Roman suptilnog erotizma

U ovom romanu tajnovita naslova Treća koža zbiva se neko neobično suglasje između poetike osjetilnog i tragike racionalnog. Ako lirika estetizira zbivanja, onda ih ratio svojim problematiziranjem realnog „vraća“ na zemlju. Profano i prozaično vječni je kontrapunkt lirskom. To je sudbinski odnos u kojem pojedinac i vrijednosti kojima teži podliježu prozaičnoj stvarnosti.

Kompoziciju romana autoričino je umijeće osmislilo u devet proznih cjelina, od kojih je svaka etički i estetski bitak događanja (Naušnica, Pauk, Zastor, Škatula, Prozor, Naranča, Sat, Knjiga, Izložba). Kratkom proznom crticom Sve je zeleno, koja je na granici mističnosti, autorica poentira završetak romana. Četverogodišnji dječarac Roko (autoričin unuk) percipira nerješivu dilemu koja prati čovječanstvo od pamtivijeka: gdje nestane „ona druga sjena, kad čovik umre, ona sjena šta je unutra u čoviku“. To traženje duše (duhovnog, oduhovljenog egzistiranja) imaginativno se pretače u čitatelja, pružajući mu mogućnost povezivanja sa svijetom mašte, ali i zbilje.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2014.

Romansijerskom habitusu prema mjerilima poetika koje smo dobili u nasljeđe iz proteklih književnih razdoblja ovaj se osobiti roman ne bi mogao podvrgnuti. Naime, on na specifičan način živi svoj život u prevrtanjima svakodnevnih prozaičnosti koje se konfrontiraju s autoričinom introvertiranom pjesničkom intuicijom. Osmislivši svoje likove (Ema, Marta, Anita,Viktor, Bruno) autorica je pokrenula tjeskobne ljudske sudbine, osobnosti koje se traže a ne nalaze i kojih se bivstvovanje utapa u uzaludnoj žudnji za ljubavlju koja se ne ostvaruje. Autoričini dinamični, introvertirani monolozi i ekstrovertirani dijalozi učinjeni su po mjeri čovjeka. Slabost ljudskih bića i delikatnost emocija suprotstavljena je stvarnosti, koju treba nadvladati: „Poneka od suza ispratila bi joj uzdah,često u želji da joj samo dodirne kožu na rukama. Ona je ne bi obrisala, čekala bi da se suza sama osuši. Na koži. I kad bi nakon toga pogledala u svoje ruke, bile su joj drukčije. Bože, možeš li mi šapnuti koliko vrsta kože postoji? (Zastor).

Treća koža simbolizira pritajenu, suptilnu žudnju za emocijama koje donose ljubav. Ona je strpljenje da se dočeka prava riječ i pravi dodir. To je katarza bivstvovanja: „Možda nisi vjerovala, možda si se samo nadala. A to vrijeme promjena nikako da te pronađe. Ili bar jedno od vas dvoje. Uvijek nekako predaleko to vrijeme? Ili divlje? Ili samo nepripadajuće.“ Roman Treća koža propituje, problematizira, otkriva. Bilo bi himbeno i pomisliti da je „rezerviran“ samo za ljepši spol.