Majka Božja u kazalištu sjena

Petar Berke nije jako poznata figura hrvatske književne povijesti. O njegovu životu i djelu ima razmjerno malo podataka, a pouzdano se tek zna da je rođen 1733. u selu Globoki u Međimurju te da je nakon školovanja u Beču i Bologni najveći dio svojega života, oko trideset godina, proveo kao župnik u Legradu, gdje je izgradio baroknu crkvu u kojoj je nakon smrti i pokopan. Jedno vrijeme svoje službe proveo je kao kapelan u Mariji Bistrici i upravo je Marija Bistrica bila razlogom što je ovaj ugledni svećenik, uz obavljanje svakodnevnih pastoralnih zadaća pronašao dovoljno vremena da uzme pero u ruke i napiše svoje jedino djelo, Kinč osebujni slavnoga Orsaga horvatskoga te tako ostavi važan trag u hrvatskoj književnosti, napose u kontekstu njezine kajkavske dionice.

Mističan ugođaj predstave ostvaren je zahvaljujući drevnoj orijentalnoj kazališnoj tehnici

Kinč osebujni slavnoga Orsaga horvatskoga ili Osebujni ures slavne države Hrvatske, kako glasi prijevod izvornoga naslova, Berkeova je knjiga iz 1765. koja govori o čudesnom kipu Marije Božje Bistričke te u osloncu na povijesne dokumente i usmenu predaju pripovijeda o ranoj povijesti crnog kipa i o čudesnim uslišanjima što su se u Mariji Bistrici događala po Gospinu zagovoru. Usprkos razmjernoj nepoznatosti svojega autora, Berkeova knjiga bila je u svoje vrijeme zapravo svojevrsni bestseller, neobično popularno djelo koje je još za kapelanova života izašlo u dva izdanja (prema nekim povjesničarima čak i tri), što svjedoči o živom interesu koji je pobuđivala u ondašnje publike. A da jedno staro kajkavsko pobožno štivo s kraja 18. stoljeća može biti zanimljivo i današnjoj publici na inovativan je i originalan način pokazala predstava Kinč osebujni koju je prema Berkeovu predlošku dramatizirao i u tehnici kazališta sjena režirao Jovica Šego i koja je 13. prosinca izvedena u prepunom Domu kulture u Mariji Bistrici, u produkciji ondašnjeg ogranka Matice hrvatske.

Redatelj Šego i ansambl sastavljen od bistričkih srednjoškolki (Klara Kurešić, Donatella Gučin-Županić, Lucija Čale, Tamara Jakopović, Dora Milički, Amalija i Veronika Petric, Ema i Marija Tomorad, te Petra Vuraić), potpomognut odličnim glazbenicima (Ivana Milički na flauti, Tomislav Žirovec na cimbalu i Mario Galoić na gitari) priredili su i izveli predstavu koja u znatnoj mjeri nadvisuje dosege onoga što inače podrazumijevamo pod nazivom amatersko kazalište. Odluka da se jedan u biti nedramatičan prozni predložak prikaže u tehnici kazališta sjena pokazala se kao inteligentan potez redatelja koji je na taj način pričama o čudesnim zgodama priskrbio atraktivnu vizualnu stilizaciju. Glumci su postali siluete, bistrički krajolici crno-bijeli crteži, a demoni iz legendi koji napadaju putnike-namjernike što dolaze u Bistricu na zagovor Majci Božjoj, postali su animirani likovi koji oblijeću i salijeću hodočasnike ne bi li ih doveli u napast i nepriliku. Pred gledateljem tako oživljava otajni strip koji nastaje pred njegovim očima, animirani film koji doista osigurava da gledatelj dobije dojam „začudnosti i mistike koja je krasila crkvena prikazanja i mirakule u vrijeme kada su se igrali na trgovima srednjovjekovnih gradova“, kako redatelj Šego piše u kazališnoj knjižici.

Čitavo vrijeme izvedba je praćena originalnom i promišljeno uporabljenom glazbom (autor Mario Galoić), s prepoznatljivim lajtmotivima koji uvijek označavaju ukazanje Majke Božje koja se pojavljuje na kraju svake priče i razrješava situaciju kad se već činilo da izlaza nema. Sve redateljske zamisli vrsno su i tehnički precizno izveli glumci, koji su morali biti čas lutkari, čas pripovjedači, čas pjevači, pokazavši uistinu svu raskoš svojih talenata. Dikcija mladih glumica koje kao naratori u offu pripovijedaju o događajima na platnu bila je za svaku pohvalu, a zasluge za to idu i jezičnoj savjetnici Ivančici Tomorad koja je pomogla da stara kajkavština zvoni u svojoj ljepoti. U dijelove predstave umetnuti su songovi, marijanske popijevke također preuzete iz Berkeove knjige, koje je sjajno otpjevala Marija Husar, a u izvedbi joj se pridružio i Zbor mladih župe Uzvišenja Blažene Djevice Marije. Posebno treba istaknuti i masku, scenografiju i kostime koje su napravili Ana Kaić, Petra Ptiček, Ana Šego te učenici od 5. do 8. razreda Osnovne škole Marija Bistrica.

Ovakav spoj iskustva i profesionalnosti s jedne strance te motivirane mladosti s druge, kakav je proizašao iz suradnje redatelja Jovice Šege i mladih bistričkih glumica, glazbenika i umjetnica otkriva zapravo dobar model prema kojemu bi možda trebalo oblikovati umjetničke projekte i u drugim Matičinim ograncima jer se pokazalo da vješta ruka koja vodi mlade talente može iznjedriti projekt koji nadrasta okvire sredine u kojoj je nastao. U tom smislu, bilo bi dobro da se bistrička predstava može pogledati i u drugim zagorskim, ali i hrvatskim mjestima jer razloga za to svakako ima. Dodajmo na kraju da Dom kulture u Mariji Bistrici ima tristo sjedala, ali da su usprkos toj brojci mnogi gledatelji tijekom izvedbe morali stajati tako da je bilo zadovoljstvo, ali i rijetkost vidjeti takav interes publike. Za to najveće zasluge pripadaju predsjednici Matičina ogranka Snježani Husinec. Svojom su nazočnošću premijernu izvedbu uveličali i politički, crkveni i kulturni uglednici, među njima predsjednik Matice hrvatske Stjepan Damjanović, kanonik prvostolnog Kaptola zagrebačkog mons. Lovro Cindori, moderator Nadbiskupskoga duhovnog stola mons. Nedjeljko Pintarić, rektor Svetišta MBB-e mons. Zlatko Koren, zamjenica načelnika Općine Marija Bistrica Dubravka Bartolović, predsjednik Vijeća Općine Marija Bistrica Teodor Švaljek i mnogi drugi.