Graditelj sretnog djetinjstva

Umro je Krešimir Šego, hrvatski književnik i urednik, zaslužni član Matice hrvatske. Preminuo je 9. prosinca 2014. u rodnom Međugorju. Izgubili smo sjajnoga pjesnika, dobrog čovjeka i velikog radnika, njegovatelja hrvatske književne riječi.

Krešimir Šego

Svojim knjigama, živom riječju i uređivanjem časopisa stvorio je prepoznatljiv pjesnički izraz. U Matici hrvatskoj prihvatio se velikoga posla pokrenuvši s kolegama i prijateljima časopis za djecu. Dali su mu ime Cvitak dodavši da je to list za sretno djetinjstvo. Često se za neke pothvate ili projekte govorilo da su oni za 21. stoljeće. Cvitak je zaista nastao pred početak 21. stoljeća u rujnu 2000. Prvi broj toga časopisa pažljivo je i skladno uređen. Očigledno je da su prvom koraku prethodile temeljite pripreme i promišljanja. Glavni urednik bio je Krešimir Šego, a izvršni Miro Petrović. Likovno i grafički oblikovao ga je Duje Šilović, lektorirala Nives Jurišić. Stalni suradnici bili su Sanja Babić-Đulvat, Željko Ivanković, Antun Lučić, Nikola Martić, Andrija Nikić, Ružica Soldo, Miljenko Stojić, Dragan Šimović, Vesna Parun i Ićan Ramljak. Od drugog broja uz Udrugu Cvit potpisuje ga kao nakladnik Ogranak Matice hrvatske Čitluk. Tadijanović je tom novopokrenutom listu poželio „da hrvatsku pjesničku riječ ponese u novo tisućljeće“. Na tom tragu Krešimir Šego okupljao je prvake hrvatske pjesničke riječi, a i one koji počinju pisati. Stvorio je zajedništvo koje je prožimalo mlade čitatelje najboljim književnim ostvarenjima iz naše baštine i iz naše suvremenosti. Sjajno su bili komponirani brojevi tog časopisa za sretno djetinjstvo, koji je postao i svojevrsna čitanka književnih, povijesnoumjetničkih, likovnih i zemljopisnih tema prepoznata u čitateljstva kao stvaranje novog i otkrivanje dragocjene starine. Odabirući pjesme Nikole Šopa i Maka Dizdara, Luka Paljetka i Zvonimira Baloga i desetina i stotina mladih i starih književnih prinosnika Krešimir Šego je s stvorio djelo vrijedno najdubljeg poštovanja. On je veliko djelo ne samo zasnovao nego i izveo. Radeći tiho i samozatajno, nadasve požrtvovno i ustrajno, dao je našoj kulturi prinos na razini onih velikih urednika časopisa i biblioteka Matice hrvatske.

O Pričama iz davnine Ivane Brlić Mažuranić Antun Branko Šimić napisao je da autorica stupa cestom hrvatske umjetnosti koja vodi ravno do hrvatske kulture, da njezino djelo daje veliku utjehu nama u našoj teškoj zaostalosti i našem teškom stradanju. Bilo je to napisano 1917. usred strašnoga svjetskog rata. Nakon najstrašnijih ratnih stradanja u Bosni i Hercegovini 90-ih godina prošlog stoljeća djela hrvatskih pisaca i njihova skrb za književnu i narodnu baštinu, a osobito za mlade naraštaje, daju također utjehu u našem sadašnjem stradanju. Birajući najbolje i donoseći to izabrano našoj mladosti Krešimir Šego stvarao je za budućnost.

Često sam donosio Cvitak školskoj djeci. Bili su to susreti u Zagrebu i u Kutini, u Zaboku i u Primoštenu, u Podstrani i Umagu, u Opatiji i Iloku, u Slatini i Voćinu, u Bjelovaru, u Glamoču, u Tuzli... Svuda sam nailazio na veliko zanimanje i oduševljenje mladih čitatelja. Nije im trebalo ništa preporučivati niti ih poticati na čitanje. Prekrasan likovni i pjesnički, poučni i zabavni sklad Cvitka sam je nalazio put do razdragane djece.

O tome sam razmišljao u trenucima kad smo u Međugorju bili na sprovodu Krešimira Šege. Ispratili su ga brojni prijatelji i poštovatelji izražavajući njegovoj obitelji sućut. Preostalo je reći da suosjećamo u žalosti i boli, ali da smo Bogu zahvalni jer nam ga je darovao u teško vrijeme koje je znao obasjati biranom književnom riječju, vlastitim književnim stvaranjem, plemenitošću i ljudskom toplinom. U kronikama i književnim pregledima, u antologijama i povijestima književnosti bit će dopisan datum njegove smrti, a u budućem vremenu bezbrojni čitatelji čitat će njegove knjige Žeđ pojilišta, Vrijeme letjelica, Zavjetni kovčeg, Svijeća pod križem, Rubovi, a osobito Stojnu kuću.