Pothvat dvojice Krešimira

Nisu kraljevi, ali dvojica Krešimira – Krešimir Lazar i Krešimir Has – udružila su se oko snimanja svih šest sonata za violončelo i basso continuo venecijanskoga skladatelja Benedetta Marcella. I donijeli su respektabilan prilog općoj pomami za baroknim razdobljem u glazbi. I nisu se dali zavesti već dugo žvakanim i prožvakanim obrascima o izvedbi relativno udaljena vremena, niti su ga pokušali navodno „rokerski“ osuvremeniti.

Izd. A classic, Zagreb, 2014.

Riječ je zapravo o raritetnom pothvatu. Kompaktna ploča Sonata Marcella proizašla je isprva iz male radionice obitelji Šincek, koja se prijeko potrebnom prodavaonicom nota usred grada, u jednom od zagrebačkih pokrajnjih prolaza od kvarta do kvarta, notnim zapisima i narudžbom svega prigodnog materijala potrebna glazbenicima, afirmirala u struci. Ali posao se eto širi do izdavanja kompaktnih ploča u svježe osnovanoj tvrtki A classic, u izradi tek stasalih tonskih majstora, tekstova koje izdavači sami pišu u opremi. Sve je to učinjeno s probranim ukusom, iako se o ukusima navodno ne raspravlja.

Za početak će slušatelje dočekati omotnica koju potpisuje Ivan Richter i koja živopisno priziva opća mjesta poznavanja mletačke kulture – ozbiljnoga lava sa zlaćanom maskom na očima. Krila su na prvi pogled izostavljena, ali zato se pojavljuju u unutrašnjosti omota. U pozadini su i kolonade, valjda s venecijanskog Markova trga, da se nitko ne zabuni. Stripovski pristup opremanju jedva se dotiče s glazbenim sadržajem kojega vrlo introvertno i ozbiljnim poniranjem u sadržaj predstavljaju dvojica Krešimira. Snimka je ostvarena uz vjerojatno neznatnu pomoć Ministarsva kulture u dva dana rane jeseni, 9. i 10. rujna 2013. u zagrebačkoj kapeli Svetoga Duha Župe sv. Antuna Padovanskog.

Krešimir Lazar svira na baroknom violončelu kojega je prema izvorniku Domenica Motagnane iz 1742. napravio novi majstor Bardi Szabolcz. A i Krešimir Has služi se replikom talijanskoga čembala nepoznatoga graditelja koje je prije pet godina sagradio Guido Bizzi. Kada se sve zbroji i oduzme, čini se da je trud oko muzike itekako skup. Darovatelji i sponzori neatraktivnih „djelatnosti“? Marcello je bio plemić po rođenju, studirao je pravo i bio uspješan odvjetnik i član utjecajnoga Vijeća četrdesetorice, vijeća koje je bilo središnja vlast Serenissime. Kakav bi to danas bio dobar trač: Marcello se oženio (vjerojatno zgodnom) pučankom, koja poslije njegove smrti potkraj 18. stoljeća nije ništa naslijedila. Većina Benedettovih djela ostala je u rukopisu, najveći je uspjeh svojedobno imao s pedesetak psalama. Čini se da je radio što se u onodobnoj Veneciji tražilo, k tomu i inteligentno izbjegavajući nakićen i prekićen venecijski barokni stil. Osobito je bio ironičan prema površnosti tada prevladavajuće kastratske vještine u operi. Naknadno je trajnija vrijednost skladbi Marcella prepoznata u njegovim instrumentalnim skladbama. Nju su znali prepoznati i nekoliko desetljeća ili stoljeća mlađi Lazar s violončelom i Has za čembalom u Sonatama koje su prvi put tiskane u prvoj polovici 18. stoljeća u Amsterdamu i Londonu, u tada neslužbeno suradljivoj Europi.

Lazar i Has svjesni su svoje popudbine baš kao i svojedobno osvajački raspoloženi Venecijanci, koji su jedan od glazbenih konzervatorija nazvali upravo po Benedettu Marcellu. Na lijepoj snimci pomno pripremljene izvedbe ipak je (odveć) čujna jeka crkvenog prostora. Sonate slijede četverostavačni barokni obrazac uz pokoju rječitu iznimku u skicama (nedovršen e) Sonate u g-molu bez oznake tempa prvoga stavka. Utješno je u tome da nismo samo mi šlampavi, nego samo kreativni poput nepravedno poluzaboravljena Marcella. Kreativna je na svoj oprezan način i savjesna izvedba Marcellovih Sonata za violončelo i basso continuo iz boljega dijela njegova pozamašna opusa. Na njoj se unatoč mogućim primjedbama valja čestitati maru svih angažiranih, ponajprije Lazaru i Hasu.