Globalni projekt i pojedinac

Nova zbirka kratkih priča Stjepana Čuića Čuvar srpa i čekića sastoji se od trinaest tekstova razvrstanih, prema tematskom kriteriju, u tri cjeline. Od tih cjelina dvije su opsegom uravnotežene, a treća, završna, djeluje naglašeno izdvojeno: najprije zbog činjenice da je u taj epiloški dio uvrštena samo jedna priča – Igra, nagrađena prvom nagradom na natječaju Večernjeg lista za kratku priču 2011. – a zatim i zbog toga što se taj tekst temom i lirskom atmosferom bitno razlikuje od prethodnih ciklusa.

Za čitatelje koji poznaju Čuićevu prozu, velikih iznenađenja u stilu i tematici ovdje neće biti. Od prvih knjiga pa sve do ove on je pisac sažeta, lapidarna izraza, nesklon opisima i fabularnim meandrima, s dijalogom kao dominantnom pripovjednom tehnikom, iz kojega vješto iskorištava velik dramski potencijal. Slično je i s tematikom: u pričama iz prvoga ciklusa nove knjige istražuje se relacija pojedinac–(totalitarna) vlast, a to je ona nit koja se u piščevu stvaralaštvu provlači od samih početaka. Podsjetimo, tu svoju opsesivnu temu otvorio je zbirkom Staljinova slika i druge priče (1971) – kako će se pokazati: ključnom knjigom u opusu, i specifičnom za trenutak u kojem se pojavila nova generacija hrvatskih prozaista.

Iz priča prenesenih iz starijih zbirki (Parola, Zastoj, Doček i Presretač) mogu se iščitati različiti oblici ideološkog i političkog nasilja koje novoformirana vlast provodi nad narodom. Birokratski aparat, milicija i pripadnici tajne službe teroriziraju i zastrašuju ljude – provodeći strategiju straha „nova vlast“ drži sve pod kontrolom; stanovništvo se razbija na izolirane pojedince u kojih se onda rađa osjećaj egzistencijalne ugroženosti i potpune nemoći. O tome se, hiperbolički, pripovijeda u priči Zastoj: njezin protagonist, ljekarnik po struci, a dobrovoljni konfident po vokaciji, kaže kako je denunciranje kod nas suptilno razrađeno. „Dobro je kad se ljudi boje. Oni se svi boje da ne budu prijavljeni. To je smisao prijavljivanja.“ U priči Parola, koja je zapravo razvijena ironija s grotesknim završetkom, nepismena seljaka Božu milicija prisiljava da razgradi dio zida koji je štitio njegov vrt kako bi se od toga kamenja složila politička parola podrške partiji; kroz nastali otvor u zidu ulazi stoka i uništava seljakovo krumpirište, ali ta se šteta ne smije ni spominjati.

Izd. Alfa, Zagreb, 2014.

Straha nisu pošteđena ni djeca. Priča Doček, koje je radnja također smještena u ruralni ambijent, ispričana je iz perspektive dječaka koji ne razumije zašto se njegov otac skriva pred milicijom. U dječakovu svijest urezuju se različita tumačenja takva ponašanja odraslih pa njegova pitanja ocu potiče upravo ta pučka fantastika: je li doista uzgojio konja „koji može stići limuzinu u kojoj se vozi visoki drug“ iz Beograda i je li istina da bi „visoki drug“ umro od straha kad bi ga on vidio. U Presretaču, priči koja je dala naslov prethodnoj Čuićevoj zbirci, govori se o nekoj vrsti dioskurskog odnosa doušnika i njegove žrtve. Čovjek je proveo dvadeset godina u zatvoru jer je „pisao parole protiv države“, a vraća se kući u trenutku kad se „svijet iz temelja promijenio“. Dočekuje ga „presretač“, koji ga je svojedobno bio prijavio i s kojim bi sada, zbog (političkog) „potresa“, mogao „zamijeniti mjesta“. No bivši zatvorenik nije osvetoljubiv, traži samo da ostanu na distanci koju je uspostavila njihova istina. Ali zatvorsko iskustvo očito je relativiziralo njegovo viđenje mladenačkih ideala. Nekada je zatvor shvaćao kao „mjesto slobode“, a sada bi ga možda shvatio kao „mjesto gdje se najzornije pokazuje moja glupost“.

Od triju priča koje se prvi put objavljuju u knjizi – a ni u jednoj se od njih ne pojavljuju milicija i tajne službe (ideološki /i doslovce/ naoružani predstavnici vlasti) – reprezentativnim tekstom držim onaj koji govori o posvemašnjoj birokratiziranosti društva, naslovljen Potvrda. Glavni junak te priče shvatio je u jednom trenutku života da se izgubio negdje u bespućima birokratizma, da vrijeme prolazi, a da on samo radi i šuti, da ga nitko ne vidi i ništa ne pita, da uopće nije individua, nego kotačić besmislenog mehanizma. Zato je odlučio potvrditi se: krenuo je po razne potvrde kako bi njima mogao ovjeroviti svaki svoj postupak i svaki trenutak života. Bizarnost njegova nauma intrigira čak i novine, što je znak da je napokon zapažen, da se potvrdio, a to neobično ponašanje izaziva i otvorenu prijetnju birokratske mašinerije. Protagonistovo gomilanje potvrda stvara u priči efekt apsurda, upućujući na malignost birokratskog aparata koji je premrežio sve dijelove društva u nakani da se građani drže pod punim nadzorom.

U kratkoj priči Školska Jalta pripovijeda se u ironijskom ključu, i s duhovitom poentom, o dirigiranoj demokraciji. Roditelji su pozvani u školu kako bi u demokratskoj raspravi izabrali jedan od dvaju ponuđenih jezika, ruski ili engleski, koji bi trebala učiti njihova djeca. No demokracija je od sama početka u problemima: s izborom se moraju složiti svi, s tim da im je savjetovano da prihvate ruski; a ne bude li jednoglasja, škola zadržava pravo da djeci odredi učenje – ruskog. Priča Čuvar srpa i čekića neka je vrsta završnoga računa, otužne bilance komunizma u ovim stranama. Pripovjedač govori o susretu s čuvarom građevinskog alata na gradilištu, kojega pokušava nagovoriti da se skloni pred sibirskom studeni, a on to odbija jer se boji da tko ne pokrade alat. Pripovjedač ga uvjerava da se krađa ne može dogoditi jer je posrijedi elitni kvart u kojem stanuju ljudi koji uopće ne znaju čemu služi takav alat. Taj susret i razgovor s čuvarom otvara mu priliku da provjeri svoje uvjerenje kako u „zemlji radničke klase nitko ne zna čemu služi čekić“, koji je „u temelju svih naših postignuća“. Individualna sudbina čuvara, koji je sudjelovao u gradnji desetina luksuznih kuća, a sam stanuje u baraci, sugerira globalnu razinu neuspjeha utopijskoga projekta.

Tri priče iz drugog dijela Čuićeve knjige, zasnovane na istraživanju odnosa roditelji – djeca – škola, reprezentiraju opsegom manji i za ovog pisca tematski netipičan dio njegova proznog stvaralaštva. U priči Dijete iz prvog braka govori se o nesporazumu koji je nastao zbog slabe komunikacije između roditelja i škole, a čije su posljedice mogle biti neugodne; pitanjem treba li dijete biti sretno ako mora ići u školu bavi se, kao svojevrsnim paradoksom, priča Shvaćanje glagola morati; a priča Tonja u školi, ostvarena u svježem i duhovitom dijalogu između oca i kćeri koja tek otkriva svijet oko sebe, podsjeća kako su neka djeca ne tako davno „narastala do škole“ sklanjajući se u podrume pred najavama zračne uzbune. Zanimljivo je da se Čuić, nakon ciklusa Pričā o Jeleni objavljena prije četiri desetljeća, kratkom prozom Igra vratio ljubavnoj, erotskoj tematici, i to vrlo uspješno.