Europa u žarištu

Pozorni pratitelji prijevodne prozne književnosti objavljene u Hrvatskoj tijekom 2014. mogli su zapaziti dvije specifičnosti. Tekuće je godine čini se došlo do konačna dokinuća prevlasti angloameričke lakočitljive i ne odveć vrijedne književne konfekcije, umjesto koje hrvatski izdavači sve češće objavljuju dosad manje prijevodno zastupljena, kvalitetna djela europskih autorica i autora. Naime, priključenjem Hrvatske skupini zemalja okupljenih pod egidom europskoga zajedništva otvorile su se i nove mogućnosti financiranja izdavaštva pa su brojne hrvatske nakladničke kuće iskoristile priliku i prijavljivanjem izdavačkih projekata na europske natječaje za prijevode književnih djela sa stranih jezika priskrbile financijsku injekciju za objavljivanje knjiga autora dosad u nas slabije prijevodno zastupljenih. Na taj način izdavači ostvaruju mogućnost lakšega zaokruženja financijske konstrukcije za objavljivanje nekomercijalnih djela, a ujedno se smanjuje potreba imperativnoga lova za bestselerskim naslovima koji onečišćuju književno polje ispraznošću, ali su izdavačima bili potrebni radi opstanka i akumulacije kapitala potrebna za pokrivanje minusa koje donosi tiskanje kvalitetnih djela manje prodajne snage.

Druga zapažena specifičnost jest sve veća okrenutost izdavača objavljivanju hrvatskih prijevoda djela autora kanoniziranih u europskoj i svjetskoj književnosti, kao i djela suvremenih klasika, čime na police hrvatskih knjižara u sve većem broju stižu naslovi izvorno u matičnim književnostima objavljeni prije desetak i više godina, nerijetko mnogo kvalitetniji od recentnih djela ovjenčanih stranim nagradama. Jer inflacija književnih nagrada nije isključivo naša, endemska boljka – prekobrojne se nagrade dijele svake godine i u drugim zemljama i inozemna nagrada nije uvijek nužno jamac kvalitete. Zato je mnogo ljekovitije prijevodima starijih, dosad nam nepoznatih djela kanoniziranih autora zaokružiti uvid u opus nekoga značajnog pisca, nego zatrpati tržište prijevodima nagrađenih, neprovjerenih „novih nada“.

Žongliranje jezikom,
poviješću i kulturom

Među takva, starija djela kanoniziranih autora svakako pripada i sjajan roman Antonija Tabucchija Pereira tvrdi (prev. Dean Trdak, izd. Meandarmedia), izvorno u Italiji objavljen 1994, u kojemu slavni talijanski pisac opsesivno vezan uz portugalsku kulturu ispisuje romanesknu odu imperativa otporu fašizmu. Tabucchi za glavnoga junaka romana smještena u 1938. uzima ostarjelog, inertnog i apatičnog urednika kulturne rubrike lokalnoga lista koji, upoznavši buntovnički par mladih idealista, postupno osvještava potrebu otpora diktatorskome Salazarovu režimu. Osim što odaje počast židovskome narodu, Tabucchi ponovno ispisuje posvetu luzitanskoj kulturi i književnosti. Pritom, propitujući odnos između književnosti i novinarstva kao i književnosti i povijesti, autor naglašava važnost svakoga, ma koliko naizgled malena pojedinačnoga prinosa u borbi protiv neslobode i ugnjetavanja.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2014.

I Rat i rat (prev. Viktorija Šantić, izd. OceanMore), remek-djelo Laszla Krasznahorkaija, pred domaću čitateljsku publiku dolazi sa zakašnjenjem od petnaest godina. Ali bolje ikad nego nikad, reći ćemo nakon nesvakidašnjeg iskustva čitanja toga teško prepričljiva, hipnotičkog, autoironijom i trpkim humorom ispunjena, a kilometarskim rečenicama posredovana solilokvija jednoga arhivara na njegovu putu u New York, gdje je naumio u digitalni oblik pretvoriti jedan pronađeni rukopis, i tako ga odaslati u internetsku vječnost, a koja je zapravo i njegovo osobno naumljeno odredište – jer preko Krete, Venecije, Gibraltara, staroga Rima, Kölna, Schaffhausena... što su neke stanice na putu toga slojevita dvodijelnoga rukopisa – Krasznahorkaijev Korin se, vijugajući i meandrirajući sve vrijeme zapravo kreće pravocrtno, isključivo i samo u jednom smjeru, baš poput svih nas uostalom – smjeru prema smrti, u ovome slučaju smrti samoubojstvom, koja je pravi cilj njegova putovanja.

Hrvatski prijevod romana Modri cvijetak Raymonda Queneaua (prev. Marija Paprašarovski, izd. Hrvatsko filološko društvo i Disput) pred domaću publiku dolazi gotovo pedeset godina nakon izvornog objavljivanja (1965). Riječ je o oniričkome remek-djelu autora poznatih nam Stilskih vježbi, romanu u kojemu Queneau stvara likove dvojice oprečnih protagonista koji se pojavljuju jedan drugomu u snu, pri čemu jedan letargično životari u 1964. godini, u vremenu nastanka romana, dok drugi donkihotovski luta francuskom povijesti, od 13. pa sve do 20. stoljeća.

Koristeći se kombinatorikom svojstvenoj pokretu Oulipo, čiji je Queneau, uz Georgesa Pereca, bio najizrazitiji predstavnik, pisac ispisuje razbarušenu fantazmagoričko-pustolovnu-filozofsku burlesku. U istu razinu stavljajući zbilju i snove, povijest i sadašnjost, maštu i sjećanje, razum i podsvijest te neprestano žonglirajući riječima, prevrćući im smisao i stvarajući novi, autor implicira kako ulogu književnosti vidi ponajprije u demistifikaciji – jezika, znanja, politike, povijesti – u svrhu stvaranja nove realnosti, lišene krutosti, stege, pravila, autoriteta.

Antiratni angažman i intima

U povodu stote obljetnice početka Prvoga svjetskog rata koprivnički je Šareni dućan objavio remek-djelo antiratne književnosti, izvorno tiskano davne 1939. – roman Johnny je krenuo u rat, u izvrsnu prijevodu Daše Drndić. Roman je to u kojemu autor virtuozno posreduje stvarnost nezamislivog iskustva – glavni je junak i pripovjedač čovjek koji leži u bolnici i postupno osvješćuje vlastitu svedenost na komad mislećega mesa jer je u ratu izgubio obje ruke i obje noge, a usto je i slijep i gluh i nijem, pa čak, osim što u ustima nema jezika, on nema ni osjeta mirisa jer nema ni nosa, a umjesto lica zapravo ima kirurški donekle pokrpanu, ali i dalje grozomornu veliku otvorenu šupljinu. Sve što mu je ostalo njegove su misli, jer to je čovjek koji živi utamničen u kavezu vlastite lubanje, bez mogućnosti komunikacije s drugima, onemogućen da vidi, da čuje, da govori, da hoda i da se samostalno hrani. Remek-djelo o živom truplu, u kojemu je na maestralan način do paroksizma dovedena istina o tome što svaki rat u svojoj besmislenosti i pogubnoj nečovječnoj biti zapravo jest!

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2014.

Knjiga priča kanadske nobelovke Alice Munro Javne tajne (prev. Maja Šoljan, izd. OceanMore), izvorno objavljena 1994, skladno upotpunjuje niz brojnih prethodno u nas prevedenih djela te najveće majstorice kratka pripovijedanja, donoseći osam kvalitativno vrlo ujednačenih priča koje nam, iz perspektive osam različitih žena, otkrivaju esenciju života. Duboko ponirući u psihu i intimu junakinja, Alice Munro propituje moć ljubavi, ali i problematizira mehanizme prisjećanja, na jednostavan način dosežući intenzivnost i bez imalo patetike dočaravajući dubinu i razornost emocija. Svaka autoričina kratka proza, osim što je često slojevitija, a motivski i sadržajno bogatija od mnogokojega romana, pisana je u slavu ljudskosti, ljudskosti koju autorica promovira i slavi sugestivno i dojmljivo dočaravajući čovjeka u trenucima njegovih sumnji, strahova, nadanja, boli i ljubavi. Autorica je to koja posredovanjem pojedinačnoga doseže univerzalnost, dok se elegancijom pripovijedanja i sposobnošću uvida u ljudsku psihu izdiže u sam vrh suvremene svjetske književnosti.

Dvadeset i četiri godine nakon izvorne objave dobili smo i prijevod romana Ratište (prev. Ana Buljan, Alfa), što je prvo hrvatsko ukoričenje francuskoga pisca Jeana Rouauda. Riječ je o prvoj knjizi autorova petoknjižja posvećena vlastitim korijenima, romanu u kojemu Rouaud fikcionalizira iskustva brojnih članova vlastite obitelji stvarajući poetičnu i stiliziranu staretinarnicu davnih uspomena. Kao kohezivni element između rascjepkanih, nelinearnih, meandrirajućih dionica rasutoga proznog tkiva autor poseže za trima smrtima u obitelji unutar jedne godine, kojima pridružuje još dvije iz vremena Prvoga svjetskog rata, stvarajući anegdotalnu obiteljsku kroniku, ali i romanesknu reminiscenciju vremena odrastanja, punu analepsi i prolepsi, digresivnih umetaka i esejističkih pasaža, crnohumorne duhovitosti i vrlo dojmljive, melankolične liričnosti, uz niz dojmljivih portreta predaka i evokaciju francuske povijesti posljednje polovice 20. stoljeća.

Distopija i magijski realizam

Roman Istraga (prev. Dubravka Celebrini, Edicije Božičević) francuskoga književnika i filmskog redatelja Phillipea Claudela treći je na hrvatski prevedeni roman uglednog autora koji iz romana u roman uspijeva biti drukčiji, ali uvijek pritom ostaje prepoznatljivo svoj. Riječ je o kafkijanskoj paraboli i oštroj romanesknoj kritici nečovječnoga, visoko birokratizirana društva bliske budućnosti u kojoj se autor poigrava žanrom detekcije i trilera, rukopis garnirajući pregrštom na apsurdu i groteski zasnovana humora, baštineći mnogo od poetike Franza Kafke, Becketta i Ionesca, ali popkulturne referencije šireći i prema komici Monthyja Pytona i distopijskim celuloidnim vizijama Terryja Gilliama. Distopija je malokad tako duhovita kao što je to u fantazmagoričkim košmarnim vizijama Phillipea Claudela, što ne znači da i dalje bolno ne upozorava i ne zastrašuje prikazom budućnosti koja nam već kuca na vrata.

Izd. Disput, Zagreb, 2014.

Duhovi argentinskoga pisca Césara Aire (prev. Dora Jelačić Bužimski, izd. Fraktura) roman je o prožimanju stvarnosti i mašte, blagim, neprimjetnim upadima magije u zbilju i prepletanju tih dvaju svjetova između kojih je mekopropusna granica, ne svima dostupna za prelazak i prekoračenje. Kondenziravši radnju u samo jedan dan, posljednji dan godine, i ograničivši se na ambijent samo jedne zgrade, neizgrađene novogradnje, autor dojmljivo portretira velik broj likova i prati zbivanja u životima različitih, klasno i na druge načine raslojenih, međusobno vrlo razdvojenih, iako prostorno i rodom bliskih ljudi. Autor je vrlo vješt u stvaranju dojmljive, snovite, hipnotičke atmosfere fluidnosti, pri čemu se sve vrijeme poigrava na rubu improvizacije te filozofiji kontrapunktira banalnost, erotici suprotstavlja tanatos, a ironijom se bori protiv pretencioznosti koja ovakvim na metatekstualnim igricama zasnovanim tekstovima uvijek prijeti. Ali kod majstora poput Aire na prijetnji, bez posljedica, na kraju sve i ostaje.

Spomenimo još i nekoliko potkraj godine objavljenih prijevodnih beletrističkih knjiga koje svakako zaslužuju čitanje u hladnim zimskim danima: Anatomija jedne pobune Javiera Cercasa, Nepostojeći vitez Itala Calvina, Odesa Isaka Babelja, Bengalska noć Mircea Eliadea, O mojoj majci Tahara Bena Jellouna, Nerazdvojni Alessandra Piperna, Neprijatelj Maurusa Federspiela, Buddha u potkrovlju Julie Otsuka, Adolescenti trogloditi Emmanuelle Pagano, Bračni zaplet Jeffreyja Eugenidesa, Prizori iz seoskog života Amosa Oza, Skrivena mana Thomasa Pynchona.