Život na periferiji kulture

Kozmopolit, erudit, nacionalist, liberal. Tin Ujević svojedobno ga je nazvao „košnicom sjećanja“ zbog iznimnih tekstova hrvatske političke i intelektualne povijesti. Bogdan Radica ove godine obilježava 110. obljetnicu rođenja, a nezasluženu šutnju hrvatskoga kulturnoga prostora prekinulo je Društvo hrvatskih književnika i Matica hrvatska organiziravši simpozij koji je osvjetlao mnoge neistražene dijelove neizostavne ličnosti 20. stoljeća.

Radica je pripadao krugu europske liberalne inteligencije, istaknuo je Ivo Banac, koja je sa zebnjom pratila rast totalitarnih velesila, a premda iz splitske pučke i trumbićevske obitelji koja je poslije stupala pod zastavom hrvatskoga seljačkoga pokreta, Radica je u međuratnom razdoblju bio bliži krugovima zagrebačke inteligencije oko Obzora i Nove Evrope. Nitko iz naše sredine, nastavlja Banac, nije u dvadesetom stoljeću komunicirao s europskom elitom, kao što su Guglielmo Ferrero (poslije Radičin punac), Paul Valéry, Thomas Mann, Benedetto Croce, André Gide, Nikolaj Berdjajev, Luigi Pirandello, Miguel de Unamuno i ostali tematizirani u važnoj knjizi Agonija Europe objavljenoj u Hrvatskoj tek šezdeset i šest godina nakon prve objave u Beogradu 1940. Nadalje, pojašnjava Banac, posebno su na Radičino shvaćanje humanističkoga kršćanstva utjecale bliske veze s Jacquesom Maritainom i njegovo tumačenje integralnoga humanizma i spasa Zapada i Europe u produbljivanju i oživljavanju svjetovnoga postojanja putem evanđeoskoga duha, tj. da se kršćanstvo u određenom obliku otjelovi u socijalnim strukturama života.

Mnogostrukost ličnosti Bogdana Radice Petar Popović razlaže na tri komponente, intelektualnu kao vrsna mislioca, zatim književnu te onu koja ga čini svjedokom vremena kao aktivna promatrača drame 20. stoljeća. Radica je bio kozmopolit kršćanskoga smisla, univerzalist čiji univerzalizam počiva u napisanim djelima: on je u njega promatran kao duhovna i organska cjelina mediteranskoga tipa. Jure Vujić dotaknuo se detaljnije odnosa Radice i Ferrera, koji mu je bio duhovni otac s čijom se mišlju u potpunosti slagao, a upoznao ga je 1924, s dolaskom na studij u Firencu preko njegova sina Lea Ferrera. Tako se Ferrerovo tumačenje rata kao bojišta krize identiteta slaže s Radičinim, kao i ideja dekadencije koju, pojašnjava Vujić, artikulira kao posljedicu bolesti industrijalističkoga dehumanizirajućega društva.

Bogdan Radica

Prisjećajući se osobnih poznanstva s Radicom, publicist i diplomat Stjepan Šulek naglasio je istančanost jezičnoga stila koji se temeljio na marljivim Radičinim pripremama za svaki razgovor i proučavanjima djela svojih sugovornika o kojim je pisao detaljistički i živo, a s kojima je lako komunicirao zbog svoje intuicije i bogate imaginacije. Na slično je ukazao Jakša Kušan govoreći o Radici kao suradniku u časopisu Nova Hrvatska, koji je Radica višekratno hvalio. Istaknuo je i veliko zanimanje za lik i djelo Radice u studenata u dijaspori koji su ilegalnim kanalima dolazili do njegovih tekstova poput Jugoslavenske tragične poruke svijetu objavljene u The Reader’s Digestu, a dotaknuo se i Radičine otvorenosti prema mlađim generacijama u kojima nije vidio konkurenciju, već svježinu i otvorenost prema novim idejama.

Ivan Čizmić istaknuo je Radičino javno djelovanje u SAD-u u kojem otkriva mnoge pojedinosti o američkoj politici, ali posebno spominje njegovo sustavno zalaganje za drukčiji pogled na hrvatsku dijasporu najčešće okarakteriziranu kao fašističku. On je opisao, nastavlja Čizmić, uzbudljivu kroniku ljudske i političke sudbine hrvatske emigracije u Americi. Na tu se temu nadovezao Ljubomir Antić govoreći o hrvatskom iseljeništvu iz pozicije autsajderstva koji je Radica znao kritizirati, posebno govoreći o želji da Hrvati izađu iz geta i budu korisni Hrvatima u domovini; oduševljavao ga je primjerice kanadski multikulturalizam, za razliku od američkoga melting pota te je više puta isticao neprestanu želju za jedinstvom hrvatske dijaspore. O pogledu na dijasporu i Radičino značenje iz osobnoga iskustva govorio je Marin Sopta ističući kako je upravo s Radicom vodio sedamdesetak sati razgovora iz kojih ga pamti kao iznimnu ličnost. Da je u svojim djelima znao biti vrlo kritičan, ponekad i neobjektivan, kadšto i brzoplet, svjedoči Radičin odnos prema Miroslavu Krleži. Nikada nije nijekao njegovu književnu vrijednost, dapače, pojašnjava Božidar Petrač, svojim opusom hrvatsku je književnost stavio uz bok zapadnima, ali Radica je Krležu ipak smatrao oportunistom.

Prepuna dvorana DHK-a govori o Radičinoj aktualnosti, kao i njegove riječi iz 1939: „Možda će ipak iz ovog sveopćeg sljepila i iz ovog potpunog mraka iskrsnuti misao vedrija i život bolji i plemenitiji? Možda ćemo ipak – jednoga dana – poslije dugoga lutanja stazama Zapada, izmoreni i izgladnjeli od traženja, pronaći okvir i zadovoljstvo dalekog otoka? Možda će ipak iz sutrašnje Europe iskrsnuti bolji čovjek kojega godinama čekamo?“