Povratak u tamu – Heraklitova misao i izvor mudrosti

Knjiga Heraklit autora Igora Mikecina, izvanrednoga profesora na Katedri za povijest filozofije Odsjeka za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, objavljena je u Matici hrvatskoj u Zagrebu prošle godine. Na više od četiristo stranica Mikecin najprije cjelovito izlaže filozofijski smisao Heraklitova kazivanja, zatim uspostavlja izvorni grčki tekst s kritičkim aparatom, hrvatskim prijevodom i filologijskim bilješkama o sintaksi i problemima uspostave teksta te na koncu u Rječniku navodi i etimologijski objašnjava svaku pojedinu riječ izvornoga teksta.

Nakon prijevoda Nikole Majnarića (1951), Milivoja Sironića (1983) i Branka Despota (2005), to je četvrti prijevod Heraklita na hrvatski jezik. Mikecinov je prijevod vođen načelom doslovnosti. No za Mikecina doslovnost nije tek prevođenje ad verbum, nego odanost Heraklitovu slovu, pod kojim se razumije upravo logos koji progovara kroz Heraklitove riječi. Čuvajući izvorni smisao Heraklitova kazivanja, Mikecin ujedno nastoji skrenuti pažnju na srodnost hrvatskoga i grčkoga jezika. Osobitim izborom hrvatskih riječi, poznavajući tvorbu i izvođenje riječi, te imajući istančan sluh za slogovni ritam, kako hrvatskoga tako i grčkoga jezika, Mikecin uspijeva prevesti i ono najteže u Heraklita – njegovu tamu.

U Proslovu Mikecin pojašnjava zbog čega je logos – odredbenu riječ Heraklitove filozofije – preveo kao zbor. Osim što je izložio bitnu etimologiju te riječi, ukazao je i na trostruki smisao zbora, istaknuvši kako se zbor očituje kao prvobitni zakon bivanja svega bivajućeg, zatim kao razabiranje u rasponu od osjeta do uma i naposljetku kao govorenje.

Potom u poglavlju naslovljenu Heraklitov spis pojašnjava da su svi Heraklitovi izrijeci po sebi cjeloviti zato što su po sebi samima smisleni. Tvrdi da nije riječ o ulomcima ili krhotinama neke izgubljene cjeline spisa te da stoga te izrijeke nije primjereno nazivati fragmentima. On uviđa da bi Heraklitove izrijeke valjalo nazivati gnomama. Pritom tvrdi da se Heraklitove gnome, za razliku od svih drugih vrsta gnoma, ističu po tome što nasljeduju zborenje prvotnoga zbora, zbog čega se imaju shvatiti kao moć istinitoga govora. Gnoma je, tvrdi Mikecin, nužni oblik Heraklitova obznanjivanja istine.

Heraklit je u povijesti filozofije poznat po nadimku Tamni. U poglavlju Heraklitova tama Mikecin povezuje tu i takvu tamu s dubinom duše u kojoj obitava najčišće znanje ili zborenje zbora. Budući da duša čovjeka kroz koju zbori zbor na najčišći način razabire kako su sva ona suprotna istovjetna, ta tama počiva na razabiranju istovjetnosti onih suprotnih.

Doslovna i nedoslovna
tumačenja Heraklita

Nasuprot Heraklitu Aristotel je smatrao da je nemoguće odista razabirati ona suprotna kao ono isto, jer bi se time kršilo počelo neproturječnosti kao najviše počelo bitka i mišljenja. Aristotel je stoga tvrdio da je istovjetnost onih suprotnih bila prisutna samo u Heraklitovu govoru, ali ne i u njegovu razabiranju. A upravo je na osnovi takva razdvajanja razbora i govora, te na osnovi Aristotelova strogog razlikovanja jedinstva i istovjetnosti, utemeljeno nedoslovno tumačenje Heraklita, koje su nakon Aristotela slijedili mnogi tumači. Od najvažnijih tumača Heraklita u novije vrijeme, M. Markovich i G. S. Kirk također slično tumače Heraklita. Ima i onih koji, poput W. K. C. Guthriea, smatraju da je Heraklitovo učenje o jedinstvu suprotnosti moguće razumjeti doslovno. No Guthrie smatra da je to moguće samo pod uvjetom da se istovjetnost onih suprotnih razumijeva naknadno uz pomoć logičkoga znanja koje u Heraklitovo vrijeme još nije izašlo na vidjelo.

Cjelokupna tradicija tumačenja Heraklita – prije svega oslonjena na Aristotelovo poimanje sućine – vidi u Heraklita izričitu vezu između prvotne tvari i istovjetnosti onih suprotnih: smatra se da u Heraklita sva suprotna jesu ono isto jer se cjelokupnost suprotnosti uspostavlja kao cjelina mnoštvenog i raznolikog preinačivanja jedne te iste tvari koja svemu podleži. Takvo se objašnjenje smatra Heraklitovim kozmološkim učenjem, a njemu nasuprot postavlja se Heraklitovo logičko učenje.

Imajući sve to u vidu, moglo bi se reći da Mikecin svjesno zaobilazi rasprave koje se temelje na usklađivanju Heraklita s logičkim počelom neproturječnosti ili s aristotelovskim poimanjem sućine. U poglavlju naslovljenom Zbor Mikecin prije svega tvrdi da ona suprotna u Heraklita nisu ono što pribiva onomu podležećem kao sućini. Prema njemu ona suprotna pojavljuju se kao obrat. Ona su: (1) ili svojstva nekog bivajućeg, koja mu pripadaju kao ono odredbeno za obrat njegova bivanja, (2) ili ono što uspostavlja odnos dvaju bivajućih, koje otkriva obrat bivstva.

No Mikecin tvrdi da se u Heraklita nikada ne radi samo o nekom bivajućem, niti o nekom bivstvu, već uvijek o bivanju svega bivajućeg te su stoga ona suprotna obrati bivanja bivajućeg u cjelini.

Nadalje Mikecin kaže da se u bivanju cjelovitog bivanja skriva ono što njime vječno vlada. Riječ je, naime, o zboru koji se naposljetku osvjetljava kao istovjetnost drugosti jednog i drugog suprotnog. Mikecin zaključuje da je istovjetnost onih suprotnih istost njihove istosti i drugosti.

Tvrdeći kako takva drugost nije rastavljenost i odijeljenost, Mikecin se udaljava od nekih platoničkih tumačenja. Posebice se udaljava od tumačenja svojstvenih Filonu iz Aleksandrije (Quis rerum divinarum heres), koji pod utjecajem novopitagorovskih izvora objašnjava zbor kao demijuršku moć stvaranja svijeta, svodeći je na uspostavljanje razlike među svime, na način vječnog odjeljivanja svih suprotnosti. Aleksandrijski platonizam tumači zbor kao ono što je nezavisno od prvotne tvari koja se razlaže na suprotnosti. Time se zbor, premda ono vječno prethodeće, shvaća kao neko treće u kojemu se razrješuju suprotnosti. Mikecin tvrdi suprotno: „U Heraklita ona suprotna ostaju u istovjetnosti svoga dvojstva bez posredovanja onih suprotnih i bez pomirenja njihova u nečem trećem koje bi obuhvaćalo i razrješavalo suprotnost.“

Do kraja poglavlja naslovljena Zbor Mikecin upozorava da ona suprotna mogu biti ono isto u vidu protivljenja ili u vidu privlačenja. Do takva zaključka on dolazi otkrivajući prvotnu suprotnost u Heraklitovoj filozofiji kao ono na čemu počivaju sve moguće suprotnosti: jedno sva. Ta se suprotnost očituje kao razjedinjavanje jednog u svima te ujedno kao sjedinjavanje svih u jednom. Utoliko istovjetnost onih suprotnih prema Mikecinovu tumačenju prije svega nije jednakost, jer se razotkriva pod dvama vidovima prvotne suprotnosti, koji svagda dolaze ujedno: (1) pod vidom sjedinjavanja te (2) pod vidom razjedinjavanja.

Istovjetnost onih suprotnih pod vidom sjedinjavanja očituje se kao mir ili sklad, a pod vidom razjedinjavanja kao spor ili rat. Podrijetlo istovjetnosti onih suprotnih Mikecin pronalazi u zajednici rata i mira. Što je mjera zajedništvovanja rata i mira veća, suprotnost je uravnoteženija; ako je mjera zajedništvovanja rata i mira manja, suprotnost je manje uravnotežena.

Valja istaknuti da se cijelom knjigom sveobuhvatno provlači ideja o uspostavi svega kao svojevrsnu zrcaljenju obrata prvotne suprotnosti jedno sva. Ne samo da Mikecin pozivanjem na Heraklita to dokazuje, već on i svojim osobitim pisanjem oblikuje svaku rečenicu u službi tog i takva dokazivanja. Tako sasvim čudesno već i najmanji paragraf sam po sebi na svoj način dokazuje kako se sve očituje kao obrtanje prvotne suprotnosti. To je svakako jedna od najljepših karakteristika ove knjige.

Bog i svijet

O odnosu zbora i onoga božanskog Mikecin raspravlja u poglavlju naslovljenu Bog. Cijelo poglavlje može se shvatiti kao tumačenje sljedeće Heraklitove gnome: Jedno ono mudro jedino zboriti se neće i hoće Zeusa imenom. Tu Mikecin upozorava da se Heraklitovo poimanje boga razlikuje od mitskog/homerskog poimanja boga. U Heraklitovu smislu bog Zeus je prvotna pojava ono jednog samog koje kao takvo ostaje neimenovano. Ono jedno kao ono mudro objedinjuje u sebi Apolona i Dioniza, pri čemu se Apolon shvaća kao moć sebeobjedinjavanja jednog iz svih, a Dioniz kao moć seberazjedinjavanja jednog u sva. Poglavlje je osobito važno zbog toga što objašnjava značenje Apolonova proročišta za Heraklitovu filozofiju te iz drugoga kuta osvjetljava prirodu Heraklitova načina kazivanja: jasno razaznajemo zašto gnomski govor, premda neodvojiv od Apolonova proricanja, nije proročanski govor.

U poglavlju naslovljenu Svijet izložen je smisao Heraklitova poimanja grčke riječi physis. Uviđamo da Heraklit nije, kako se to nakon Aristotela ustalilo, pod tom riječju mislio ono drugo od umijeća. Mikecin prevodi Heraklitovu physis kao bivanje, a ne kao priroda. Tu se Heraklitova physis razotkriva kao ono što jednako pripada i smrtnome i besmrtnome, i propadljivome i nepropadljivome, i prirodnome i stvorenome. Ta i takva physis nije drugo nego cjelina bivanja svega bivajućeg.

S obzirom na etimologiju grčke riječi physis, Mikecin naglašava Heraklitovo bivanje u vidu nicanja iz tame na svjetlo, čime ukazuje na vezu između bivanja i pojavljivanja, pojašnjavajući na koji način u Heraklita ono što biva nije drugo doli pojava te na koji način u Heraklita svaka pojava jest vid samoga pojavljivanja koje je po sebi ono nepojavno. Samo pojavljivanje koje je po sebi ono nepojavno u Heraklitovoj filozofiji naziva se i vječnom živim ognjem, koji u sebi objedinjuje sva bivajuća.

Mikecin tu tumači Heraklitov oganj prije svega kao vječno kretanje koje crpi snagu iz ujednosti dvaju suprotnih svojstava: kao ono što sebe u svemu razotkriva te ono što se u svemu skriva. Premda ono tvarno, oganj nitko ne može neposrednim putem osjetilno spoznati. Naime, Heraklitov oganj kao ono tvarno nadilazi mogućnosti neposredne osjetilne spoznaje jer je kao ono jedno svijet sam.

Prema Mikecinu, oganj valja shvatiti kao svjetsku dušu koja, ako je otjelovljena, nije drugo doli cjelina svijeta. Ukoliko se svijet tumači kao red, treba se shvatiti kao red objedinjavanja svega u jedno te razjedinjavanja jednog u svemu. Taj i takav red ima svoju mjeru koja je zbor sam. Stoga sve iz ognja razvijeno, kao i sve iz ognja razoreno, nastupa kao ono zborivo. Sabiranje svega u jedno jest zgušnjavanje ognja, a razabiranje jednog u svemu jest razrjeđivanje ognja. Drugim riječima, razvijanje svijeta iz ognja nije drugo doli sabiranje u skladu sa zborom, a rastvaranje svijeta u ognju nije drugo doli razabiranje u skladu sa zborom.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2014.

Umovanje kao odrješenje
od privida

Mikecin je sklon tumačiti zbor na novoplatonički način poimanja prvotnog počela, određujući ga kao ono prvotno koje nije ni jedno od bivajućih, a po kojemu sve biva kao neko jedno. No pritom ga ne tumači kao nezavisno počelo svega koje jest po sebi naprosto. Mikecin ističe da jedno, premda jest počelo svega, ovisi o svemu kojemu prethodi. Možemo zaključiti da on ne tumači zbor kao ono nezavisno jer mu je stalo do unutarnje povezanosti svega, ne dopuštajući da se išta izdvoji iz cjeline svega kao ono samo po sebi bivajuće.

To posebno dolazi do izražaja u poglavlju naslovljenu Duša, gdje tvrdi da zbora po sebi ne bi moglo biti ukoliko ne bi bilo duše koja se spram njega odnosi. Mikecin naglašava da odnos između duše i zbora jest ono što u bitnom određuje zbor. Taj se pak odnos očituje kao ono odlučujuće za čovjeka, zbog čega se u tom poglavlju na njega u bitnom skreće pozornost.

Među ljudima upravo se ističu oni koji žive u skladu sa zborom. No, za razliku od njih, najviše je onih koji ne žive u skladu sa zborom. Od tih jedni nikada nisu čuli za zbor, a drugi su čuli za njega, ali ga ne razumiju. Prvi su odvraćeni od zbora kao neuki, a drugi kao mnogouki. I neuki i mnogouki su zapravo oni koji umišljaju znanje, imajući o svemu svoje vlastito mišljenje. I jedni i drugi sebično sve doživljavaju na svoj način, umišljajući da imaju svoj vlastiti razbor.

Ljudi koji u svemu otkrivaju zbor to uspijevaju spoznavajući sebe kao one kroz koje sam zbor zbori. U takvu samospoznaju ulažu napor koji je presudan za nadilaženje sebičnosti, da bi se poistovjetili sa sebstvom koje je na određen način ona sva. Takvi ljudi uviđaju da su san i java, smrt i život ono isto, te da duša čovjeka i u smrti nastavlja živjeti, a na javi sanjati. Samo oni ljudi koji žive u skladu sa zborom mogu se odriješiti od privida u kojemu se san i java, život i smrt uspostavljaju kao ono razdvojeno, zbog čega nastaju prividni svjetovi koje ljudi snivaju, bilo na javi, bilo u snu, odvraćeni od onoga istog kao zajedničkog svim ljudima.

Polazeći od trodijelne podjele duše čovjeka, Mikecin pokazuje kako Heraklit dijeli razbor, kao najviši vid duše, na šest moći razabiranja: osjećanje, mnijenje, vjerovanje, učenje, razumijevanje i umovanje. Umovanje je pritom poistovjećeno s cjelovitom samospoznajom, a posebno je istaknuta uloga osjećanja. Osim u tom, i u drugim poglavljima knjige autor nam skreće pažnju na činjenicu da u Heraklita osjećanje nije tek puko niža moć razabiranja. A zbog načina na koji je u ovoj knjizi povezano Heraklitovo osjećanje s umovanjem može se reći da Mikecinov Heraklit postaje blizak Platonovim zaključcima o istinitom osjetu iz Fileba.

Neuništivo povjerenje u filozofiju

U posljednjem poglavlju, naslovljenu Govor zbora, izlaže se smisao zborenja kao govorenja, a potom i smisao glasovnog ritma koji je, za razliku od metričkog, svojstven Heraklitovim gnomama. Zbor kao počelo svega bivanja jest i u onome pojavnom i u onome nepojavnom, a od svega pojavnoga govor je najznačajniji način pojavljivanja zbora. Govor tako na najprimjereniji način nasljeduje zbor. Govoru ujedno pripada i slušanje govora. Tako se slušanje uspostavlja kao moć razabiranja onoga bezglasnog u onome oglašenom, u čemu Mikecin prepoznaje moć pažljivog osluhivanja. Mudra duša čovjeka u svemu pojavnom vidi ono nepojavno tako što je moćna u svemu oglašenom čuvati ono bezglasno te u svemu osluškivati obrat prvotne suprotnosti.

Tu je naposljetku istaknuto kako od svih ljudi filozofi jedini svagda u govoru nasljeduju obrat prvotne suprotnosti te je pojašnjeno kako se radi o obratima glasa, riječi i rečenica. Budući da se obrat prvotne suprotnosti očituje kao sjedinjavanje i razjedinjavanje, odnosno sabiranje i razabiranje ili slučivanje i razlučivanje, uviđamo, na tragu stoičkog tumačenja Heraklita, da je za dušu čovjeka od najvećeg značenja moći sabirati i razabirati ili slučivati i razlučivati dijelove izrijeka u skladu sa svjetskom dušom kroz koju bezglasno zbori sam zbor u svim bivajućima.

Riječju, moglo bi se reći kako Mikecin u svojoj knjizi veže Heraklitova kazivanja o logosu, onome božanskom, bogu, bogovima, ognju, prvotnim tijelima, svijetu, duši, razabiranju i govorenju na takav način da uspijeva pokazati kako se sva ona na isti način odnose spram obrata prvotne suprotnosti jedno sva.

Naposljetku bi se moglo reći da je knjiga pisana kao tihi nagovor na prisnost s onim mudrim. Prisnost s onim mudrim upravo je, kako to Mikecin ističe, učinila Heraklita filozofom. Stoga ova knjiga možda i nije toliko o Heraklitu, koliko o samu izvoru s kojega svaki istinski filozof crpe svoju moć. Što god da netko mislio o izvornom smislu filozofije, te kakvo god da stajalište zauzimao spram Heraklita, nitko ne može poreći da iz svakoga napisanog retka ove knjige izbija neuništivo povjerenje u filozofiju, koje na najljepši način svjedoči o naporu čuvanja istine svega bivajućeg. A stoga nije pretjerano reći da Mikecin više od toga da tumači Heraklita pokušava prodrijeti do iskona svega koji sebe sama putem Heraklita čuva. Približavajući se samu izvoru filozofiranja, tumačenje Heraklita on preokreće u vlastitu filozofiju.

Bilješka o autoru

Igor Mikecin rođen je 1968. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Studirao je filozofiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Zürichu te klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Diplomirao je filozofiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao radom Leibniz. Supstancijalitet i vrijeme te doktorirao obranivši disertaciju Religija, zajednica i sloboda u ranoga Hegela i Hölderlina.

Na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru bio je znanstveni novak od 1995. do 1998. Viši je asistent od 2004. do 2006, a od 2006. do 2008. docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Osijeku. Od 2008. je docent, a od 2013. izvanredni profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za povijest filozofije.

Dosad je objavio niz članaka, rasprava i studija u domaćoj i inozemnoj filozofskoj periodici, kao i prijevode filozofskih djela s njemačkog jezika, uz ostalo Ludwiga Wittgensteina, Hansa-Georga Gadamera, Waltera Friedricha Otta, Georga Friedricha Hegela.