Pjevački potencijal

U Matici hrvatskoj 1. prosinca nastupio je tenor Filip Hozjak (1990). Polazio je glazbenu školu u Varaždinu kod nastavnice Blanke Tkalčić, a studij pjevanja nastavio u Grazu. Nakon godine vraća se u Hrvatsku te upisuje studij pjevanja u Osijeku u razredu prof. Berislava Jerkovića, gdje je student četvrte godine. Na natjecanjima Lazar Jovanović u Beogradu potkraj 2012. i na Međunarodnom natjecanju Lav Mirski u Osijeku 2013. i 2014. osvajao je prve nagrade te posebnu nagradu, a dobitnik je i Rektorove nagrade. Godine 2013. uspješno je debitirao ulogom Rinuccija u Osijeku, u operi Gianni Schichi Giacoma Puccinija.

Snimio Mirko Cvjetko

Nastup Filipa Hozjaka započeo je arijom vojvode Questa o quella iz poznate opere Rigoletto Giuseppea Verdija, a nastavio se pjesmama Ich trage meine Minne Richarda Straussa, Ständchenom Franza Schuberta, popijevkom Phidyle Henrija Duparca, a zatim, prije stanke, pjesmama hrvatskih skladatelja: San, Majka, Ljuven sanak, Suzi i Serenada Josipa Hatzea te Na gondoli Ivan pl. Zajca. Nakon stanke slijedile su popularne pjesme Francesca Paola Tostija Ideale, Malia, Non t’amo piu te na kraju arija Dein ist mein ganzes Herz, iz poznate operete Zemlja smiješka.

Cijeli program, uokviren arijama te ispunjen popijevkama i canzonama, sigurno je pratio, katkada s preglasnim zvukom, korepetitor Umjetničke akademije u Osijeku Ante Blažević na glasoviru.

Pojava tenora Filipa Hozjaka, relativno mlada pjevača solista sa znatnim glasovnim potencijalom, omogućuje nam da vjerujemo u vlastito izvorište naših pjevača, nadovezujući se via facti na liniju hrvatskih pjevača na nedavnoj premijeri Opere HNK-a u Zagrebu. S visokim muškim glasovima povijesno smo bili upućeni većinom na izbor umjetnika iz našeg sjevernog ili zapadnog okruženja. Sigurnost intonacije i nosivost glasa zapazili smo već kod vrlo kratke operne arije Questa o quella na samu početku. Glas Filipa Hozjaka zazvučao je oštrinom metalnoga prizvuka, što više odgovara forte pjevanju, uz brze titraje tremola, što ne bi odgovaralo vokalnoj kultiviranosti vibrata u pjevača. Takav tremolo bio je prisutan i u drugom dijelu programa, u završnom pianu treće Tostijeve canzone, tako da taj način ne pripisujemo samo početnom uzbuđenju. U kategoriji Lieda, popijevku Richarda Straussa bila je ugoda slušati, dok bi kod vrlo poznate Serenade Franza Schuberta bilo dobro pripaziti na pjevnost donosa i stalni tempo, bez ubrzavanja, a kod dijela Francuza Duparca na dinamiku vođenja glazbene linije. Tijekom cijele izvedbe, posebice kod hrvatskih autora, od najveće je važnosti dikcija, gdje se treba usredotočiti na čist izgovor vokala.