U posljednje se vrijeme slika gleda kroz priču o slici, a ne gleda se slika sama. Godine 2013. u nizu bečkih galerija otvorene su izložbe različitih kustosa sa zajedničkim naslovom Zašto slikati sad? Predstavljena djela protumačena su kao „složen odnos slike, diskursa, teksta i percepcije i parametara kojima slika teži“ (piše Eva Maria Stadler, autorica projekta). Dakle, slika se shvaća kroz odnos, njezinu konstruiranu, arbitrarnu ontologiju i mjesto u društvu. Ideja pogleda (prolaznika, suvremenoga sudionika društva) nadvladava ideju vizije (autora), a znak i njegova genealogija postaju važniji od značenja. To je pristup gotovo potpuno suprotan onomu u knjizi likovnih eseja Rukopis oka Igora Zidića. Naime „obrat k jeziku“, kao temelj strukturalizma, kada se primijeni na likovnost, sliku čini sekundarnim fenomenom, nusproduktom ili nesavršenom alternativom jeziku. Uvjetno nazvani „obrat k slici“ ističe slikarstvo kao samosvojan sustav kodova, nipošto izvan vremena, ali sa svojim zakonima, nesvodivim na zrcaljenje vanjskih odnosa.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2014.

Knjiga podnaslovom (likovne teme i ogledi) sugerira vrstu tekstova u njoj. Ustrajavanje na tobožnjoj znanstvenosti povijesnoumjetničkih tekstova u današnjoj produkciji često rezultira prevelikom informativnošću i dociranjem. Bez nategnutosti, ovi eseji erudiciju pokazuju zapažajući stanovite fenomene, srodnosti i paralele u svjetovima proze, stiha, slike i misaonih konstrukata. Tako primjerice zadivljuje kada tumačeći bijelu boju u jednom Trebotićevu ciklusu citira Lodovica Dolcea, teoretičara slikarstva iz 16. stoljeća, koji bijelu poistovjećuje sa snijegom. No da bi uspostavio paralelu s tim ciklusom koji svoju značenjsku težinu vuče iz evokacije ozračja Mediterana, potom odmah navodi citate hrvatskih petrarkista koji podsjećaju na „sredozemnu tradiciju bjeline kao ljepote“. Ili, pišući o motivu cigle u zemljaša (1990), ističe taj gradivni element kao metaforu cijeloga pokreta – od činjenice da je cigla čest motiv na njihovim slikama, do dvojstva „supernaturalističkog i metafizičkog“. Odnosno, „materijalom, oblikom i bojom opeka je, očvrsnula u vatri, praznak kolektiva, u kojemu su pohranjene njegove energije, njegova brojnost i neuništivost, njegova krv“. Takve neočekivane usporedbe i uočavanje poveznica između različitih slojeva sinkrone i dijakrone tradicije razlikuju se enormno od uske kontekstualizacije djela u svom vremenu i teže rekonstruirati objekt svoga razmatranja kao i njegove ponekad začudne horizonte. U pisanju o likovnom to znači držati se stvari. Jer je slika (primjerice) fizički predmet, u krajnjoj instanci stvar, koja ima evokativnu snagu, polje u koju se upisuje slikarevo fizičko, njegova prisutnost ili (fingirana) odsutnost, kao i značenja koja izviru iz mreže civilizacijskog iskustva u koju je upletena.

Enformel
i nadrealizam

Zidićeva je generacija enformel vidjela kao prvu suvremenu likovnu fascinaciju, pa nije čudo da shvaćanje slike, kao materije u čistoj, samosvrhovitoj čistoći, blago poetskoj i oporoj, koja ističe egzistencijalističko očajanje nad prazninom svijeta, ali je i nepresušno vrelo vitalnosti, prevladava u njegovim esejima. O Ivančiću tako piše: „Zamiranje je dnevne svjetlosti bilo indikativnim znakom alijenacije: isto kao i hlađenje tona. Ohlađen znači mrtav. Paleta Ljube Ivančića pokazuje, u to doba, karakterističnu prevlast zelenoga: boje otrovnih, stajaćih voda, zidne plijesni, riba i trava, stakla.“ Ili o Murtiću: „Sanjarija o plamenu koji spoznaje, zapravo je san o vatri koja vidi. Na te bi imaginarne oči vatre naše biće moralo progledati, postići žarku, sanjalačku budnost […] Doista: boja se, kao produkt svjetla, i doslovce izvodi iz Sunca, iz Vatre. Kolorist je, dakle, kao stablo u Novalisa: ‘plamen koji cvjeta’.“

U trenutku kada je prisutnost materije, kao tjeskoba ili kao preobilje, nepodnošljiva rađa se minimalizam, asketski zazor od forme i značenja. Treba istaknuti autorovo pionirsko bavljenje Vaništom, Kniferom i Kožarićem. Ovih dana, kad su ti umjetnici dio državnoga kanona, kada nam služe kao avangardna legitimacija pred Zapadom za kojim žudimo kao Čehovljeve tri sestre za Moskvom, i kada na njihovim imenima parazitiraju toliki povjesničari umjetnosti, nije zgorega prisjetiti se da su njihovi najraniji kritički pratitelji bili Rade Putar i Igor Zidić. To što njihova imena danas prizivaju nepomirljive suprotnosti, koje stvarno ne postoje i fabricirane su, znak je površnosti i totalne ideologiziranosti našega društva.

Fascinacija preobrazbom materije i njezinim simboličkim mogućnostima, osim enformela, temelje pronalazi i u nadrealizmu (godine 1972. radi izložbu Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost), pa knjiga započinje tekstom San, novina i povijest u nadrealizmu, kulturnohistorijskom analizom nadrealističke poetike i mogućnosti pristupa njoj danas. Treba podsjetiti i da je Zidić bio most koji je beogradsku Medialu dovodio u Zagreb, sedamdesetih i osamdesetih. No u knjizi povjesničara koji avangardu gleda kroz prizmu kontinuirane slikarske prakse ipak nedostaje poneki esej o starijoj umjetnosti (recimo o Bukovcu ili o Medoviću).

Kraljevski put

Jezik je kolijevka mogućnosti, višeznačnosti i nesporazuma. Zanimljivo da je upravo on područje u kojemu se najčešće ogleda likovnost, kao da je eksplicirani značenjski ekvivalent vizualnoga nešto nužno da bi se u tome vizualnome estetski uživalo. Ipak, svijet percipiramo upravo kroz jezik i njegove konstrukte, a zadivljujuća slikarska (ili kiparska, grafička, novomedijska) ostvarenja djeluju pronalazeći svoj put prema racionalnom. Dakako, ukoliko se služe izravnim pristupom, riječ je o banalnim, pamfletističkim ili agitacijskim djelima (bez obzira agitiraju li za vanjski, politički, društveni cilj, ili za afirmaciju intelektualnog statusa svoga stvaraoca). Zidićevi eseji daju natuknuti da umjetnost bira „kraljevski put“, put podsvijesti. Sintagmu je za snove koristio otac psihoanalize, Freud, govoreći kako su oni „kraljevska cesta ka nesvjesnom“, a spomenuti esej o nadrealizmu ističe: „rad je sna kontinuirano pretvaranje misli u slike“. Niz primjera u knjizi uspostavlja podsvjesnu vezu između viđenih i pročitanih fascinacija, odnosno nacrt staze kojom dojmovi putuju, njihov itinerar po kraljevskoj cesti pojedinca, ali i cjelokupne kulture.

Upravo kao što nam se (po psihoanalitičkoj tradiciji) nesvjesno reprezentira u užasu i žudnji kao vizualna reprezentacija u snu, našem svjesnom (budnom) oku likovno umjetničko djelo kao estetska fascinacija pristupa istim, podsvjesnim putem. Dakako, danas postoje kritike psihoanalitičke teorije snova (aktivacijsko-sintetička teorija Allana Hobsona, u kojoj su snovi ponavljanje urođenog ili naučenog), i možda je zaista romantično i neuvjerljivo njih gledati kao bodlerovski govor prirode posredovanjem simbola, no san kao vizualni izraz nataloženoga dobra je metafora slike, kao vizualnog ekvivalenta iskustva, senzibiliteta ili Weltanschauunga. Tu se vraćamo na specifičnost pristupa slici, jer se ono neracionalno, zaumno, podaje svijesti vizualno, nijemo, bez (ekspliciranog) jezika, kao uređenoga sustava percepcije.

Bogatstvo referencija i dubinsko osjećanje likovnoga problema i materije kojom se on iskazuje u pojedinom djelu odlika je svakog eseja. Na takav kulturni panoptikum podsjeća djelo T. S. Eliota, njegovo bogato tkanje u stihu, elaborirano u esejistici, koje sedimentira slojeve tradicije. Upravo se Eliotov pristup – sveobuhvatan pa i transcivilizacijski – pokazao kao vrlo izdržljiv model interpretacije kulturnih fenomena (iako ponekad dovođen do apsurda u postmoderni), model u kojemu osjećanje prethodnika egzistira u svakom postupku sljedbenika. To je povijest bez parcelizacije, koja se nastavlja organski, bez ičega zaista novoga, ali u kojoj je svaka individua i određena njezina crta neponovljiva novost, a zadatak je interpreta da tu crtu detektira. Čini se da je Zidić jedan od posljednjih koji su sposobni pisati takvu likovnu povijest, neopterećen naučenim idejama. Velika je šteta što generacije danas rastu na tlima posve drukčijega, smatram i siromašnijega sastava.