Kad je debela knjiga dobra

Na Interliberu 2013. i poslije pojavilo se neuobičajeno mnogo debelih knjiga, kako kolokvijalno nazivamo izdanja od 400 i više stranica: Umjetne suze Milka Valenta (1400 str.), Rod Miljenka Jergovića (1008), Običan čovjek Ivana Goluba (864; prije sajma), Vrijeme koje se udaljava Mirka Kovača (612), Kineski šapat Davora Velnića (594), Toranj kiselih jabuka Ludwiga Bauera (488), Ivo Politeo: Porazi i slava Vlade Rajića (442), Nestali u stoljeću Ivana Lovrenovića (400; prije sajma)…. Davno su prošla vremena kad sam mislio da su debele knjige sinonim za dobru literaturu (bilo je to u vrijeme školovanja: kanonizirana djela klasikā svjetske književnosti uglavnom su bila obujmom zamašna), ali mi se čini da su upravo takve debele knjige literarnom vrijednošću i zanimljivim žanrovskim rješenjima obilježile hrvatsku prozu u razdoblju od Interlibera 2013. do Interlibera 2014. godine.

Izd. Profil, Zagreb, 2014.

Kritičar u SOS-u?

Želio sam temu započeti malo osobnije, ležernije i s mrvom samoironije pokazati kako ti pozamašni svesci kadšto znaju kritičaru donijeti neobična iskustva i dovesti ga u bizarne, često i banalne situacije. Pišući svojedobno o romanu Dejana Šorka Američko-hrvatski u boji, koji se pojavio u rano ljeto 2008, prikaz u Vijencu odmah nakon ljetne stanke započeo sam, aludirajući na obujam romana, u šaljivu tonu. Naime, budući da je djelo imalo više od tisuću stranica (tri sveska) – u nas ga je u novije vrijeme obujmom nadmašivao jedino roman Nenada Šepića Prosječnikova čest (1995), s ukupno više od 1300 stranica – napisao sam kako je čitateljima godišnji odmor baš zgodno došao, tek će im možda ustrebati još malo vremena da roman nakon povratka na posao dočitaju. Pritom sam, kažem li cijelu istinu, pošao od vlastita iskustva jer je taj godišnji odmor zapravo odlično sjeo (za čitanje) – meni.

Nešto slično dogodilo mi se ovog ljeta, sada pak s bitno zahtjevnijim romanom Milka Valenta Umjetne suze. Na pitanje glavnog urednika mogu li tu knjigu prikazati do ljetne stanke, odmah sam odgovorio da ne mogu: znao sam da ni slučajno u dva tjedna ne bih stigao pročitati na pristojan način sve te silne stranice, a usto sam imao i nekih drugih obaveza. Ali imao sam i netom spomenuto iskustvo (rješenje): preda mnom se ukazala spasonosna Vijenčeva ljetna stanka. I da skratim, čitanje sam započeo u Zagrebu, a dovršio pretposljednjega dana trotjednoga godišnjeg odmora u Španjolskoj. Ali tada sam shvatio i s kakvim se sve banalnostima susrećemo: da osim određenoga intelektualnog angažmana koji se podrazumijeva u ovom poslu jednako tako moram zahvaliti i svojoj fizičkoj izdržljivosti što sam uopće stigao na cilj toga čitateljskog maratona. Jer roman je tiskan u jednom svesku i težak je gotovo 2 kg, rubovi su mu vrlo oštri i može se tek nekoliko minuta držati u rukama; jedini način na koji se može čitati jest da leži na stolu, a čitatelj sjedi nagnut nad njim. I tako satima, gotovo mjesec dana.

Kad je debela knjiga dobra, ne može biti veće satisfakcije za trud i vrijeme uloženo u čitanje; ali kad nije – a to se ne može znati prije nego se pročita – jedva da ima veće tuge. I za pisca i za čitatelja.

Epoha banalnosti

Umjetne suze su, da još malo kvantificiramo, roman rasprostrt na 1774 „kartice“ kako precizira autor, pisan deset godina (2003–2013) na relaciji Amsterdam–Edinburgh–Zagreb, pa već i ta vrsta podataka upućuje na zaključak da je posrijedi Valentovo daleko najambicioznije djelo, summa njegova životnog i književnog iskustva. Golemi obujam romana formalni je, možda i odveć doslovan, izraz piščeve težnje da uhvati duh vremena i osvijetli položaj čovjeka u njemu na početku 21. stoljeća, pokušaj da predoči totalitet svijeta u trenutku u kojem participiramo mi sadašnji. A kako današnji svijet nije skladan, nego kaotičan, zadaća je pisca da ga tako i predoči, iznosi glavni junak u jednom od brojnih iskaza koji tvore prilično zaokružen poetički sustav. Za takvu psihotičnu zbilju najprikladniji način pripovijedanja je „psihotični realizam“, kojim se postiže „najveća moguća točnost prikazivanja ljudskog svijeta“.

Roman govori o mučnom raspadu braka Marka i Tine, dvoje mlađih novinara zagrebačkog radija, i zgusnuta je u relativno kratko vrijeme. Marka posao vodi diljem Hrvatske i Zapadne Europe, čime se motivira govor o „neoliberalnoj kapitalističkoj tranziciji“ Hrvatske u čekaonici Europske Unije i ključnim pitanjima sadašnjosti i budućnosti europskog zajedništva. Slika totalnoga svijeta gradi se u romanu uvođenjem epizoda, digresija, bilježaka, zapažanja, malih eseja o svim važnim područjima čovjekova svijeta, od ekonomskih, povijesnih i političkih do filozofskih i umjetničkih. No dijagnoza o našem vremenu i življenju u njemu koju postavlja Valentov protagonist vrlo je teška: globalna dostupnost medija ispunjenih bezvrijednim sadržajima i podupiranih nevjerojatno brzim tehnološkim razvojem odlučujuće je pridonijela da trivijalnost duboko prožme sve društvene strukture pa se naše vrijeme može proglasiti „epohom banalnosti“.

Valentove Umjetne suze vrijedan su prinos suvremenoj hrvatskoj prozi, ali roman tek čeka širu i ozbiljnu kritičku recepciju.

Miljenko Jergović objavio je koncepcijski neobičnu knjigu naslovljenu Rod (donekle usporedivu s nešto prije tiskanom izvrsnom knjigom Ivana Lovrenovića Nestali u stoljeću). U nju je uvrstio četiri romana – Stubleri, Mama Ionesco, Dnevnik pčela, Sarajevski psi – i niz kratkih priča, novela i pripovjedaka, uglavnom o sarajevskoj tematici. Knjiga bi se žanrovski najbliže mogla odrediti kao ciklus porodičnih romana i kraćih proza jer je integrativni faktor koji ih okuplja među istim koricama pripovijedanje o srodnicima s majčine strane; no pritom valja podsjetiti da su se pojedini likovi, prostori, događaji i motivi koji su na neki način vezani uz Stublere javljali i u Jergovićevim djelima objavljenima prije njih u Rodu: npr. Psi na jezeru, Gloria in excelsis, Otac, Freelander, Mama Leone i dr. U Rodu se pak opisuju sudbine pripadnika triju generacija porodice Stubler u Bosni, u razdoblju koje obuhvaća cijelo 20. stoljeće, pri čemu se – ni u pojedinim tekstovima ni u njihovu poretku u knjizi – događajni slijed ne prati u vremenskom kontinuitetu.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2014.

Zbog pojedinih elemenata svoje strukture i delikatnosti tematike Jergovićev Rod traži pažljiva, strpljiva i prije svega racionalna čitatelja. Jer tekstovi sadržani u knjizi ni u žanrovskom smislu, ni u pogledu odnosa stvarnosti i fikcije, ni s obzirom na izbor kuta pripovijedanja nisu jedinstveni, teorijski „čisti“ na takav način da bi se mogli interpretirati bez ostatka i jednoznačno, pogotovo ne pojednostavnjeno. Naprotiv, ti su tekstovi uvijek na nekom rubu, prelijevaju se i lelujaju između zbiljskog i izmišljenog, izmiču čvrstoj kategorizaciji; sad su u prepoznatljivoj stvarnosti i sadašnjosti, a već u idućem trenutku, najčešće u obliku umetnutih priča, prerušavaju se i navlače masku bliže ili dalje prošlosti.

Čitatelj se u tim tekstovima na umjetnički uvjerljiv način susreće s novim temama i uvidima u individualne ponore i kolektivne traume 20. stoljeća koji nas se bitno tiču. U težnji za osvješćivanjem vlastita identiteta, koji se u sadašnjosti realizira kao osjećaj neukorijenjenosti i bezdomništva, pripovjedač se okreće porodičnoj prošlosti i istražujući njegove korijene stiže do ključnoga pojma „kuferaša“ i „kuferaškog identiteta“, koji se javlja u gotovo svim tekstovima u knjizi i postaje metaforom cijeloga tog proznog ciklusa. Rod bi se ukratko mogao definirati kao literarizirana povijest porodice Stubler koja na umjetnički sugestivan način opisuje prerastanje pojma kuferaš u globalnu oznaku za (beznadnu) ljudsku sudbinu.

Autobiografska i memoarska proza, koja je u nas zadnjih godina doživjela snažan uspon i pojačano zanimanje publike, lani je imala dva posebno važna trenutka: autobiografski roman Ludwiga Bauera Toranj kiselih jabuka i roman-memoare Mirka Kovača Vrijeme koje se udaljava. U obojice pisaca lako je uočiti već u žanrovskim odrednicama da ne žele skrivati autobiografsku i memoarsku podlogu teksta, ali da im je stalo do toga da se njihovi tekstovi dožive kao romani. Očigledno je, također, da to čine zato što dobivaju veće manevarske mogućnosti i slobodu izražavanja nego kad bi ostali u prostoru „čiste“ autobiografije. Ta se razlika zorno može vidjeti usporedi li se Bauerov Toranj kiselih jabuka i njegova Autobiografija objavljena u zborniku Iz prve ruke, drugoj knjizi velikoga projekta Vinka Brešića u kojem objavljuje autobiografije hrvatskih pisaca (još jedna dobra debela knjiga!).

Bauer upozorava čitatelja da se pripovijedanje u Tornju kiselih jabuka temelji na događajima iz njegova života, ali da likovi pripadaju svijetu romana. To znači da je u procesu fikcionalizacije građe osnovnom autobiografskom načelu (istina i točnost) „omekšao“ status nedodirljivosti i da autor ne zazire od subjektivne perspektive i nekih tragova emocija u pripovijedanju. Osnovna je ideja knjige da se prikaže povijest razvoja i sazrijevanja, odnosno pripremanja, osposobljavanja i oblikovanja budućega pisca Bauera. Osim živih opisa „godina učenja“ i susretā i druženjā s domaćim i stranim intelektualcima i umjetnicima, vrlo su zanimljivi autorovi uvidi i razmišljanja o političkim, socijalnim i kulturnim zbivanjima u Jugoslaviji i Europi druge polovine 20. stoljeća. Knjiga je uzbudljiva priča o čovjeku koji je našao odgovor na pitanje što je danas i kako je to postao, spoznao je svoje različite identitete i otkrio kako se njegova osobna povijest uklapa u širu, kolektivnu.

Testamentarni Kovač

I Kovač je u knjizi Vrijeme koje se udaljava, u kojoj „svodi svoju životnu bilancu“, nastojao pomaknuti „granični kamen žanra“, osloboditi se ograničenja autobiografije radi „užitka pisanja“. U toj testamentarnoj knjizi – rukopis je ostao nezavršen jer je pisca zatekla smrt – želio je da „autobiografsko i memoarsko ne bude samo prisjećanje, nego da postane i oblikovanje svijeta i epohe“. I postalo je, u njegovoj vrhunskoj izvedbi! Poglavlja knjige razvrstana su tako da prate autorovo odrastanje i književno sazrijevanje. Budući da je riječ o memoarskoj građi, u tekstu se sadašnje i prošlo vrijeme stalno prožimaju, tako da se jasno osjeća povijesna dimenzija: pred sobom imamo cijeli jedan vremenski lûk koji počinje izdvajanjem za lomaču nepoćudnih knjiga u nekoj crnogorskoj provincijskoj knjižnici, a završava sumorno oslikanom beogradskom atmosferom uoči rata i potpunog raspada jedne umiruće države i njezine ideologije.

Svako poglavlje sastoji se od vješto povezanih crtica i anegdota te sjajno oblikovanih portreta, nekad samo krokija, poznatih književnika, slikara, filmaša, političara, ali i anonimaca s kojima je Kovač dolazio u kontakt – od onih iz kavanskoga polusvijeta i podzemlja preko raznih malih socijalističkih bogova pa sve do osobito superiorno oslikanih agenata i policajaca, koji su mu često bili za petama. Kovačev osjećaj za mjeru i uravnoteženost zaslužni su što knjiga nije prešla „samo u vlastiti životopis“, nego je nadahnuto oslikala i ljude i epohu sa svim njezinim proturječnostima.

Među žanrovima koji su u nas posljednjih godina u velikom zamahu svakako je i putopisna proza pa sam iz lanjske produkcije izdvojio opsežnu knjigu Davora Velnića Kineski šapat. Nije, doduše, posrijedi žanrovski „čist“ oblik putopisa, nego spoj putopisne i dnevničke proze u kojem su se pojedine žanrovske karakteristike ublažile ili pogubile, a tekst se približio eseju. Pritom su izrazitije očuvani temeljni elementi putopisa – autorovo iznošenje vlastitoga putničkog iskustva te pripovijedanje i opisivanje kao osnovni izražajni postupci. Teme koje je autor obuhvatio raznolike su i relevantne, a informacije o suvremenoj kineskoj civilizaciji dobrodošle. Posrijedi je, naravno, subjektivna slika Kine, i to Kine kako ju je autor vidio i doživljavao prije dvadesetak godina (ne uvodeći ipak u igru „naknadnu pamet“). Nekonvencionalna, provokativna, kadšto i radikalna knjiga koja nas uvodi u jednu nedovoljno poznatu, a svjetski važnu civilizaciju.