Život kao energetski vrtlog

Imamo ulogu svjetlosti.
I svjetlost svjetlosti treba dodavati.

Milena Lah

Retrospektiva otvorena u Modernoj galeriji predstavlja Milenu Lah  kao iznimnu i nekonvencionalnu umjetnicu, preteču i predstavnicu estetike postmodernizma. Izloženo je 150 djela koja obuhvaćaju skulpture, slike i crteže uz fotografska uvećanja monumentalnih javnih skulptura postavljenih u brojnim gradovima Hrvatske i Slovenije. Izložba nam pruža uvid u bilješke i tekstove koje je tijekom karijere objavljivala u katalozima i tisku. Također je moguće pogledati dokumentarni film Milena Lah redatelja i scenarista Bogdana Žižića u produkciji HRT-a.

Iz postava izložbe / Snimio Goran Vranić

Inicijator i autor izložbe, Branko Frances­chi, napravio je golem posao svojevrsna uskrsnuća tog, nažalost, velikim dijelom devastirana i nepravedno zanemarena opusa. Osim radova iz fundusa Moderne galerije, kao i njezinih djela u vlasništvu obitelji koja su pohranjena u atelijeru i Gliptoteci HAZU, za ovu prigodu posuđeni su radovi iz drugih hrvatskih muzeja te privatnih zbirki. Franceschi je napisao nadahnut, koncizan i iscrpan tekst kataloga. Iz brojnih razasutih fragmenata stvorio je cjelinu koja poput leće sažima njezin opus.

Specifičnost te integralne retrospektive, uz kvalitetan pregled kiparskih ciklusa Milene Lah, ravnomjena je zastupljenost autoričinih nešto manje poznatih crteža i slika koje su nastajale u procesima promišljanja, anticipiranja ili naknadnoga zaokruživanja njezinih trodimenzionalnih istraživanja. Ono što obilježava čitav opus jest, kako Franceschi piše, „ambicija sinteze cjelokupnog ljudskog i kiparskog iskustva u singularnu kiparsku formu“.

Premostiti raskol epohe

Sudbina kiparice Mileni se otvorila kada je 1944, sudjelujući  u kopanju rovova, negdje na Pantovčaku naišla je na bijelu glinu i izvela svoje prve portrete kolega i suvremenika. Diplomirala je 1949. na Likovnoj akademiji u Zagrebu i zatim pohađala majstorsku radionicu Vanje Radauša, u društvu, između ostalih, Džamonje, Michielija i Vlahovića. Za struku je to bio važan pomak – rodna perspektiva umjetnice koja stvara u tradicionalno muškoj disciplini, a kojim je žena umjesto objekta postala subjekt. Iz nepoznatog razloga, čak i u tekstovima koji se bave revalorizacijom stvaralaštva umjetnica 20. stoljeća, ona se često i uporno zaobilazi. Čini se da ni stotine tona isklesana kamena na uglednim europskim kiparskim simpozijima nisu bile dovoljne.

Njezine prve skupne i samostalne izložbe dobro prihvaćene od struke, studijska putovanja u Italiju i Francusku koja su joj omogućila uvid u recentnu internacionalnu produkciju, kao i specifičnosti lokalne scene (zemljaški realizam, tradicija modernizma, ostaci socrealizma,  pojava neoavangardnih tendencija) Mileni Lah su kao mladoj umjetnici stvorili plodno tlo za širok raspon stilskog istraživanja. Njezini najbliži uzori na internacionalnoj sceni bili su Jean Arp, Jacques Lipchitz, Constantin Brancusi i tadašnja britanska kiparska scena na čelu sa Barbarom Hepworth i, nadasve, Henryjem Mooreom.

Milena Lah stvaralaštvom je uspjela premostiti raskol koji je postao obilježje estetike epohe: podjelu na figuraciju i tada sveprisutni diktat apstrakcije. Njezini hibridni radovi istovremeno egzistiraju na objema stranama tog umjetničkog iskustva.Od sedamdesetih godina ti „hibridi“ postali su njezin svojevrsni zaštitni znak te trajni izvor fascinacije ili nerazumijevanja likovnih kritičara i publike. Budući da se nikada nije uklapala u glavne tendencije ni povjesničarskoumjetničke kategorije, gotovo da je kažnjena zanemarivanjem struke i šire javnosti zbog svoje nekonvencinalnost i individualiteta.

Međunarodni kiparski simpoziji, na kojima je po vlastitim riječima realizirala 400 tona skulpture, snažno su utjecali na njezino shvaćanje kiparske i opće umjetničke prakse u javnom prostoru. Aktivno je sudjelovala u propitivanju uloge umjetnosti i umjetnika u kontekstu suvremene civilizacije, ali i širim, transcendentalnim relacijama. Iznimni pojedinci, veliki stručnjaci i poznavatelji njezina opusa pisali su o Mileni Lah; Ive Šimat Banov, Zdenko Rus, Elena Cvetkova, Berislav Valušek, Maja Vetrih, Antoaneta Pasinović, Josip Depolo, Branka Hlevnjak, Vinko Srhoj... Njihovi tekstovi i fragmenti tekstova koje sam pročitala znali su me ostaviti bez daha, baš kao i pojedini njezini radovi. Za razliku od njih, ja o Mileni Lah i fascinaciji njezinim likom i djelom mogu pisati samo iz pozicije umjetnice, kiparice. Zadnje godine njezina stvaralaštva bile su prve godine moga.

Bez trunke trivijalnosti

Reći da je Milena Lah bila osebujna, čarobna, začudna, darovita, radoznala, hrabra i beskompromisna, snažna duha... sve mi se čini nedostatno. Često sam je susretala još kao studentica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu na brojnim otvaranjima izložbi, zatim na Antiratnoj likovnoj radionici (Alker) u Bedekovčini, a poslije i kao voditeljica Galerije SC. S velikim je entuzijazmom pratila stvaralaštvo kolega, ali i mladih umjetnika i studenata.  Tih godina (potkraj 90-ih) bila je posjetiteljica Galerije SC mnogo češće i od mnogih profesora s ALU. Njezina pojava bujne i neukrotive crvene kose, prodorna pogleda podcrtana faraonskom šminkom, neobičnih kolorističkih kombinacija odjeće, šešira i čizama... uvijek je obogatila svako događanje.  Kada bi vam se obratila, a obraćala se mnogima i često, ljudi su mahom ostajali zatečeni, zbunjeni, ponekad i posramljeni. Malotko je mogao pratiti tu poeziju  in vivo, opisivanje prostora izvan svakodnevne komunikacije. Za nju, koliko znam, nije postojao small talk. Sve je bilo bitno, sve je bio ritual i čarolija. Kao i mnogi drugi, često sam se pitala kada je, uz tako aktivan društveni život i obitelj, mogla stvoriti svoj nevjerojatni opus. Tim više što je njegov velik dio sama isklesala u kamenu. Danas mislim da je to upravo zbog sposobnosti da izbjegne trivijalnost u svim segmentima života. Jasno, zbog toga je bila „neprilagođena“, a često i neshvaćena.

Kada sam je kao studentica pozvala da održi tribinu, zapravo predavanje za studente na Jabukovcu (1992), rado se odazvala. Nije bilo projektora, reprodukcija ni power point-prezentacija. Nije bilo pripreme, bilješki ni natuknica. Stala je pred nas i naprosto – napravila oluju. Sve što je govorila imalo je smisla, baviti se likovnošću imalo je smisla, studirati umjetnost usred rata – imalo je smisla... Došla je kao ambasadorica stvaranja, pružila nam osobno svjedočanstvo o autentičnosti. Nešto što se sve rjeđe susreće. Vjerujem da bivši studenti profesora I. L. Galete imaju slično iskustvo.

Šamanizam Milenine skulpture

U tekstu o međunarodnom kiparskom simpoziju Exerzitium II u Rimu, koji se zasnivao na interakciji i zajedničkom radu kipara sa studentima, Milena Lah napisala je: „ Kipar se ne stvara učenjem na akademiji, ona mu pomaže naći put kiparstvu, a potencijal sakuplja radom. Kasnije doživljava, nastaje fantazija, vizija, obogaćen vizualnim duhovnim iskustvom, zaključcima i vjerom u rad – on je tu. Svatko sobom nosi svoj govor.“

Sjećam se da je pričala o gradovima kao virovima rijeke; čudesnim mjestima u struji vremena/prostora koja sve usisavaju, potežu u sebe, vuku na dno… i zatim komprimirani sadržaj izbacuju na površinu. Njezina me metafora danas podsjeća na viziju vorteksa, energetskih vrtloga. (U fizici, odnosno dinamici fluida, vorteks se definira kao energetska masa koja rotira u obliku vrtloga i stvara intenzivno energetsko polje.)

Milena je vidjela više nego većina ljudi; individualnom iskustvenom spoznajom usmjerenom  na esencijalno istraživanje fenomena života i bitka stekla je uvid u širi spektar dimenzija postojanja, njihovu povezanost i prirodu međusobnih utjecaja. Bila je mnogo više od kiparice; svojevrsna umjetnica-čarobnica čija se moćna magična komunikacija očitovala na svim razinama; od njezine čudesne suradnje s materijom (nevjerojatna lakoća s kojom je radila u kamenu) do terapeutskog vida njezine umjetnosti, prekognicije i vizionarstva. Većina njezinih radova može se gledati i kao utjelovljeni totemi, votivi i svojevrsni odašiljači, odnosno antene kozmičke energije. Morfogena polja koja okružuju njezine vibrantne oblike možda još čekaju neke preciznije tehnologije mjerenja i očitovanja kozmičkih zračenja koja  je u njih utisnula.

U kontekstu socijalne funkcije Milena je za mene prije svega bila žena-šaman, posvećena ljudskoj zajednici i njezinoj harmoniji. Njezine metode i tehnike mnogima su bile i ostale nerazumljive (za razliku od nešto šire prepoznatih metoda primjerice M. Pogačnika), ali ako je osnovna zadaća šamana liječenje društva odnosno pojedinaca i proricanje budućih događaja, onda njezina umjetnost ispunjava sve premise. Čak i najskeptičniji promatrač u skulpturama ciklusa Oblik iskustva poslije Ikarova pada s početka sedamdesetih može osjetiti jezu utjelovljenja početaka genetičkog inženjeringa i primjene eugenike.

Za potrebe ove retrospektive bili su potrebni opsežni restauratorski radovi. Većina djela propada u neprimjerenu i opustošenu autoričinu bivšem atelijeru ili su u fundusu Gliptoteke. Gliptoteka, kao prostor inicijalno osnovan za pohranu i čuvanje, među ostalim i djela hrvatskih kipara, ima trenutno najveću zbirku ostavštine kako Milene Lah, tako i Michielija, Radauša i brojnih drugih... Bilo bi zanimljivo oživiti cjelokupnu tu vrijednu ostavštinu nekom velikom skupnom retrospektivom, ili barem otvoriti fundus za javnost.

Budući da su mnogi radovi izvedeni kao prototipovi u gipsu („Gips je međufaza postojanja, lomljiva, krhka, nedorečena“, M. Lah), ukoliko ne budu adekvatno zbrinuti,  prijeti im brzo nestajanje. Zasad se još traži rješenje za smještaj radova nakon završetka izložbe – što ujedno otvara i pitanje stalnog postava. Milena nam je dala svoj prinos sjaju  –  na nama je da ga sačuvamo.

S profesorom Mirom Vucom posjetila sam je u Varaždinskim Toplicama;  ležala je, sijeda, opuštena, porculanski blijeda lica s kojega je bolest kao čudom izbrisala sve bore... kao da se pred kraj i svojim likom stopila sa uglačanim mramorima koje je poput perli rasula po starom kontinentu. Zadnji put sam je vidjela na otvaranju Kotača vremena u Aleji skulptura na savskom nasipu. Taj biomorfni portal ostavila nam je kao svojevrsnu zagonetku na kraju vlastitog procesa inkarnacije i početku novoga, nepoznatog otvaranja.