Scijentizam kao nova religija

Scijentizam, kako mu i naziv kaže, u vezi je s riječi scientia (lat. scientia, znanost). U hrvatskom jeziku, kao i u mnogim drugim jezicima, ne postoji domaći izraz pa se koristi latinski oblik scijentizam. Scijentizam se ne smije poistovjećivati sa znanošću te tako znanost (scientia) i scijentizam nikako nisu istoznačnice, iako se, nažalost često, makar i nesvjesno, ti izrazi rabe kao sinonimi.

Scijentizam se utemeljuje na nekoliko stupova: racionalizam, empirizam, pozitivizam i utilitarizam. Izraz scijentizam imao je u početku, kada je nastao (potkraj 19. i početkom 20. stoljeća) pozitivno značenje, odnosno određivalo ga se kao shvaćanje po kojemu se korištenjem tzv. znanstvenih metoda (ponajprije prirodoznanstvenih) može odgovoriti na sva pitanja. Pritom se znanstvena metoda shvaća u pozitivističkom smislu pa se ponekad poistovjećuju scijentizam i pozitivizam. Ne zna se, pogotovo ne znanstveno, ali se pretpostavlja, ili još bolje, vjeruje da je znanstvena metoda i pristup svijetu koji ona sugerira najvažniji način kojim čovjek dolazi do prave spoznaje svijeta. Ali još i više od toga, scijentizam je pristup po kojemu je znanstvena spoznaja jedino pravo znanje te zapravo i ne postoji racionalan i objektivan način istraživanja koji ne bi bio znanost. Tako je znanost u sebe apsorbirala svu ljudsku racionalnost. Ali znanost i racionalnost te razum nisu istoznačnice. Iako je činjenica da znanost nema konačne odgovore na mnoga pitanja, pa čak ni na tzv. znanstvena pitanja, znanstvene se istine često predstavljaju kao konačne i apsolutne te stoga neupitne.

Ako je znanost i njezina znanstvena metoda uspješna u proučavanju prirode i korisna u primjeni toga znanja na tehniku i tehnologiju, na predviđanje i na upravljanje sustavima, to još ne znači da u svijetu ne postoji ništa više osim onoga što nam znanstvena i empirijski predviđalačka metoda otkriva. Kad bi bilo tako, onda bi svijet i zbilja postali taoci znanstvene metode. Određuje li metoda ontologiju ili stvarnost (svijet) ili sama stvarnost sugerira pa i nameće koje su metode prikladne za istraživanje stvarnosti?

Za znanstvenu je vrstu spoznaje tipična pretpostavka da je iskustvena spoznaja i s njome povezana induktivna metoda, o kojoj su već govorili stari filozofi, ona koja daje činjenično znanje – osnovu za svaku spoznaju svijeta. Kako prema pozitivizmu Comteova tipa, pa i kasnijem logičkom pozitivizmu 20. stoljeća, ništa ne postoji što bi bilo izvan predmetnog područja znanosti, to je scijentizam jedna vrsta redukcionizma koja čitavu stvarnost svodi samo na empirijski dohvatljivo područje zbilje. Stoga je neminovno da su svi iskazi koji nisu dobiveni primjenom prirodoznanstvenih metoda, posve besmisleni, a predmeti na koji bi se takvi iskazi odnosili bili bi puke izmišljotine koje zapravo realno ne postoje. U takve bi iskaze pripadali npr. iskazi metafizike i religije. Zato su prema svim pozitivističkim pristupima takvi iskazi posve besmisleni.

Scijentizam je i drugo ime za onu vrstu vjere koja vjeruje da je znanost jedini pouzdan izvor znanja. Scijentizam se javlja u raznim oblicima, ovisno o područjima iz kojih proizlazi, kao fizikalizam, biologizam, sociologizam, psihologizam pa čak i ekonomizam, pri čemu se sve što postoji svodi na fiziku, biologiju, sociologiju, psihologiju i ekonomiju. Kada se, katkad, čuje rasprava među znanstvenicima tih struka, onda se sve, posve nekritički, svodi na ono što je nekomu najbliže ili najdraže.

Ali također postoji tendencija da se znanost protegne na sva područja pa se i u svakodnevni govor uvlače tzv. argumenti za (ne)znanstvenost bilo čega, pa i onoga što je posve banalno. Stoga neki govore o scijentizmu kao znanstvenom ekspanzionizmu. Drugim riječima, uvjerenje nekih znanstvenika, ali još više filozofa, jest da znanost nema granica. Što se više o znanosti zna, to postoji konstruktivnija kritika znanosti. Znanost, naime, više nekritički cijene mnogi filozofi nego sami znanstvenici, koji dobro znaju njezine granice. Prema scijentistima znanost se može proširiti i na ona područja koja prije nisu pripadala u znanost, a sada bi trebala ući u domenu znanosti i znanstvenosti. Tako znanost postaje vrhovni sudac o svemu i svačemu. Sve je, a ako već nije onda će postati, dio znanosti. Izvan znanosti neće biti ništa, možda ni umjetnosti, ni religije ni metafizike. O svima njima morat će se dati znanstveni sud pa ako taj „znanstveni“ sud bude pozitivan, onda se može priznati legitimitet tih područja, a ako ne, onda ih treba jednostavno odbaciti kao besmislice.

S tim je u vezi ideja da je znanost jamac progresa. I to je još jedan suvremeni mit, mit napretka. On je nastao na scijentističkom tumačenju znanosti, kao dio tzv. znanstveno-tehničke kulture kao opreke tzv. humanističkoj kulturi, a zanimljivo je da su scijentisti, koji su bježali od mita kao vrag od tamjana, zapali u isti ako ne još i gori i opasniji mit. Scijentizam je očigledno vrsta fundamentalizma.

Kako je taj mit uopće mogao nastati? Što mu je osnova? Osnova mu je uvjerenje da se priroda može, i mora, opisati s pomoću brojivih i mjerljivih veličina, tj. kvantitativno. Točna mjerenja i proračuni jamac su rješenja svih stvari. Iako je kvantitativna znanstvena metoda dobra i korisna za znanosti, scijentistički svjetonazor osiromašio je naš svijet. Može li se, naime, sve u prirodi i svijetu svesti na kvantitativne veličine? Kvantitativnost je postala istoznačnica za objektivnost, a ono što je objektivno mora biti i znanstveno. Izraz te kvantitativne objektivnosti primjena je matematike na prirodu. Objektivizam je, prema tome, svojstven znanosti, ali još više scijentizmu.

Naše svakodnevno iskustvo svijeta potpuno je kvalitativno: mi doživljavamo boje, zvukove, toplinu, a ne frekvencije tih zračenja, uvjereni smo da stvari imaju značenja i smisao. Teško da smisao možemo izmjeriti, staviti u formulu i izračunati. Našu svakodnevnu, tzv. subjektivnu sliku svijeta teško je, ako je uopće moguće, pomiriti s tzv. „znanstvenom“, objektivnom slikom svijeta koja sve kvalitete svodi na kvantitete tako da sva svojstva (boje, mirisa, topline...) svodi na gibanje molekula, atoma i sitnijih čestica o kojima nemamo nikakva osjetilnog i svakodnevnog iskustva. Ono što zdravi razum misli pod svojstvima toplina, hladnoća, crveno, plavo itd. obične su projekcije uma. Sve to, zapravo, gubi status prirodnog, fizičkog, materijalnog ukoliko se ne podvrgne znanstvenoj metodi i znanstvenoj spoznaji. Svijet prirode koji se znanstveno istražuje mora biti mjerljiv, predvidljiv i pod kontrolom.

Ali ni sva znanost ne prihvaća objektivizam znanosti kakav smo naslijedili iz tzv. klasične fizike. Kvantna fizika u opis mikrosvijeta uvodi elemente subjektivnosti. Pa kako to da se neki znanstvenici, unatoč prihvaćanju kvantne teorije, grčevito bore za objektivnost kao tipično obilježje znanosti kao cjeline?

Postoji li svijet izvan prirodnoga, materijalnog, fizičkog? Što je s umom? Je li objektivizam primjenljiv na ljudski um? Postoji li nešto kao mišljenje, vjerovanje, želje, značenja i sl.? Znanstvena i objektivistička metoda nužno je došla do materijalno-mentalnog dualizma. Ali taj objektivizam ne može se primijeniti na ljudski um. Ljudske misli i djelovanje nije moguće svesti na kretanja čestica. Moralo bi se, dakle, odustati od scijentizma. Scijentisti traže izlaz u tome da se od scijentizma ne odustane i nude rješenje u obliku tzv. „eliminativnog materijalizma“, stajališta koje eliminira koncept uma i sve ljudsko svodi na ono što možemo opisati jezikom znanosti. Mentalna sfera postaje tako drugorazredni predmet znanosti, ako je uopće to njezin predmet i ako može biti njezin predmet. Ta mentalna stvarnost za znanost je prije privid nego pravi predmet istraživanja.

Ljudska se priroda ne može potpuno opisati u terminima prirodne znanosti. A što je s moralnom sferom? Što je s fenomenom religioznosti i vjere kod čovjeka? Kako se one znanstveno objašnjavaju? Najradikalnije obja­šnjenje nude tzv. novi ateisti, koji tvrde da vjera nema ni racionalne ni znanstvene osnove. Zato se vjera, sa scijentističkoga stajališta, suprotstavlja znanosti. Neki idu tako daleko da kažu: što više razuma, manje vjere i obratno. Drugi „znanstveno“ dokazuju da su npr. ateisti inteligentniji od religioznih ljudi. Stoga je, prema novim ateistima, manje vjerojatno da će inteligentniji ljudi postati religiozni. Nije rijedak slučaj da se scijentisti i novi ateisti često koriste takvim argumentima kao ideološkim oruđem. Takva su „znanstvena“ istraživanja kritizirana kao tendenciozna, neutemeljena i znanstveno neozbiljna čak i od strane nekih utjecajnih ateističkih znanstvenika (npr. Frank Furedi). Scijentisti se koriste autoritetom znanosti za diskreditaciju uvjerenja koja su različita od njihovih. Tako polemika scijentista i novih ateista s religijom nema zapravo nikakve veze sa znanošću, nego ponajprije s ideologijom.

Otkuda takva tvrdnja? Iz toga što scijentizam upada u ozbiljne poteškoće. Iako se može činiti da je uvjerljiv i racionalan, scijentizam je, filozofski gledano, nedosljedan i sam sebe pobija. Tvrditi da je scijentizam istinit, a istodobno tvrditi (kao što scijentizam čini) da nijedna tvrdnja nije istinita ako se ne dokaže znanstveno ili da nijedna tvrdnja nije istinita ako se ne pokaže da je empirijski istinita, mora vrijediti i za samu tvrdnju da je scijentizam istinit. A to se ne može dokazati ni logički ni empirijski ni znanstvenim metodama. Ne može se znanstveno potvrditi ni to da je znanost najbolji ili čak jedini racionalni oblik istraživanja pojava u svijetu.

Znanstvena istraživanja nemaju temelje u znanosti nego u filozofiji. Prije svakoga znanstvenog istraživanja mora se vjerovati da postoji svijet koji je izvan znanstvenikova uma, da se taj svijet ponaša po nekim uvijek istim zakonima, da je taj svijet spoznatljiv, tj. da ljudski um može otkriti te zakone. Kada ne bi bilo tako, znanost uopće ne bi mogla postojati. Istinitost tih tvrdnja ne može se dokazati znanstvenim metodama, nego su one pretpostavke u koje znanstvenici vjeruju. One ne slijede iz same znanosti i iz nje ih je nemoguće izvesti. Te tvrdnje nužno zahtijevaju izvanznanstveno stajalište. Te pretpostavke znanosti ne ispituje sama znanost nego filozofija. Ali isto tako i rezultate same znanosti. Znanost, prema tome, ovisi o filozofiji i radi opravdanja svojih pretpostavki i kod tumačenja svojih rezultata. Dakle, čini se nedvojbenim da je scijentizam pogrešan i neznanstven pristup. Paradigma racionalnosti bolje se očituje u filozofiji nego u znanosti.

Slično je vrlo upitna i scijentistička teza o znanstvenom progresu. Budući da znanost ne može odgovoriti na mnoga pitanja, scijentisti tvrde, ako to nije moguće sada, bit će moguće u budućnosti jer znanost, navodno, nema granica. Taj znanstveni optimizam znanosti 19. i dijela 20. stoljeća nije znanstveno dokaziva tvrdnja. Ili je tu riječ o nekoj vrsti znanstvene eshatologije koja se ni u čemu ne razlikuje od vjerničke eshatologije? Dakle, scijentizam i ateizam neka su vrsta vjerovanja. Ateist nije nevjernik, nego vjernik. Kao svaki vjernik, tako i on svoju tvrdnju ne može dokazati, pogotovo ne znanstveno. Vjernik vjeruje (i bez dokaza) da Bog postoji, a ateist vjeruje (ali također ne zna) da Bog ne postoji. Oba su, dakle, vjernici. I oba mogu biti fundamentalisti.

Zato treba dobro razlikovati scijentizam kao vrstu vjere i kao ideologiju od prave znanosti koja sa scijentizmom, slobodno se smije reći, ima malo veze. Scijentizam se, naime, poziva na znanost i posve krivo tumači i nju i njezine dosege. Zato i nastaju nesporazumi kada se govori da je znanost dogmatska. Ona jest dogmatska u scijentističkoj interpretaciji. U toj interpretaciji ona je čista ideologija kao i druge ideologije. Ili nadomjestak za religiju, a samim time i sama neka vrsta religije. Ili drukčije, tako tumačena znanost jest samo karikatura znanosti. A to s pravom znanošću nema veze.

Posebno je važno pitanje kada scijentisti misle i svim sredstvima nastoje moral, religiju i sl. opravdati ili poreći putem znanosti. Za scijentizam zapravo ne postoje vrijednosti pa ni moral. Pravila morala, koja su uvelike utemeljena na religijama, uopće nisu, kako je to već David Hume ustvrdio, zaključci ljudskog razuma. Kako bi onda znanost, i kako bi se u ime znanosti, uopće moglo opravdavati ili odbacivati religiju, moral, vrijednosti? Kako dalje objasniti evolucionističku tvrdnju da je ljudski mozak oblikovan prirodnom selekcijom i da nas tako oblikovan ljudski um vodi u zabludu kada se govori o vrijednostima, moralu, religiji, smislu, svijesti... Kako je onda moguće i kako je objašnjivo da nas taj, na jednak način oblikovan, ljudski um ne vodi u zabludu i kada se radi o znanstvenim teorijama? Scijentisti, prema tome, nisu znanstvenici jer se ne bave isključivo samom znanošću, nego su od znanosti i njezine metode stvorili neku vrstu metafizike. Ukoliko se pak ozbiljno bave znanošću, onda mogu biti dobri ili loši znanstvenici, ali njihov scijentizam i ateizam nikako ne proizlazi iz znanosti, nego iz nečega drugoga. Kad bi taj stav doista proizlazio iz znanosti, onda ne bi bilo moguće postojanje vrhunskih znanstvenika vjernika. A čitava povijest znanosti pokazuje golemu ulogu i prinos znanstvenika vjernika. Znanstvenici mogu dakle biti i scijentisti samo kao predstavnici neke vrste loše filozofije, ideologije ili svjetonazorskog uvjerenja. A znanost nije ništa od toga.