Pogled prema zvijezdama

Ljeti 2014. na venecijanskom je bijenalu arhitekture, definiranu izvrsnom okvirnom izložbom Rema Koolhasa, slovenska nacionalna selekcija predstavila osnove arhitekture označene prizmom Hermana Potočnika Noordunga, začetnika svemirske arhitekture. Ideja arhitekture nedeterminirane samim trodimenzionalnim prostorom, već idejno smještene u neograničeni prostor bestežinskoga stanja. Slovensku nacionalnu izložbu u Veneciji kurirao je Juri Krpan, šef slavne ljubljanske galerije Kapelica, a produkcijski ju je osmislio Kulturni centar za europske svemirske tehnologije iz Vitanja. U venecijanskom Arsenalu, na prolazu između Corderie i Artiglierie, slovenski je paviljon predstavio Potočnikovu ideju o arhitekturi za svemir na brojnim razinama. U slovenskom paviljonu KSEVT poseže za znanstveno-tehnološkim rješenjima te osvajanjem svemira u svrhu umjetnosti i društvenih znanosti, promatrajući razvoj arhitekture kao sjecište dvaju paralelnih ljudskih napora. Vektor umjetnosti i društvenih znanosti, koji je Potočnik naglasio u svom nemilitarističkom pristupu projektiranju svemirske arhitekture, usmjeren je na prepoznavanje prostora kulture u bestežinskom stanju i za čovjeka neprirodnim uvjetima.

Iz postava izložbe / Snimio Miha Fras

Na temelju tri koncepta slovenski paviljon u Veneciji nudi različite načine za razumijevanje
Potočnikove svemirske arhitekture i prostorne arhitekture općenito. SUPRE:HUMAN bavi se Noordungovim tehnološkim i društveno-znanstvenim projektima za ljudski životni prostor. SUPRE:LIVING prije svega iznosi činjenicu da je svemir prepun
kulturnih artefakata, uključujući arhitekturu, kao i umjetničke aproprijacije pa čak i proširenja toga pojma. SUPRE:COMPOSITE predstavlja slovensku arhitekturu u prošlom stoljeću kao prethodnika i potomka Potočnikovih aspiracija u arhitekturi; prethodnika koji ukazuje na kontekst i mentalitet ideje za arhitekturom na određenom području; potomka koji ukazuje na osnove općeg razmišljanja: na koji način arhitektura omogućava ljudsko naseljavanje? Budući da je rođena u uvjetima novih tehnoloških rješenja, u bliskoj je vezi s razvojem svemirske tehnologije. Izložba uključuje i pregled utjecaja koji su oblikovali tu fascinantnu osobu te njegov utjecaj na razvoj svemirskih istraživanja. KSEVT promiče jedinstveni pogled na prethodna znanstvena i umjetnička istraživanja svemira, odnosno pogled koji pomaže u razumijevanju ovog istraživanja kao raznolika mentalnog napora u smjeru kultiviranja svemira. KSEVT izložbu održava u suradnji s ruskim Centrom za obuku
kozmonauta Jurij Gagarin. Kulturni centar europske svemirske tehnologije (KSEVT) osnovan je sa svrhom sustavna proučavanja kulturne dimenzije istraživanja svemira. Posvećen je kulturalizaciji svemirskog prostora i povezivanju umjetnosti i znanosti, a ta su dva procesa ključna za razumijevanje pitanja Kako je biti čovjek u svemiru? U suradnji s međunarodnim partnerima KSEVT sudjeluje u razvijanju kulturnoga svemirskog programa koji djeluje kao alternativa postojećim vojnim, civilnim i komercijalnim oblicima djelovanja u prostoru.

Jedan od Noordungovih nacrta

Herman Potočnik Noordung proizvod je kasnog austrougarskog socijalnog i znanstvenog konteksta, nacionalno je nedefiniran, a znanstveno globalan. Noordung je osoba koja je mogla djelovati isključivo u kontekstu velikoga nadnacionalnog carstva, grubom okviru Prvoga svjetskog rata i kaosu raspada države. Kontekstualno, Potočnik je osoba slična Tesli ili generalu Borojeviću, i njegov se život na sličan način kao životi spomenute dvojice prepletao s promjenjivim političkim i socijalnim strujama na području posrnule monarhije.

Vizionar u austrougarskoj vojsci

Herman Potočnik Noordung rođen je 22. prosinca 1892. u Puli, a povijest svemirskih putovanja poznaje ga kao pionira svemirske arhitekture, koji je bitno utjecao na one koji su poslali u svemir prvu raketu, prvi satelit, prvoga čovjeka i dosegnuli Mjesec. Svi ključni muzeji astronautike u svijetu (Smithsonian Air & Space
Museum, Washington DC; Nacionalni muzej svemirskih putovanja, Kaluga)
uvrštavaju ga među svemirske, astronautske i kozmonautske pionire prve generacije.
Otac Hermana Potočnika, Jože Potočnik bio je general i vojni kirurg u austrijskoj
mornarici, a podrijetlom je bio iz okolice Slovenj-Gradeca. Majka Minka, rođena Kokoschinegg, bila je kći mariborskoga trgovca češkoga podrijetla. Herman Potočnik djetinjstvo je proživio u Puli i Mariboru, a od 1910. do 1913. pohađa nastavu pri Tehničkoj vojnoj akademiji u Mödlingu u Beču i završava je kao stručnjak za gradnju željezničkih pruga i mostova s činom natporučnika. Godinu dana nakon školovanja Potočnika čeka Prvi svjetski rat. Posljednju godinu rata proveo je na frontu između Soče
i Piave, gradeći mostove i pruge i istodobno ih rušeći, ovisno o tome da li je njegova, austrougarska vojska napredovala ili se povlačila. Satnik, kapetan prve klase, umirovljen je u dobi od 26 godina jer mu je zbog kronične upale pluća zdravlje bilo ozbiljno narušeno. Nakon završetka rata studirao je strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Beču, gdje je 1925. diplomirao kao inženjer, stručnjak za raketnu
tehnologiju. U takvu specijalizaciju najvjerojatnije ga je usmjerilo sudjelovanje u radu sveučilišnog društva za zrakoplovnu tehniku, koje je imalo i raketni odjeljak.

Nakon završenih studija živi kod brata u Beču i potpuno se posvećuje raketnoj i svemirskoj tehnici. Vrlo se malo toga zna o počecima Potočnikova zanimanja za astronautiku. Očito je vodio samotnjački život i nije želio komunicirati s ljudima koji su se bavili istim područjem. Nije se dopisivao s članovima Društva za svemirska putovanja (Verein für Raumschiffahrt), koje su 1927. osnovali njemački entuzijasti, gorljivi zagovornici ideje putovanja svemirom. Oni su Potočniku slali pisma preko njegova izdavača, no on tvrdoglavo na njih nije odgovarao. Čini se da nije uspostavio kontakt čak ni s Bečkim znanstvenim društvom za istraživanja velikih visina (Wissenschaftliche Gesellschaft für Höhenforschung), osnovanim 1926. na inicijativu Franza von Hoeffta. Unatoč tomu, Potočnik je smatrao važnim naglasiti svoju duhovnu vezu s njemačkim astronautičkim istraživačima. Odabrao je pseudonim Noordung, koji možda dolazi od njemačke riječi Norden (sjever) i koji je trebao pokazati odanost njihovu krugu uspostavljenu sjeverno od Austrije. Također je sasvim vjerojatno da Potočnik nije skrivao nikakvo veliko značenje u svom enigmatičnom pseudonimu i da je samo htio sakriti pravo prezime. Dva su moguća odgovora na pitanje zašto je to učinio. Možda je želio izbjeći predbacivanja sunarodnjaka da je pun svemirskih iluzija smatranih pukim maštarijama, i naglasiti da je knjigu napisao civil, a ne umirovljeni časnik. Naravno, možda je i samo htio sakriti svoje honorare od porezne uprave.

Prodor u svemir

Potočnikova knjiga Problem vožnje svemirom – raketni motor iz 1929. govori o viziji arhitekture koja će omogućiti ljudima da prežive u opasnim pa čak i smrtonosnim uvjetima nulte gravitacije. U posljednjih nekoliko desetljeća prostor u našoj blizini naseljen je objektima najrazličitijega podrijetla, od takozvanoga svemirskog smeća do satelita ili svemirskih stanica. Takva ljudska stalna ili privremena naselja obavljaju razne funkcije u okolini koja je prema ljudskim bićima neprijateljski nastrojena. Prostorno i estetski čine ta naselja arhitektonske artefakte koji plutaju bestežinskim stanjem u kojemu je njihova putanja definirana gravitacijom obližnjih tijela. Herman Potočnik Noordung osoba je koja je upotrijebila svoje znanje i mogućnost fantastične imaginacije kako bi odgovorio na pitanje kako primijeniti tehnologiju u smislu ideje naseljavanja svemira. Tako je povijest zauzimanja svemira uvijek i povijest arhitekture nedefinirane tradicionalnim prostorom i gravitacijom. Knjigu Das Problem der Befahrund des Weltraums – Problem vožnje svemirom – Noordung objavljuje 1929. Ona je u cjelini doslovni strateški nacrt za ljudski prodor u svemir. Počeo je s gravitacijskim problemima i raketnim pogonom kao rješenjima za motor koji neko tijelo može pomicati u svemirskom prostoru. Nastavio je s problemima uzlijetanja i spuštanja svemirske rakete, predložio je konkretna tehnička rješenja te naznačio smjerove kasnijeg razvoja. U nastavku je razmatrao probleme čovjekova boravka u svemirskom prostoru. Posebno se zadržao na konstrukcijskim pitanjima umjetnoga satelita i svemirske stanice. Načinio je nacrt geostacionarnog satelita i s nevjerojatnom točnošću odredio visinu na kojoj će kružiti satelit (35.900 km) i brzinu kruženja satelita (3.080 kilometara u sekundi). Dok je geostacionarni satelit neosporni Potočnikov izum, svemirske se stanice dosjetio prema nekim ranijim prijedlozima koje je razmotrio do pojedinosti. Umro je 27. kolovoza 1929, u velikom siromaštvu, u dobi od 36 godina. Pokopan je u Beču, na evangelističkom dijelu omanjega groblja Wien Simmering. Grob mu je poznat i označen.

Potočnikov rad i prinos arhitekturi moguće je bolje shvatiti kroz prizmu povijesti modernizma u arhitekturi, no isto tako i na osnovi definicije utopijske arhitekture. Mi možda razumijemo metodologiju Potočnikovih planova za svemirsku arhitekturu – stvoriti okolinu za naseljavanje ljudi u potpuno nehumanom okolišu kakav je svemir, i to nizom arhitektonskih rješenja koja su osmislili istaknuti slovenski arhitekti u proteklih stotinu godina, unatoč činjenici da su nerijetko bili izloženi društvenoj ili rezidencijalnoj funkciji, braneći ideju o boljem životu sa svim prednostima civilizacije, čak i za socijalno najugroženije skupine. Svakako treba napomenuti da je u vremenu nastanka ta arhitektura bila hermetična i teško shvatljiva te percipirana (u vrlo ograničenim krugovima čitatelja) kao utopistička i u samoj osnovi posve nemoguća. Nije slučajno da su neki modernisti i pripadnici avangarde počeli
otkrivati svemir na samu početku 20. stoljeća. Svemir je otvorio radikalno nov pogled na umjetnost i moguće društvo pa je priča o tehnološkom i arhitektonskom osvajanju svemira u bliskoj vezi s utopističkim, umjetničkim istraživanjem i, samim time, umjetničkom interpretacijom što je svemir i što svemir pretpostavlja. Potraga za novom umjetničkom estetikom i formom poklapala se s osmišljavanjem novoga društvenog poretka i novoga čovjeka.