Torbe, platna i gravitacija

Nakon niza izložbi domaćih i inozemnih umjetnika koji su svoj rad predstavili splitskoj javnosti u poodmaklim mjesecima tekuće godine obgrljeni izložbenim prostorom antičke fortifikacije, osobitu pozornost izazvala je pojava Gorana Trbuljaka. Umjetnik koji je uz stariju generaciju antiinstitucionalista i eksperimentatora poput Sanje Iveković, Dalibora Martinisa ili Jagode Kaloper, utirao put domaćem konceptualizmu i demistificiranju statusa umjetnika, iskočio je iz likovno inertne splitske jeseni izložbom koja je ponajprije određena specifičnim umjetničkim postupkom.

Torbuljak IXb, 2000.

Galerijski postav čini niz torbi (kovčega) koje su s većih bočnih strana perforirane u jednoj točki pod kojom se „izlijeva“ vertikalni mlaz boje. Sagledavajući ih izolirano, kao utilitarne predmete nad kojima je čovjek intervenirao, blago rečeno, ostavljaju mnoge nedoumice. Nad svakom od njih postavljeno je bijelo platno omanjih dimenzija koje je više-manje identično tretirano kolorističkom vertikalom poput one na samoj torbi. Naime, Trbuljak je platno smjestio u torbu na kojoj bi još kod kuće napravio rupu da bi potom u trgovini slikarskom opremom kupio određenu boju te je ukapao kroz otvor. Na putu do kuće slika bi se sama javljala, stvarala cijeđenjem boje niz platno te niz vanjsku stranu torbe. Autor u podužem analitičkom tekstu u katalogu izložbe naglašava opasnost od možebitnoga pogrešnog iščitavanja dvaju predmeta koji se mogu i trebaju promatrati kao dosljedni dio ideje. Promatrajući odvojeno sliku (samo)naslikanu u torbi i torbu (samo)oslikanu izvana, sam eksponat kao i likovna retorika izloženoga gube smisao. Ti diptisi, bez obzira na varljivu fizionomijsku disharmoniju, uistinu čine cjelinu. Tako nas i umjetnik upozorava: „Torba i platno u projektu Torbuljak trajno su spojeni, vezani, ujedinjeni zajedno u jedan komad; boja na torbi nije slika, već je ta boja na njoj, jednaka kao i boja na bilo kojoj slikarskoj paleti, kistu…“, uspoređujući torbu s Pollockovom kanticom za boje ili nekim drugim alatom kojim se slikari koriste. Dakle, ta „radna boja“ tek je instrument koji oblikuje konačnost djela, a koji je umjetnik odlučio izložiti zajedno sa slikama. Trbuljak je i terminološki artikulirao svoj likovni assemblage. Prema pojmovniku koji je simpatično umetnuo na kraj kataloškog teksta, torbuljak tehnika i torbuljak autonomni su termini koji definiraju njegove radove i postupke. Prema tom objasnidbenom rječniku torbuljak tehnika označava ukapavanje boje u rupu na torbi unutar koje je platno, dok je torbuljak rad koji se sastoji od torbe/kovčega i oslikanoga platna. Torba je pritom sastavni dio identiteta i zbog igre riječi u kojoj se četiri njezina slova preklapaju s umjetnikovim prezimenom (još za studentskih dana jedan mu se blizak prijatelj poigrao s prezimenom). Ona je ujedno alat, slikarsko sredstvo, matrica, sredstvo za transport i depo za samu sliku. No kao integrativni dio likovne ideje ona je i izložak.

Spontanost stvaralaštva postavlja se kao krucijalna premisa Trbuljakovih radova. Ne opterećujući sama sebe tradicionalnim slikarskim procesom koji je kadšto podložan korekcijama i sistematizaciji, umjetnik prepušta konačni rezultat proizvoljnoj letimičnosti. Kod njega pojam slikarstva, koje ionako u stvaralaštvu nije odveć prakticirao, postaje pojam o neobrazivom slikarstvu koje tvori samo sebe. Trbuljak zapravo ostvaruje dvostruku ulogu, s jedne strane bivajući posrednik, koautor svojim radovima, dok ih s druge nadvladava vlastitom ideologijom, koja ne mora biti i očigledno nije paradigmatska.

Zanimljivo je to što je Trbuljak osim Akademije likovnih umjetnosti diplomirao i na Akademiji za kazalište, film i televiziju te je kao direktor fotografije surađivao na nekoliko dokumentarnih i kratkih filmova. Svakako, bit fotografije jest da se ona mora sama uobličiti i zadržati na određenom fotoosjetljivom materijalu. Tehnički promatrano, Trbuljak je možda i nesvjesno transponirao elementarni fotografski postupak na realizaciju svojih torbuljaka. Tematski gledano, slike koje realiziraju same sebe u potpunosti distrofiraju realističnu ideju o predočavanju stvarnog života. One nisu plod sustavnog i postupnog progresa u samu mediju, već odjeci posvemašnje uzgrednosti. Trbuljak i ne pokušava oponašati prirodu, svijet ni maštu, ne preznojava se možebitnim načinima tumačenja. Sve što od prirode koristi jest sila teže zahvaljujući kojoj, kako kaže, određena količina boje u nekom za nju optimalnom vremenu klizi po platnu (ili torbi) prema dolje. Promijenivši kut gledanja, čini se da su „splitski“ torbuljaci oživotvoreni ipak posve prirodnim procesom.