Proklamiranje neovisnosti – trenutak koji je promijenio povijest

U razdoblju između ljubljanskih hrvatsko-slovenskih tajnih dogovora o proglašenju neovisnosti i 25. lipnja, našega Dana neovisnosti, valjalo je obaviti važan razgovor s američkim državnim tajnikom (ministrom vanjskih poslova) Jamesom Bakerom. On je doputovao u Beograd iz Berlina s porukom ministara vanjskih poslova Konferencije za europsku sigurnost i suradnju (KESS-a, danas: Organizacije, krat. OESS): 36 država članica KESS-a – među njima Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez – usuglasilo je 19. i 20. lipnja 1991. stajalište da je „očuvanje teritorijalne cjelovitosti Jugoslavije bitno sa stajališta sigurnosti Europe“.

Razgovoru hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana s Amerikancem 21. lipnja 1991. u zgradi jugoslavenske savezne Vlade u Novome Beogradu svjedočio sam – obavljajući dužnost ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske – zajedno s američkim veleposlanikom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermannom. U zrakoplovu, tijekom leta iz Zagreba u Beograd, Predsjednik Republike dao mi je pročitati osnovne zamisli, zapravo teze pripremljene za razgovor s Bakerom. Bile su ispisane na četvrtastim komadićima papira. O skorom proglašenju neovisnosti Hrvatske nije bilo ni riječi. Osnovne su se zamisli poklapale sa stajalištima Alije Izetbegovića i Kire Gligorova, bosanskog i makedonskog predsjednika, o nekoj vrsti „mekane“ jugoslavenske federacije. Prema zabilješkama iz toga vremena, Predsjednik je kazao da su mu priopćena oštra suprotstavljanja „važnih međunarodnih čimbenika“ proglašenju samostalnosti Hrvatske i upozorenja na učinke, ignoriranje i sankcije. Zaključio sam da je razgovarao s Nijemcima, jer je imao stalne kontakte s Bonnom i držao je do njemačkog mišljenja. Njemački veleposlanik u KESS-u Wilhelm Hoynek ovako je opisao svoje i Genscherovo razmišljanje u doba ministarskoga berlinskog sastanka KESS-a 19. i 20. lipnja 1991: „Nemojmo, zaboga, ulaziti u balkanske krize i pokvariti budućnost. Dajmo Jugoslavenima malo više slobode, ali neka zemlja ostane cjelovita, inače, imat ćemo velikih problema!“ 

Stajališta europskih sila

Negativna britanska i francuska stajališta odavna smo znali. Prigodom našega službenog posjeta Londonu 7. svibnja 1991. britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd ismijavao je ideje o neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Smatrao je da je Jugoslavija izmišljena 1919. radi okončanja vječnih sukoba različitih balkanskih plemena. Bez Jugoslavije nastali bi „kaos, sukobi, niz bankrotiranih državica koje se na ovaj ili onaj način oslanjaju na Zapad, nastojeći uvući druge države u svoje konflikte“. U jednome je trenutku prostački visoko podigao nogu, iznad glave, i popravljao čarapu. Iznenadila me mirnoća predsjednika Tuđmana. Nije ni trepnuo. Nastavio je uvjeravati Hurda u civilizacijske nakane Hrvatske vlade. François Mitterrand, francuski predsjednik, otvoreno je podupirao srbijansku politiku. „Njemačka smatra sebe legitimnom sljednicom Austro-Ugarske, pa se drži starih austrijskih protusrpskih stajališta“. I onaj osebujni debeljko Talijan Gianni De Michelis zaprijetio je da Europa neće tolerirati nikakav secesionizam. Razgovori hrvatskoga državnog izaslanstva u Vatikanu s papom Ivanom Pavlom Drugim i državnim tajnikom Angelom Sodanom 25. svibnja 1991. nisu bili poticajni. U Budimpešti ministar Jeszenszky rekao mi je da strahuju za sudbinu svoje manjine u Vojvodini, ako se Jugoslavija raspadne.

Strepili smo kako će reagirati NATO, jer su u Bruxellesu javno zagovarali jedinstvo Jugoslavije i saveznoga premijera Antu Markovića.

U EZ-u vodili su politiku diletanti koji nisu imali pojma o povijesti, odnosima između naroda i zbivanjima u Jugoslaviji. Luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos busao se u prsa kako će vojno krezuba EZ srediti stvari na Balkanu jer je, eto, prošlo vrijeme Sjedinjenih Država i došlo vrijeme Europe! Visoki dužnosnici EZ-a Santer i Delors uvjeravali su u Beogradu 29. svibnja 1991. (nakon proglašenja naše i slovenske neovisnosti!) srbijanske političare kako Bruxelles neće trpjeti buntovne sjeverozapadne republike, jer nepokolebljivo stoji iza jedinstvene i teritorijalno cjelovite Jugoslavije. U jednom trenutku rekao sam predsjedniku: Mislio sam da je najgora Europska zajednica. Ali ima i gorih. Pogledao me. Ujedinjeni narodi!

Naravno, najviše smo bili zabrinuti zbog stajališta Washingtona. Kongres nam je bio naklonjen, primjerice kongresmeni Robert Dole, Claiborne Pell, Donald Nickels, Alfonse D’Amato, ali State Department i predsjednik Bush bili su zaokupljeni Prvim iračkim ratom, rušenjem Berlinskoga zida, ujedinjenjem Njemačke, disolucijom Sovjetskoga Saveza, raspuštanjem Varšavskoga pakta i okončanjem Hladnoga rata. Kad su upitali Brenta Scowcrofta, savjetnika za nacionalnu sigurnost, što se zbivalo u Bijeloj kući tijekom ratova u Jugoslaviji, odgovorio je: Predsjednik Bush bi svakog tjedna ponavljao: Recite mi još jednom, o čemu je tu riječ? Baker je nezainteresiranost američke administracije sažeo u rečenici: U balkanskome ringu mi nemamo svoga psa! Nemaju, dakle, za koga navijati.

Uz nas su u svijetu bili jedino sjajni, patriotski nadahnuti iseljeni Hrvati.

Sugerirao sam predsjedniku Tuđmanu da se približimo Rusima. Brežnjevljeva je doktrina „ograničenoga suvereniteta“ (ruskim vojnim intervencijama radi održanja socijalizma u državama članicama istočnoga bloka) mrtva. I nismo im geografski blizu.

Gorbačov je vjerojatno najveći državnik kasnoga dvadesetog vijeka. Da privolim Predsjednika, dodao sam: dakako uz čeličnoga Nijemca Konrada Adenauera (Tuđman ga je smatrao uzorom). Osim za Berlinskoga kongresa 1878. i na početku Prvoga svjetskog rata Rusi nikada nisu iskreno i čvrsto bili u savezništvu sa Srbijom. Ispričao sam mu zgodu sa sovjetskim generalnim konzulom u Zagrebu Jurijem Girenkom. Nakon razgovora u Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu, kad smo se rastajali, na izlazu, promrsio sam kako me Amerikanci pozivaju u Washington. Ja bih, međutim, radije najprije posjetio Moskvu. Sutradan sam saznao (čitajući bilješke naših sigurnosnih službi) da je ruski konzul hitno telefonski obavijestio Moskvu o pozivu iz Washingtona i da bih ja radije, kao ministar vanjskih poslova, prije Amerike posjetio Sovjetski Savez. Nisam, naravno, imao nikakav poziv Amerikanaca, a ni Rusi me nisu zvali. Predsjednik Tuđman je oklijevao. Uporno je igrao na američku kartu. „Ako danas uredimo stvar s Amerikancem, Rusi će nas sami brzo pozvati u Moskvu“, rekao je.

Amerikanci za Jugoslaviju

Baker je 21. lipnja dvanaest sati razgovarao s predstavnicima svih šest jugoslavenskih republika, Saveznom vladom, predstavnicima Kosova. Predsjednik Tuđman i ja čekali smo vrijeme razgovora u velikome predvorju u zgradi Savezne vlade. Prije nas su se s Amerikancima našli Slovenci. Kada su završili razgovor, na izlasku, Kučan se kratko zaustavio i na brzinu obavijestio predsjednika Tuđmana da je Bakeru priopćio odlučnost Slovenaca o proglašenju neovisnosti. Sve je trajalo desetak sekundi. To su za nas bili povijesni trenuci – predsjednik Tuđman je bilješke za svoje izlaganje (koje sam čitao u zrakoplovu) pospremio duboko u aktovku i odlučio se za sasvim drukčiju predstavu.

Baker, visok, u laganom odijelu s teškim crnim cipelama, s uredno povučenim razdjeljkom kose, svježe obrijan, dočekao nas je zajedno sa suradnicima Dennisom Rossom, Jamesom Dobbinsom, Robertom Hutchingsom i glasnogovornicom u Državnome tajništvu Margaret Tutwiler. Američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmermann dao mi je na dvije strane ispisan engleski tekst Izjave o Jugoslaviji ministara KEES-a. Zapitao sam ga jesu li berlinski zaključci prihvaćeni jednoglasno? Odgovorio mi je suho: Da! Tko ih je predložio? Nijemci. Za vrijeme objeda. Genscher je predsjedavao. Mi smo se složili.

U razgovoru s predsjednikom Tuđmanom američki državni tajnik odrješito je izložio zajedničko stajalište članica KESS-a o očuvanju Jugoslavije. Posebice je upozorio našeg Predsjednika da SAD neće poduprijeti deklaracije o neovisnosti Hrvatske i Slovenije i da će nas smatrati odgovornima ako dođe do sukoba.

Činilo se da predsjednik Tuđman jedva čeka završetak Bakerova izlaganja. Jasno je rekao Amerikancu da će Hrvatska za nekoliko dana proglasiti neovisnost. Ustvrdio je da je to jedini način uklanjanja trajnih nestabilnosti i prinos stabiliziranju regije. O prijedlogu Izetbegovića i Gligorova kazao je: Sve su prijedloge o nekoj vrsti konfederacije dosad odbijali Srbi, nisu htjeli o njima ni razgovarati.

Na kraju je Amerikanac izgovorio ključne riječi: Sjedinjene Države podupiru jedinstvo Jugoslavije, ali su istodobno protiv uporabe sile da bi se to jedinstvo održalo! Ponovio je i ovo: ako se SAD moraju odlučiti između demokracije i jedinstva Jugoslavije, uvijek će izabrati demokraciju!

Bakerovo stajalište svatko je od sugovornika iz ondašnje Jugoslavije protumačio na svoj način. Milošević je, primjerice, između redaka Bakerove izjave shvatio da Srbiju i prosrpske JNA generale Sjedinjene Države neće zaustaviti u stvaranju nove srpske države.

Baker je u memoarskoj knjizi The Politics of Diplomacy, Revolution, War and Peace 1989–1992 (1995) potanko opisao susrete i razgovore koje je vodio u Beogradu. O susretu s predsjednikom Tuđmanom zapisao je:

„Razloge moje zabrinutosti, koje sam mu izložio, odbacio je gotovo nemarno. ‘U strahovanju od rata u Jugoslaviji’, usprotivio se, ‘pretjeruju oni koji nemaju političkih korijena niti u jednoj naciji, koji žele nametnuti svoja rješenja drugim narodima. Dogmatični komunisti i unitaristi su željeli uvući Armiju protiv Hrvatske!’ Kao bivši general, Tuđman je, dakako, ‹znao› da časnicima Srbima, kojih je dvije trećine, ideologija neće dopustiti aktivnosti protiv Hrvatske i Slovenije. To mi se činilo u najmanju ruku neuvjerljivim, ali Tuđman je bio tvrdoglav. Činilo se da je tvrdoglavost bila osobina koja prelazi sve etničke granice – barem kada se radilo o Kučanu, Tuđmanu i Miloševiću. Razboritost je bila posljednja stvar koju su oni htjeli čuti.“

Prije odlaska iz Beograda predsjedniku Bushu uputio je pismo u kojemu je istaknuo: „Odlučno sam se usprotivio unilateralnim mjerama koje bi mogle spriječiti pregovarački proces i u osnovi sam pokušao unijeti jaku dozu realizma u nerealnu jugoslavensku političku klimu... Iskreno sumnjam u učinak.“

Izvještaj je zaključio: „Zbog sulude psihologije na mojim sastancima vođe su izgledale kao mjesečari koji srljaju u automobilsku nesreću, i bez obzira koliko glasno vikali – ili, u Miloševićevu slučaju, koliko ih udarali u lice – jednostavno idu dalje.“

Dojmovi veleposlanika Zimmermanna

Zanimljivi su dojmovi američkoga veleposlanika u Jugoslaviji Warrena Zimmermanna o razgovoru predsjednika Tuđmana i ministra Bakera. On je, nakon nekoliko godina, u memoarima Izvori jedne katastrofe napisao:

„Tuđman je izjavio da je Hrvatska donijela odluku o secesiji i da se ona neće izmijeniti. Rekao je Bakeru da se ne brine zbog nasilja. ‘Strah od građanskog rata napuhavaju oni koji ne vuku svoje političke korijene iz hrvatskog naroda, jednog od najstarijih naroda u Europi. Dogmatski komunisti i unitaristi žele uvući vojsku protiv Hrvatske, ali njezina ideologija neće dopustiti JNA da djeluje protiv nas.’ Dok smo nakon sastanka izlazili iz sobe, Baker je kimanjem glave prokomentirao Tuđmanovo neobično vjerovanje da ih JNA neće napasti.“

Zimmermann je zapisao i ovo:

„Baker nije ni indirektno dao naslutiti niti je dao zeleno svjetlo Miloševiću ili vojsci da napadnu odmetnute republike. Ali, je li bilo crvenog svjetla? Ne kao takva, jer Vlada Sjedinjenih Država nije uzela u razmatranje uporabu sile kako bi spriječila srbijanski napad i napad JNA na Sloveniju ili Hrvatsku. Niti se u tom trenutku bilo koji član Kongresa, koliko je meni poznato, zalagao za uvođenje američke vojne sile.“

Nakon razgovora s Bakerom odvezli smo se i smjestili u beogradskoj rezidenciji Stjepana Mesića. U to vrijeme Mesić je predstavljao Hrvatsku u Predsjedništvu Jugoslavije i svađao se sa Srbima jer nisu htjeli glasovanjem poduprijeti njegov izbor za predsjednika Predsjedništva SFRJ, na što je imao pravo po načelu rotacije republika. Dok smo šetali rezidencijalnim vrtom, skrenuo sam Predsjedniku Tuđmanu pozornost na ulomak u Izjavi o Jugoslaviji: „Ministri (država članica KESS-a – op. D. R.) naglasili su da je jedino na samim narodima Jugoslavije da odlučuju o budućnosti zemlje.“ Predsjednik je dvaput ponovio: Neće dopustiti uporabu sile! Pitao sam ga: Jeste li sigurni? Amerikanac je oprao ruke od Jugoslavije i sve prepustio Europljanima. A oni su nikakvi. Odgovorio je: Vidjet ćemo večeras na sastanku s Kadijevićem!

Večera s Kadijevićem

Navečer, na ulazu u ekskluzivni restoran JNA u Beogradu, dočekao nas je savezni ministar obrane general Veljko Kadijević, ležerno odjeven, u sivim vojničkim hlačama visoko dignutim u pojasu. Iznenadio me uglađenošću i komplimentima, koji nisu osobina vojnika. Tuđman i Kadijević odmah su se izdvojili, sjeli za poseban stol i, unoseći se povremeno jedan drugomu u lice, čas žustro čas mirno, ćaskali čitav sat.

Na povratku u Zagreb predsjednik Tuđman rekao mi je da je dobio uvjeravanja Kadijevića kako Armija neće intervenirati protiv republika ako proglase samostalnost. Ponovno sam zapitao: Gospodine predsjedniče, vjerujete li u to? Večeras dok ste razgovarali sjetio sam se da je taj isti čovjek prije otprilike dva mjeseca, noću, krišom, bez znanja svoga šefa predsjednika Vlade Ante Markovića, odletio zrakoplovom u Moskvu i zatražio pomoć sovjetskog ministra obrane Dmitrija Jazova, ako JNA odluči ušutkati neposlušne republike Sloveniju i Hrvatsku. Iste noći vratio se u Beograd praznih ruku, a sutradan je u razgovoru s Miloševićem predlagao državni udar, nasilnu smjenu savezne Vlade i Predsjedništva Jugoslavije. Predsjednik je šutio. Nastavio sam: General Badurina mi je danas rekao da su se Kadijević i Milošević sprijateljili u Kuparima tijekom ljetovanja, i da Kadijević nije više jugoslavenski integralist, već srpski nacionalist. Predsjednik je i dalje šutio. Poznavao je Kadijevića jer su obojica svojedobno služila u vrhu JNA u Beogradu. Kadijević je bio general koji je ponikao iz partizanskih redova, jedan je od rijetkih Jugoslavena koji se školovao u SAD-u. Podrijetlom je iz Hrvatske, hrvatski Srbin. Je li Tuđman doista iskreno hvalio neutralnost vojske i vjerovao da se ona neće obrušiti na Hrvatsku, kako su zaključili Zimmermann i neki hadezeovci u vrhu hrvatske vlasti u Zagrebu? Ili je samo hinio iskrenost i cinično, s mnogo sarkazma, hvalio kolebljivoga Kadijevića, kojega su Srbi smatrali nesposobnim generalom i kukavicom? Hrvatska je počela organizirati prve vojne postrojbe i naoružavati se još sredinom 1990. Krišom smo uvozili oružje iz Mađarske i drugih zemalja, otimali ga iz vojnih skladišta JNA, krijumčarili pošiljke koje su stizale brodovima i zrakoplovima. Kad sam, nekoliko godina poslije, izvijestio Predsjednika da su nam natoovci u Otrantu zaplijenili brod Jadran express i na njemu moderno oružje skriveno duboko u skladištima, rekao mi je: Da, jedan su uhvatili, ali ih se deset provuklo. Zašto bismo se naoružavali, trošili goleme novce, izlagali se rizicima, otvorenim prijetnjama JNA, Miloševića i Jovića (u jednome trenutku Milošević i Jović htjeli su vojno napasti Hrvatsku postrojbama JNA bez odobrenja Predsjedništva SFRJ), javnom diskreditiranju našega ministra obrane generala Špegelja (JNA je kriomice snimila i objavila razgovor generala o tajnom uvozu oružja i htjela ga uhapsiti) ako smo vjerovali da JNA neće napasti Hrvatsku?

Ako su ikada nekom državniku riječi služile da sakrije ono što misli, a kaže i ono što ne misli, onda se tom rutinom sjajno koristio naš Predsjednik.

Vraćali smo se kasno uvečer u Zagreb. U zrakoplovu mi je nasuprot sjedio Franjo Tuđman, glavar države, pospan, opirao se snu. Uredno odjeven, počešljan, sa zategnutom maskom za oči. Gledao sam toga čovjeka koji je danas odlučio o sudbini sedam milijuna Hrvata, koliko nas ukupno u svijetu ima, i građana inih nacionalnosti koji žive na području Hrvatske. Što mu se sve lomilo u glavi u onom kratkom vremenu prije i za razgovora s američkom državnim tajnikom? Je li promijenio u Zagrebu pripremljen sadržaj svoga izlaganja zbog racionalne prosudbe ili političkoga instinkta koji imaju državnici u odlučnim trenutcima? Bože, danas je praktički ispisan posljednji ulomak povijesti države u kojoj smo živjeli sedamdeset godina s četiri južnoslavenska naroda, Muslimanima i brojnim nacionalnim manjinama. Što li će se ispisati na stranicama nove knjige, koja će se otvoriti za četiri dana u Hrvatskome saboru, u trenutku kada zagrmi stari grički top u čast proklamiranja države Hrvatske, čekane stoljećima?

Među bilješkama o susretu Tuđman–Baker nekoliko sam se puta vraćao na svoju kratku ocjenu: Nažalost, Amerikanac nije zaprijetio Srbima i Armiji silom ako nastave s opačinama!

Američki diplomat Richard Holbrooke, koji se proslavio angažiranjem u Vijetnamskom ratu i zalaganjem za mir u Bosni i Hercegovini, ustvrdio je u članku America, a European Power objavljenu u časopisu Foreign Affairs (ožujak–travanj 1995) da je rat u bivšoj Jugoslaviji „najveći propust kolektivne sigurnosti Zapada od 1930.“ U knjizi To End a War (1998) ponovio je da je pasivnost SAD-a i Zapadne Europe spram događaja u Sloveniji i Hrvatskoj 1990–1991. „propust povijesnih dimenzija, i to u vrijeme kada je Zapad trijumfirao nad komunizmom“. Bushova administracija, koja je zapravo omogućila ujedinjenje Njemačke i na taj način ispisala „najsjajnije poglavlje u američkoj vanjskoj politici u čitavome stoljeću“, samo godinu poslije okrenula je leđa prvome izazovu u Europi nakon Hladnoga rata. Rat nije materijalno uništio samo Hrvatsku, veli Holbrooke, već i snove koje je Bush nazivao „novim svjetskim poretkom“. 

Nekoliko godina nakon Bakerova posjeta Jugoslaviji, i razočarani Zimmermann naposljetku će ustvrditi da je „diplomacija bez sile nenapunjeno oružje, impotentna i smiješna“. Kasno, kasno, kasno.

Proklamiranje neovisnosti

U Hrvatskome saboru 25. lipnja 1991. svečano je donesena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, koja je, među ostalim, Srbima zajamčila „postojanje, poštivanje, samoočuvanje i kulturnu autonomiju“.

Istodobno u Ljubljani je proglašena neovisna Republika Slovenija. Država Jugoslavija, stvorena 1. prosinca 1918, prestala je postojati.

Nakon sjednice Sabora pozvao sam sve predstavnike stranih država i međunarodnih organizacija postavljene (akreditirane) u Zagrebu u Ministarstvo vanjskih poslova (nalazilo se u zagrebačkoj Visokoj ulici) i uručio im službenu notu i dokumente o proglašenju neovisnosti. Zatražio sam da njihove vlade novoproglašenu državu Hrvatsku priznaju što prije. Pošto su gotovo svi pozvani strani dužnosnici bili generalni konzuli, ili konzuli, našalio sam se: požurite, čim nas vaše vlade priznaju, vi ćete postati veleposlanici! Dok sam govorio, među prisutnim konzulima koji su sjedili bliže meni pozorno me pratio i nešto bilježio Amerikanac Mike Einike, izvrstan i pronicav diplomat. Poljak Wieslav Walkiewicz, oduševljeni pristalica hrvatske neovisnosti, i Mađar Gabor Bagi očigledno su bili zadovoljni. Talijanski generalni konzul Salvatore Cilento nezainteresirano je buljio u Medovićevu sliku na zidu i nervozno lupkao prstima po stolu. Svi su šutjeli. Nitko ništa nije pitao. Na kraju sam ih pozvao, u ime Predsjednika Republike, na svečani prijem u prigodi proglašenja neovisnosti, u zagrebački hotel Intercontinental (današnji Westin) u 19 sati navečer.

Prišao mi je Cilento i onako nonšalantno, usputno, upitao na talijanskome: Što je sada s Jugoslavijom? Izvijestite gospodina ministra De Michelisa da je danas, prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, nestala jedna europska država. Jugoslavija. Ubojstvo su inicirali i ustrajno ostvarivali Srbi, najprije na Kosovu, a mi smo iskoristili povijesnu priliku, mesijansko proročanstvo o sudbonosnome trenutku i, poput starih Grka, uhvatili Kairosa za ‘sretni čuperak’. Svrha? Svrha? – inzistirao je Talijan. Žele državu bez Hrvatske i Slovenije, ali s otetim dijelovima hrvatskog teritorija! Srpska nesreća koju vuku još od balkanskih ratova 1912. i 1913. Imao sam dojam da me toga trenutka Salvatore, stari cinik i srbofil, zamrzio za čitav život jer je u prijašnjim razgovorima tvrdio da su pokop Jugoslavije priredili i obavljaju ga isključivo egoistični Hrvati.

Na odlasku iz Ministarstva, na izlaznim vratima, njemački konzul Hans Julius Bolt, otmjeni visoki gospodin, rekao mi je: Nitko vam od nas večeras neće doći na prijem. I ja sam dobio instrukciju svoje vlade da prijem bojkotiram.

Poslijepodne sam saznao da su Genscher (koji je boravio u Rimu) i talijanski ministar vanjskih poslova Gianni De Michelis telefonski nazvali saveznoga ministra vanjskih poslova Budimira Lončara i rekli mu da su deklaracije o neovisnosti Hrvatske i Slovenije politička pitanja i da je neprihvatljiva bilo kakva vojna intervencija JNA protiv novih država. Izrazili su zabrinutost jer su dobili informacije iz Beograda da se vojna intervencija razmatra u vrhu JNA. Odmah sam o tome obavijestio predsjednika Tuđmana.

Došao sam u hotel Intercontinental petnaestak minuta prije 19 sati. Na ulazu su mi rekli kako nas je priznala Bugarska. Predsjednika sam našao u sredini dvorane. Već je bio s novinarima i objavio im dobru vijest. Kad me ugledao, podigao je visoko ruku i počeo mahati komadićem papira: Ministre, stiglo je prvo priznanje! Naložio je da odmah odgovorim Bugarima i zahvalim.

Pogledao sam poruku. Bila je poslana iz Karlsruhea, napisana na njemačkom, spominjala se Velika narodna skupština koja u Bugarskoj ne postoji. Rekao sam Predsjedniku da moram provjeriti autentičnost teksta. Odbrusio mi je: Jeste li vi ministar policije ili ministar vanjskih poslova? Zajedno s potpredsjednikom Vlade Milanom Ramljakom pošao sam u ured direktora hotela. Utvrdili smo da je poruku poslala bugarska vlada – u izbjeglištvu! Šef predsjednikova Ureda Hrvoje Šarinić bjesnio je. Zahtijevao je kažnjavanje brzopletog savjetnika koji je dao Predsjedniku pogrešnu informaciju. Intervenirao sam. Emocije! Svi smo bili ushićeni. Savjetnik je ostao pošteđen. Poslije je godinama obavljao veleposlaničke funkcije u nekoliko zemalja.

U „Interconti“ nitko od stranih predstavnika nije došao. Samostalno smo proglasili državu. Ništa nam nije bilo darovano, sugerirano, zajamčeno. Sve smo morali steći sami. I bili smo sami.

Dopunjeni zapisi Davorina Rudolfa o stvaranju države Hrvatske 1991. objavljeni u Vijencu bit će tiskani u uvodu prve od šest knjiga Tuđmanov arhiv – korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 1990–1999, koje će se pojaviti u javnosti u veljači 2015. u izdanju Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatske sveučilišne naklade.