Odlazak prvaka bijeloga soula

„Umjetnici umiru (i možda bivaju zaboravljeni), ali njihova umjetnost ne.“ No u kojoj će mjeri smisao te često citirane rečenice biti od utjehe obožavateljima Johnnyja Wintera, Jacka Brucea iz grupe Cream, Tommyja Ramonea i Joea Cockera, koji su nas napustili tijekom protekle kalendarske godine? Na površini ništa neuobičajeno: takozvani „klasični rock“ umire prirodnom, biološkom smrću – riječ je o glazbenicima na pragu osmoga desetljeća života koji je bio sve samo ne „uredan“ i konvencionalan. Ipak, unatoč činjenici da su mnogi od njih i u kasnim godinama ostali aktivni u svom zvanju, snimajući albume i nastupajući doslovno do kraja, bolno djeluje spoznaja da se, kako je netko napisao, raskalašena rock and roll zabava započeta šezdesetih ipak ne može produljivati u beskraj.

Potkraj prošloga prosinca utihnuo je jedan od najekspresivnijih vokala u rock-glazbi prošlog stoljeća. Glas Joea Cockera uistinu je dao golem prinos u formiranju kolektivnog identiteta generacije slušatelja, izrasle na probuđenoj supkulturnoj svijesti šezdesetih. Njegova karijera nije počela na Woodstocku, barem ne formalno, ali taj će Cockerov festivalski nastup, u nedjelju poslijepodne, 17. kolovoza 1969, pred oko tristo tisuća osupnutih posjetitelja, označiti neslužbeni početak fascinantnog uzleta tipičnoga bijelog soul-pjevača njegova vremena. Mnogi su – prije i poslije njega – izvodili skladbe Beatlesa, ali način na koji je Cocker na svojem studijskom debiju te poslije u spomenutoj mitskoj izvedbi s Woodstocka reinterpretirao izvorno ležernu pjesmu With A Little Help From My Friends zapanjio je sve koji su ga čuli.

Kako je to učinio? Jedan je kritičar to nedavno sažeo ovim riječima: „Cocker je otključao univerzalnu emociju te skladbe, obojivši je u prvim taktovima svojevrsnom posvećenom intimnošću. Kako pjesma odmiče, intenzitet raste i doseže vrhunac gromovitom vokalnom ‘korespodencijom’ s pratećim pjevačima.“ Uistinu, ta će ritmička, vrlo energična call and response tehnika pjevanja – posuđena iz crnačkih glazbenih idioma poput gospela, soula i bluesa – u klimaksu izvedbe With A Little Help... poprimiti tako dramatične razmjere da se čini kako je pjevač na koncu posve iscijeđen, emotivno i fizički „na rubu sloma“.

Glas i instinkt

Punim imenom John Robert Cocker rođen je 20. svibnja 1944. u Sheffieldu, u engleskoj provinciji Yorkshire. Pjevačev rodni grad, poznat po brojnim parkovima i čeličanama, dobit će izravnu posvetu u naslovu albuma Sheffield Steel iz 1982, no u tom je trenutku Cocker već bio gotovo dva desetljeća na sceni. Zameci njegove karijere sežu u dane britanskoga blues booma, kad je – nastupajući u zadimljenim lokalnim klubovima – gradio početni ugled izvodeći rock ‘n’ roll standarde i skladbe Raya Charlesa. Godine 1964. debitirao je nadahnutom preradom još jednog standarda Beatlesa, I’ll Cry Instead, ali neuspjeh singla privremeno je odgodio pravi start njegove karijere. Dvije godine poslije osniva sastav The Grease Band, čija je postava uključivala basista Chrisa Staintona, ključnog suradnika iz inicijalne faze karijere.

U stilskom smislu, ona će biti prožeta utjecajima ne samo velikoga heroja Raya Charlesa, nego (izravno ili posredno) i mnogih drugih veličina soula kao što su Otis Redding, Wilson Pickett i Screamin’ Jay Hawkins. No u njihovu autentično korijensku inačicu rhythm and bluesa Cocker je ugradio bjelački rock mentalitet, pa će u okružju nabujale hipijevske rock scene niknuti zaseban podžanr: bijeli soul. Moglo bi se zaključiti kako je taj zaseban vokalni izraz na prvim Cockerovim albumima, With A Little Help From My Friends i Joe Cocker! (oba iz 1969), sasvim glatko prošao sve porođajne muke. Kad se napokon etablirao, bilo je samo pitanje trenutka u kojem će ga industrija ugrabiti i pretvoriti u „proizvod“. To se s vremenom i dogodilo, no svojevrsna tragedija prve etape Cockerove karijere ogledala se u činjenici da u kreativnom i „poslovnom“ smislu nije posve uspio kapitalizirati početni zamah.

Onako nezgrapan, neuglađen i prosječne vanjštine, možda nije ostavljao dojam tipične rock-zvijezde, ali je imao glas i instinkt za izbor sjajnih predložaka, koje je s lakoćom „prevodio“ na vlastiti interpretativni jezik. Sklonost katalogu Beatlesa nastavila se i na drugom albumu, izvedbom Harrisonove Something. No bilo je tu i Boba Dylana (Just Like A Woman i I Shall Be Released na prvijencu, Dear Landlord već na idućem projektu), ali i Leonarda Cohena (Bird On A Wire) te sastava kao što su Traffic i Lovin’ Spoonful, čija je tema Darling Be Home Soon također postala dio standardnoga ranog repertoara.

Velika revija rocka i soula

Osim nastupa na Woodstocku, druga rana prijelomna točka Cockerova uzleta dvostruki je album Mad Dogs & Englishmen. Naslov je preuzet iz istoimene pjesme Noëla Cowarda, a riječ je o dokumentu s ambiciozne američke turneje održane u ožujku 1970. Snimljen je u tada uglednoj njujorškoj dvorani Fillmore East u produkciji Leona Russella, Cockerova pijanista, aranžera i stalnog onodobnog suradnika. Više bubnjara, puhačka sekcija i zbor dodatnih pratećih pjevača samo su dio velikog, ad hoc složena benda koji je, s Cockerom na čelu, kao strastvenom ljudskom vjetrenjačom, funkcionirao kao velika i uigrana putujuća rock-soul-revija. Ta impresivna priča zabilježena je i okom kamere, pa će i istoimeni dokumentarac poslužiti kao uvjerljiv poseban argument o tadašnjoj snazi i pjevačkoj formi Joea Cockera i svih koji su u toj velikoj reviji rocka i soula sudjelovali.

Zapravo, tada se činilo kako ga ništa ne može zaustaviti – osim vlastite nediscipiniranosti. Prestao je pisati vlastite skladbe, a autodestruktivna narav u prvim će ga godinama 1970-ih odvesti na rub osobnog i profesionalnog ponora popločena mentalnim problemima i alkoholizmom. Kvaliteta studijskih albuma poput Jamaica Say You Will (naslovljena prema dojmljivoj baladi Jacksona Brownea) i Stingray svela se na razinu zanimljivih i solidnih stilskih vježbi, a na koncertima je i dalje davao sve od sebe; problem je bio samo u tome što je zbog urušene kondicije to postalo premalo u odnosu na ranije postavljene standarde. No i u tom su se razdoblju mogli čuti znakovi iznimne nadahnutosti. Album I Can Stand a Little Rain (1974) sadržavao je dojmljivo „čitanje“ balade You Are So Beautiful Billyja Prestona, i u toj reinterpretaciji valja tražiti korijene novoga poglavlja u karijeri i zametke nove kreativne strategije. Njome počinje i stalni Cockerov prodor u razmjerno konvencionalnu pop-glazbu srednje struje, u kojoj će s više ili manje žara funkcionirati do sama kraja.

Rock za ugodno starenje

U tom transformacijskom procesu važnu ulogu imao je album Sheffield Steel, objavljen nakon četverogodišnje diskografske apstinencije i podcijenjena izdanja Luxury You Can Afford. Fuzija soula, rocka, funka i radiofoničnih balada, ostvarena sve naglašenijom uporabom studijske tehnologije i vrhunskim muziciranjem, iskristalizirat će se kao Cockerovo tajno oružje tijekom osamdesetih godina. Poglavito balade: tema Up Where We Belong iz filmskoga hita Oficir i džentlemen izvedena je u tandemu s pjevačicom Jennifer Warnes i to se pokazalo dobitnom kombinacijom. Ona mu donosi Grammyja u kategoriji najbolje pop-izvedbe u formi dua te Oscara za najbolju originalnu filmsku glazbu. U tom kontekstu, dolazeći albumi lako će fascinirati tihu, većinsku publiku. Onu koja će Cockera prometnuti u zvijezdu žanra u kritičarskoj terminologiji poznata kao „rock za ugodno starenje“.

Uspješna komunikacija
sa širokom publikom

Riječ je o sintagmi koji prirodno implicira „ugodu“ i „konzervativnost“ te isključuje kreativnu znatiželju i rizik. Od tada nadalje kritika postupno gubi interes za Cockerovu glazbu u omjeru u kojem je masovno tržište počinje prihvaćati. Na svim albumima iz posljednja tri desetljeća Cocker zvuči dovoljno angažirano, ali istovremeno i kontrolirano, gotovo predvidljivo – ne više kao pjevač koji svakoj izvedbi pristupa kao da mu o njoj ovisi život. Reinterpretacija opskurnoga klasika Randyja Newmana You Can Leave Your Hat On (uvrštena u film Devet i pol tjedana iz 1986) još je jednom posvjedočila obnovljenoj komunikaciji s prohtjevima široke publike. Mnogi njegovi studijski projekti, uključujući Cocker (1986), Unchain My Heart (1987), One Night Of Sin (1989), Night Calls (1992), Have a Little Faith (1994) i posljednji Fire It Up (2012), dosegnuli su platinaste tiraže, potvrđujući tezu o Cockeru kao jednom od najilustrativnijih primjera pjevača koji je bio kadar izlaziti na kraj s doslovno svim unutarnjim i vanjskim okolnostima: od osobnih demona do svih vrsta pritisaka glazbene industrije, uključujući stalne promjene na polju tehnologije i kulturno-glazbenih trendova. Klonio se skandala, izbjegavao ekscese koliko je mogao i živio je relativno povučeno. Podlegao je tek neizlječivoj bolesti: umro je od karcinoma pluća, ostavivši za sobom duboku prazninu ne samo u bjelačkom soulu i rhythm and bluesu nego i u suvremenoj interpretativnoj glazbi općenito.