Sraz glazbe i neglazbenog

Studeni u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu protječe u znaku ciklusa ruske literature. Baletnoj Ani Karenjini (Tolstoj i Čajkovski) i Čehovljevoj drami Višnjik pridružuje se, na premijeri 14. studenoga, opera Evgenij Onjegin Petra Iljiča Čajkovskog, prema Puškinu.

Partitura Evgenija Onjegina, „lirskih prizora“ u tri čina, kako je označava skladatelj, donosi profinjenu liričnost, duboku osjećajnost, naklonost i razumijevanje za nesreću i koban usud junaka, iskrenost u melankoliji i tuzi. Vješto obrađeni motivi ruskoga glazbenog folklora utkani su u pojedine, pomno odabrane trenutke te opere znalačke i bogate orkestracije. Orkestar tumači raspoloženja, emocije i psihologiju glavnih likova. Dirigent Nikša Bareza dosta je postigao od orkestra Zagrebačke opere te vrlo dobrog zbora i solista. Istaknula su se brojna mala instrumentalna sola; igra motiva između oboe, flaute i klarineta u Tatjaninu prizoru s pismom; čula se iskra u vatri o kojoj pjeva zbor u četvrtoj slici; razgovor gudačâ čiji tremolo ispisuje nemir mlade djevojačke duše kojim ona ne može ovladati, na početku druge slike.

Domagoj Dorotić, Jelena Kordić i Valentina Fijačko na premijeri Onjegina / Snimila Mara Bratoš

Hir, lakomislenost, a u osnovi duboka nesigurnost naslovnoga junaka i Tatjanina idealizirana, ali iskrena ljubav prema njemu, uz posljedične žrtve sudbina Lenskog i Olge te jedina posljedičnog sretnika, Gremina, Čajkovskijev su izraz čovjekove nemogućnosti ostvarenja sreće, čemu svi težimo. Ali glazbena psihologija u operi nije dostatna bez primjerena odraza u onome neglazbenom na pozornici. Kako može grotesknost na sceni, primjerice Larine, biti u skladu s emotivnom liričnošću glazbe? Poneki, pa i veći, pomak od Puškina, poput prizora Tatjanina pisanja pisma Onjeginu u drugoj i njegovo odbacivanje njezine ljubavi u trećoj slici, što se odigrava u njezinu košmaru, može biti zanimljiv. Uostalom, već je John Cranko u baletu Onjegin iz 1967, u ključnom i antologijskom prizoru, tzv. pas de deuxu u zrcalu, postavio Onjegina kao lik iz Tatjanine mašte koji njoj u naručje izlazi iz zrcala, doduše u sretnom kontekstu toga trenutka.

Sve ono neglazbeno, tj. vizualno, bilo je, s ovom ili onom idejom, na ovaj ili onaj način, na štetu glazbe. Pa se ni percepcija glazbene izvedbe i njezine kvalitete nije mogla u punoj mjeri doživjeti, nego tek konstatirati.

Redatelj, ujedno i kostimograf, Michał Znaniecki te njegovi suradnici, scenograf Luigi Scoglia i osvjetljivač Bogumił Palewicz (a ovdje i koreografkinja Diana Theocharidou), već su u splitskom Mefistofelesu u ožujku predstavili svoj scenski rukopis. Na isti kalup postavili su u Evgeniju Onjeginu svijet u raspadanju, groteskno šablonizirane likove u zboru, neinventivnost u velikim skupnim prizorima, uz neizbježna invalidska kolica i niz sličnih detalja na koje ne vrijedi trošiti prostor. A bazen, po kojemu svi gacaju, nije bilo more u koje se rastopio led što je okivao Onjegina, nego običan isprazan i jeftin, iako tehnički i scenski zasigurno skup, efekt. Redatelj koji ne poštuje izgled pjevačâ, već ih prisiljava na radnje i pokrete koji izazivaju podsmijeh, jako dobro zna sebi izrežirati naklon, da se na povike „buuu“ iz publike sa suradnicima skloni u sjenu pjevačâ kojima publika plješće dok se ne spusti zastor. A gotovo nikakvi aplauzi tijekom izvedbe, osim na arijama, pokazali su pravo raspoloženje i domet.

Pjevači su aplauze itekako zaslužili. Raskošno otpjevanim arijama i ljepotom glasova istaknuli su se bas Luciano Batinić kao Gremin, tenor Domagoj Dorotić kao Lenski – također u raspjevanom finalu četvrte slike, sopranistica Valentina Fijačko kao Tatjana i bariton Ljubomir Puškarić kao Onjegin. U režijskoj koncepciji najmanje je loše prošao Lenski pa je Domagoj Dorotić imao najviše prilike za prirodnu, neusiljenu glumu i izraz.

Mezzosopranistica Jelena Kordić bila je korektna u tumačenju Olge, ali joj je nedostajalo pastoznosti u glasu za ključne Olgine, melodijski prelijepe fraze. Solidni su bili Željka i Neda Martić kao Larina i Filipjevna, Ladislav Vrgoč kao Triquet te Robert Palić kao Zarecki i Kapetan.

Na jednoj od repriza, 20. studenoga, osjetio se zamor u orkestru.

Adela Golac Rilović kao Tatjana i Robert Kolar kao Onjegin donijeli su likove više na realističan način pa su druga i treća slika, lišene košmara, još više odudarale od izvornoga predloška. Robert Kolar profilirao se kao uvjerljiv naslovni junak.

Predstava je nastala u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje je na programu od 11. do 13. prosinca.