Mudro vođeno višeglasje

Naš poznati i priznati talijanist Mladen Machiedo dobar dio znanstvene karijere posvetio je modernoj i suvremenoj talijanskoj poeziji. Druženje s tim važnim razdobljem talijanskoga pjesništva okrunio je trima antologijama u kojima je stalno otkrivao nove putove i pristupe temi. Antologijski rad zaokružio je 2003. važnim djelom Zrakasti subjekt, u kojemu je ponudio inventivnu teorijsko-kritičku podjelu razdoblja zasnovanu na dinamičnoj ulozi pjesničkog subjekta. I kad smo mogli pomisliti da je time došao do kreativnoga vrhunca u teorijskom druženju s talijanskim pjesništvom prve polovice 20. stoljeća, profesor Machiedo ponovno nas je iznenadio novim hrabrim, kreativnim i slojevitim širenjem strogo utrtih znanstvenih putova.

Prvo „iznenađenje“ priuštio nam je 2010. radiofonskim kolažem Futurizam sto godina poslije, malom knjižicom silnoga sadržajnog bogatstva, kojom je odao počast stotoj obljetnici osnutka tog avangardnog pokreta. Dok smo tada prepoznali brojne pozitivne aspekte Machiedova kolažiranja, sada, četiri godine poslije, uočavamo silinu potencijala toga koncepta. Razlog je druga knjižica iz Machiedova, nadamo se dugog radiodramskog „serijala“, Campanina bijela noć, u kojoj autor nastavlja kolažirati modernu talijansku poeziju i umjetnost. Tim dvjema knjižicama autor odvodi književno-znanstveni diskurs iz uobičajenoga monologa u sinkronijski, dijakronijski i stilski polilog. Futurizam tako promatra i valorizira putem izjava, eseja i umjetničkih citata samih futurista, njihovih suvremenika te kasnijih vrednovatelja, da bi slično pristupio talijanskom pjesničkom fenomenu, „najvećem pjesničkom mitu nakon Leopardija“, Dinu Campani.

Izd. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2014.

Slojevit literarni vez

Mit o Campani nastajao je i rastao s godinama, koje redovito više pogoduju zaboravu umjetnika, što je izblijedjela sjećanja dodatno okitilo i obogatilo mitskim začinima. Ta začinjena sjećanja umjetnikovih prijatelja i suvremenika, prepletena kritičkom riječju kasnijih vrednovatelja te samim Campaninim djelom, pomno su birana i čvrsto vođena te komentirana Machiedovom znalačkom rukom. Takvo promišljeno mnogoglasje oblikuje Campanin život i djelo iz raznih prostornih i vremenskih kutova i strana, samim time maksimalno objektivno i autentično (koliko mit to može biti). Istodobno ono dopušta i dvostruku subjektivnost. S jedne strane, slika o pjesniku dobrim se dijelom stvara na osnovi njegovih stihova, pisama i razmišljanja. S druge strane autor koncepta čvrsto vodi cijelu priču izborom citata, njihovim slaganjem i strukturiranjem. Pred konzumentom na taj se način otvara slojevit vez sačinjen od pomno i znalački odabranih niti poezije, proze, esejistike, kritike i teorije. Takav vez, iznimno potencijalan, nudi čitatelju i slušatelju jasnu i čistu strukturu (kakvu radiodramski koncept priziva) koja se ne zadovoljava tek površnim upoznavanjem s pjesnikom, već bijegom u bitne rubnosti priziva u čitatelju predznanje i potiče želju za daljim istraživanjem. Na taj način Machiedovo kolažiranje savršeno komunicira s današnjim vremenom prezasićenim sveprisutnom površnošću.

Mladen Machiedo oživljava mit o Campani / Snimio Mirko Cvjetko

Duboku promišljenost knjižice otkriva već naslov – Campanina bijela noć – koji odlično sublimira umjetnikov život i poeziju. Ključ za pjesnikovu bijelu noć Machiedo nam nudi u citatu Angela Contija. Carstvo noći Conti objašnjava kao vrijeme, kojega je Campana imao beskrajno malo za stvaranje svog (značenjem) velikog djela, dok je carstvo svjetlosti u Contija prostor koji je pjesnik osvajao u stalnom bijegu i očaju, a koji je ključno oblikovao njegov život i poeziju. Campana se pojavio iznenada, poput bijele noći bljesnuo svojim Orfičkim pjevanjima i nestao, ne ostavivši za sobom učenike ni škole, već osamljen, ali dubok trag u talijanskom pjesništvu.

Jasna struktura kolaža čini čvrstu i zaokruženu cjelinu. Otvara je Campanin citat „Lažno je ništa jer spava bezoblično / Ah! Žiće barokno mnogooblično…“ kroz koji na kraju knjižice iščitavamo Campanu, još življeg u svojoj mnogoobličnosti nakon odlaska na završni počinak, istinitim i istinskim pjesnikom. Slijedi poglavlje o samom Campani, kojeg, između ostalih, „predstavljaju“ Soffici i Papini, dvojac zaslužan za jednu od „mitskih“ točaka Campanina života – nestanak njegove prve pjesničke zbirke. Slijedi riječ sama pjesnika koji se predstavlja nezadovoljnikom i bjeguncem od života i sebe sama. Bijeg postaje motivacijski element drugog dijela kolaža – putovanja, koja čine velik dio Campanina djela (Eugenio Montale Campaninu je poeziju nazvao poezijom u bijegu). Putovanjima se Machiedo koristi kao ključem za iščitavanje pojedinih aspekata pjesnikove poetike, od dekirikovskog i leonardovskog do ekspresionističkoga Campane. Na taj način autor odbacuje tradicionalni književno-znanstveni pristup u kojemu su umjetnički citati tek rijedak ukras slojevitoj analizi, puštajući djelu da govori o sebi kroz sebe.

Putovanja nas vode do Campanina kapitalnog djela – zbirke pjesama Orfička pjevanja, o kojima nam autor ne donosi poznate crtice, već se usmjerava spomenutim bitnim „rubnostima“. Prva – germanofilstvo – baca zanimljivo svjetlo na pjesnikovu osobnost i ludost. Naklonjenost Germanima Campana otkriva u podnaslovu zbirke Tragedija posljednjih Germana u Italiji i posveti „Vilhelmu II. Caru Germana autor posvećuje“. Čini to u zao čas, nakon što Talijani mijenjaju stranu u Prvom svjetskom ratu te se od saveznika promeću u neprijatelje Prusije i Austro-Ugarske. Ta „zbunjenost“ pokazuje kako se autorova ludost (dobar dio života provest će u umobolnici) savršeno poklapa s ludošću vremena u kojemu Italija preko noći mijenja ratne saveznike i vlade. U tom kontekstu Campanino germanofilstvo pomalo djeluje kao svojevrsni pokušaj stvaranja vlastite konstante, makar krive. Druga tek naizgledna rubnost – porast broja kritičkih tekstova o zbirci od nastanka do danas, vrlo konkretno ukazuje na rast mita i važnosti Campane i njegova djela, ali i na niske grane današnje književne kritike, što Machiedo ne propušta napomenuti.

Campana i „svećenica slobode“

Ljubavnu vezu Campane i Sibille Aleramo, „svećenice slobode“ i sentimentalne tješiteljice brojnih talijanskih umjetnika, pratimo kroz međusobno posvećene pjesme te Campanina očajnička pisma Sibilli nakon prekida. U epilogu Machiedo crnohumorno zaključuje kako je zbog činjenice da se njezin lik nalazio na kovanici od 25 centa, „ozlojeđen Campana morao gledati (Sibillu) plaćajući i nakon raskida!“. U posljednji dio knjige uvodi nas Campanina proročanska izjava Sibilli: „Nakon rata više neću postojati pod pretpostavkom da još postojim.“ Pjesnik je, naime, više od deset posljednjih godina proveo zatvoren u umobolnici, ne postojeći u postojanju.

Campaninu priču zatvaraju dva epiloga, prvi u kojemu pjesnik relativizira istinitost svojih putovanja, smještajući time svoja lutanja dobrim dijelom u vlastitu pjesničku imaginaciju i emociju, dok u drugom Machiedo daje riječ kritici. Kroz nju, kao i kroz cijeli tekst, vrlo se eksplicitno provlači Campanino ludilo, koje ne pokušavaju sakriti ni njegovi suvremenici ni kasnija kritika. Ludilo, koje time, uz putovanje, postaje jedna od rijetkih konstanti u pjesnikovu životu te kojemu savršeno odgovara višeglasje kolaža.

Na kraju dodajmo kako, iako kao radiodramski kolaž nije novina, Campanina bijela noć jest vrlo važna upravo zbog ukoričenoga izdanja, koje postaje vrijedan prinos hrvatskoj talijanistici te smjernica današnjim književnim znanstvenicima i povjesničarima.