Slava i stradanja Petrinje

Ogranak Matice hrvatske u Petrinji, u suradnji sa Zmajskim stolom Družbe Braća hrvatskoga Zmaja u Sisku, objavio je knjigu Povijest grada Petrinje 1240–1592–2014. iz pera uglednoga petrinjskog povjesničara Ivice Goleca. Tvrdo uvezana knjiga obuhvaća 648 stranica teksta raspoređena unutar 17 poglavlja i popraćena kvalitetnim ilustracijama. Na temelju uvida u izvorno arhivsko gradivo i relevantnu literaturu, autor je obradio povijest Petrinje dajući vrijedan prilog hrvatskoj povjesnici. Pritom treba imati na umu da je ovdje zapravo riječ o novom izdanju knjige koja se prvi put pojavila još prije dva desetljeća, ali je ovo izdanje do te mjere prerađeno i prošireno da se može govoriti o novoj knjizi i pravome izdavačkom pothvatu. Knjiga i u novom ruhu zrači bogatstvom znanja i visokom razinom razumijevanja petrinjske prošlosti, a nijansiran autorski osjećaj za ljude i prostor u široku rasponu od srednjega vijeka do naših dana čini djelo komunikativnim za sve zainteresirane čitatelje.

Ogranak Matice hrvatske u Petrinji – Zmajski stol Družbe Braća hrvatskoga Zmaja u Sisku, Petrinja, 2014.

Daleke 1240, u doba zajedničke države Hrvata i Mađara, zajamčio je herceg Koloman starim Petrinjcima pravo na izbor vlastitoga načelnika i suca podložnih izravno kralju. To je prvi spomen grada koji se tada nalazio nešto podalje od današnje lokacije, prema današnjem selu Jabukovac. Koloman je bio hrvatski namjesnik ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV, koji je 1242. potvrdio njegovu povelju s povlasticama za Petrinju. Ljudi su se tada dijelili na one koji ratuju (vitezovi, plemići), one koji se mole (svećenici) i one koji rade (seljaci, kmetovi). Vladari su plemićima dijelili zemljišne posjede, zvane feudi, kao naknadu za vojnu službu. Na tim posjedima radili su kmetovi koji su gospodaru zemlje davali devetinu prihoda, Crkvi su bili dužni desetinu, a vladaru su plaćali porez. Jedina iznimka u tako uređenu društvu, zvanu feudalno, bili su građani pojedinih gradova koji su uživali stanovita prava i slobode pod kraljevom zaštitom pa su se nazivali slobodnim kraljevskim gradovima. Petrinja se u to doba nalazila na području Zagrebačke biskupije pa su zagrebački biskupi smatrali da im Petrinjci trebaju plaćati desetinu. Petrinjci su to zanemarivali, pozivajući se na hercegove povlastice s kraljevom potvrdom pa su ih biskupi u jeku spora prokleli zbog neuredna plaćanja desetine. Na to su građani Petrinje ponovno tražili i dobili od kralja potvrde povlastica. Nakon što je provala Osmanlija iz Male Azije u jugoistočnu Europu ugrozila Hrvate i Mađare, Petrinja je 1480. predana zagrebačkom Kaptolu, no već na izmaku srednjega i u osvit novoga vijeka ona je potpuno propala u općem rasulu izazvanu osmanskim širenjem koje je Hrvatsku i Ugarsku za samo nekoliko desetljeća svelo na „ostatke ostataka“, usmjerivši Hrvate i Mađare prema zajednici s Habsburgovcima.

Kršćani zauzimaju Petrinju

Tijekom presudnih borbi s Osmanlijama za Pokuplje dao je bosanski beglerbeg Hasan-paša Predojević 1592. podići utvrdu Novu Petrinju kao uporište iz kojega je namjeravao zauzeti utvrđeni kaptolski kaštel Sisak, ali se pred njim ispriječio hrvatski ban Toma Erdödy s pojačanjima iz Štajerske. Pri trećoj navali na Sisak 22. lipnja 1593. osmanska je vojska teško potučena, a Hasan-paša Predojević i mnogi osmanski uglednici i vojnici izginuli su, što je bila prekretnica u dvostoljetnom ratovanju s Osmanlijama. Nakon te pobjede sisačkim je braniteljima pošlo za rukom preoteti Osmanlijama uporište u Petrinji, ali je osmanski uglednik Rustem-beg potkraj rujna 1594. iznova preuzeo i obnovio petrinjsku utvrdu. Tek 1595. kršćanska je vojska zauzela petrinjsku utvrdu, pretvorivši je u središte Petrinjske kapetanije u sklopu Vojne krajine kao obrambenog bedema koji je na hrvatsko-slavonskom tlu napokon zaustavio Osmanlije.

Unutar krajiškoga sustava u hrvatskim zemljama Petrinjska je kapetanija s utvrdom u Petrinji postala sastavnim dijelom Varaždinskoga generalata, koji se u pisanim izvorima iz toga doba često naziva Slavonsko-petrinjskom krajinom. Pod zapovjedništvom obitelji Erdödy počelo se oblikovati naselje uz petrinjsku utvrdu, a podizanjem katoličke crkve sv. Lovre 1603. počeo je razvoj vjerskog života u Petrinji i okolici. Veliki rat Habsburške Monarhije u savezu s Mletačkom Republikom protiv Osmanskoga Carstva potkraj 17. stoljeća doveo je do oslobođenja Slavonije, Banovine, Like i unutrašnjosti Dalmacije, a pobjednički mir u Srijemskim Karlovcima 1699. potvrdio je proširenje hrvatskoga teritorija i nastanak današnje hrvatske „potkove“ s obzirom da je Bosna i Hercegovina, čiji su zapadni dijelovi u srednjem vijeku pripadali Hrvatskoj u zajednici s Ugarskom, ostala pod osmanskom vlašću. Hrvatska je napokon „oživjela“, kako se izrazio Senjanin Pavao Ritter Vitezović, a oživjela je i Petrinja, u kojoj je već 1700. otvorena prva osnovna škola.

Prijepori oko proširivanja vlasti na Kostajnicu i ostale dijelove Banske krajine poslije velikoga rata za oslobođenje od Osmanlija izazvali su nesporazume oko statusa Petrinje, koja je i dalje pripadala Varaždinskom generalatu. Ti su nesporazumi potrajali do sredine 18. stoljeća, kada je Vojna krajina preustrojena u carsku zemlju i habsburšku vojarnu, a Petrinja je 1753. postala središtem Druge banske pukovnije i poslije Banske brigade, prešavši na taj način iz Slavonske u Bansku krajinu. Krajišnici su uglavnom bili siromašni seljaci koji su obavljali i vojnu službu, a živjeli su u proširenim patrijarhalnim obiteljima i seoskim kućnim zadrugama. Malobrojni obrtnici i trgovci radili su u pojedinim vojnim općinama ili komunitetima, iz kojih su pretežno zadovoljavali skromne potrebe stanovnika u bližoj okolici. Dobivši 1777. status komuniteta s vlastitim magistratom, sudom i policijskom službom, Petrinja je postupno izrasla u vodeće gospodarsko i prosvjetno-kulturno središte Banske krajine. Godine 1809. ušla je u sastav francuskih Ilirskih pokrajina pod Napoleonovom vlašću, no samo nekoliko godina poslije ponovno je postala središnje mjesto Banske krajine u Austrijskoj Carevini.

U prvoj polovici 19. stoljeća podiže se u petrinjskom kraju poljoprivredna djelatnost, uređuju se šumarski odnosi, a Petrinja postaje središte cehovskog obrtništva Banske krajine. Razvija se svilarstvo, vodeničarstvo, mlinarstvo, ciglarstvo i pivarstvo, a pojavljuju se i prvi građanski poduzetnici koji pokreću manufakturnu proizvodnju. Jedan od njih bio je Đuro Gavrilović, koji je utemeljio veliku radionicu za proizvodnju mesa i mesnih prerađevina. Uz domaće hrvatsko stanovništvo, vrijedan prinos u podizanju društvenoga života u Petrinji dali su petrinjski Vlasi i Srbi, kao i doseljenici iz ostalih zemalja Habsburške Monarhije i drugih europskih sredina, npr. petrinjski Talijani. Hrvatski narodni preporod ili Ilirski pokret pod vodstvom Ljudevita Gaja imao je odjeka i u Petrinji, gdje je zaživjela preporodna čitaonica kao žarište kulturnoga i političkog života, dok je pukovnijska i gradska limena glazba davala ton glazbenom stvaralaštvu u petrinjskom komunitetu.

Djelovanje Stjepana Radića

Nakon revolucije 1848. i privremene obnove apsolutizma povratak ustavnoga stanja u civilnoj Hrvatskoj sklapanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. utjecao je na odumiranje zastarjeloga krajiškog sustava. Uvedene su moderne općine i dokinuti vojni komuniteti, krajiške su pukovnije razvojačene, a Hrvatsko-slavonska vojna krajina vraćena je 1881. pod bansku vlast. Nakon toga Petrinja se uključila u civilni život sjedinjene banske Hrvatske. Već 1883. donesen je prvi statut grada, a Petrinja je postala i upravni kotar u sastavu Zagrebačke županije, potvrdivši time važnost kao upravno i sudsko središte.

Politički život na području Petrinje potkraj 19. i početkom 20. stoljeća obilježila su gibanja i prijepori oko izbora zastupnika u Hrvatski sabor. Znatan utjecaj na politički život petrinjskoga kraja imao je pučki tribun Stjepan Radić, a osjećalo se i djelovanje gradskog poglavarstva, koje je pokrenulo izgradnju mosta preko Kupe i poduzimalo različite druge aktivnosti. Nakon ukidanja cehova petrinjski su obrtnici isprva djelovali u obrtnim zadrugama. Postupno su u gradu otvorene veće obrtničke radionice, a pod utjecajem industrijalizacije započela je i tvornička proizvodnja. Stara manufaktura braće Gavrilović izrasla je na prijelazu stoljeća u čuvenu mesnu industriju. Kapital i rad postali su temelj gospodarstva, a oblikovao se i novi društveni sloj – radništvo. Petrinjski radnici, obrtnici i trgovci okupljali su se u svojim društvima, a na tragu društvenog organiziranja utemeljena je 1908. i lokalna ženska udruga za promicanje kućne tekstilne industrije. Istodobno se u Petrinji počeo povećavati broj zaklada, štedionica, bankovnih podružnica i drugih novčanih zavoda. Porasla je društvena skrb za siromašne, stare i nemoćne, a u skladu s tendencijama novoga vremena razvijalo se i petrinjsko zdravstvo s ljekarništvom.

Kazalište, sport i knjižarstvo

U to je doba procvjetao kulturni i društveni život Petrinje. Uz gradsku limenu glazbu s korijenima u krajiškom razdoblju, u Petrinji je od 1862. djelovalo tamburaško društvo, a od 1864. i Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj. U gradu su nicale diletantske kazališne družine, a postojale su i različite građanske udruge, npr. Dobrovoljno vatrogasno društvo, Društvo za poljepšavanje grada Petrinje, Gospojinsko društvo Dobrotvor. Pojavile su se osnovne sportske discipline, npr. nogomet, a osnovana su i prva sportska društva: streljačko, lovačko, biciklističko, sokolsko i dr. Korijeni petrinjskoga tiskarstva, izdavaštva i knjižarstva također pripadaju razdoblju od kraja Vojne krajine do početka Prvoga svjetskog rata.

Petrinja u doba Turaka

U vrtlogu Prvoga svjetskog rata (1914–1918) nestala je Austro-Ugarska, a hrvatski je narod ušao u novu državu – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Petrinjsko gradsko poglavarstvo i zastupstvo nastavilo je djelovati i u novoj državi, a politički život u gradu usmjeravali su gradonačelnici poput Josipa Stazića, Josipa Matagića i Stjepana Križanića, koji je poslije skupštinskih izbora u prosincu 1938. podnio ostavku. Između dva svjetska rata djelovala su u gradu društva poput Kola jugoslavenskih sestara, humanitarnog društva Hrvatska žena i dobrotvornog društva Hrvatica Katarine grofice Zrinske. Važna su bila i kulturno-prosvjetna, vjerska i ostala društva, npr. Društvo pučkog sveučilišta u Petrinji, a 1937. otvoren je gradski muzej.

Obnovljena petrinjska tvrđava krajem 17. stoljeća

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. osnovana je nova upravna jedinica – Velika župa Gora sa središtem u Petrinji. Sljedeće četiri godine gospodarski, društveni i kulturno-prosvjetni život u gradu bio je obilježen tragičnim iskustvom Drugoga svjetskog rata, a represivni obrasci ponašanja totalitarne ustaške vlasti u kombinaciji s neprihvaćanjem NDH iz perspektive onih koji su bili pogođeni takvim obrascima potaknuli su izbijanje ustanka u okolici Siska 22. lipnja 1941. i kasniji razmah partizanskoga pokreta pod vodstvom komunista. Ustaškom porazu i komunističkoj pobjedi u proljeće 1945. pridonijela je i razgranata djelatnost petrinjskih antifašista.

Svratište K caru austrijskom oko 1912.

U drugoj Jugoslaviji nova je komunistička vlast isprva progonila nepoćudne Petrinjce, no ubrzo je pristupila obnovi devastiranoga gospodarskog života, oživljavanju proizvodnje u nacionaliziranoj tvornici Gavrilović i osnivanju novih poduzeća u gradu, ne zanemarujući ni organizaciju prosvjetnoga, kulturnog i sportskog života na novim osnovama. Među bitna obilježja društvenog života u Petrinji od 1950. do 1971. mogu se ubrojiti uvođenje radničkog samoupravljanja, upravno-teritorijalne podjele i njihove posljedice, donošenje statuta općine Petrinja 1963. i ostala gospodarsko-komunalna, zdravstvena i prosvjetno-kulturna zbivanja. Pokušaji gospodarskih i društvenih reformi u socijalističkoj državi, zamah liberalizacije i Hrvatsko proljeće 1971. imali su odraza i na društvena kretanja u Petrinji. Posljednja dva desetljeća unutar druge Jugoslavije obilježila su različita zbivanja u gradu i općini, ograničeni razvoj vjerskog života, djelovanje važnijih udruga pod nadzorom komunista i raznovrsne kulturno-sportske manifestacije.

Petrinjac Franjo Jelačić, otac bana Josipa Jelačića

Srpska pobuna, okupacija Petrinje i progon Hrvata

Ubrzo nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj 1990. i konstituiranja višestranačkoga Sabora došlo je do prvih nemira i pobune dijela Srba na petrinjskome području. Sve učestalije provokacije prerasle su po proglašenju hrvatske neovisnosti sredinom 1991. u otvoreni rat, u kojem je jugoslavenska vojska stala na stranu srpskih pobunjenika. Tada je Vlada Republike Hrvatske raspustila Skupštinu općine Petrinja i imenovala svoga povjerenika, ali su naoružani srpski pobunjenici uz pomoć jugoslavenske vojske okupirali Petrinju i prognali hrvatsko stanovništvo iz grada. U godinama progonstva Petrinjci su organizirali zdravstvenu skrb i prosvjetnu djelatnost, pokretali kulturna i sportska nastojanja, sudjelovali u političkom životu zemlje i vojno se organizirali. Oslobođenje okupirane Petrinje u akciji Oluja početkom kolovoza 1995. omogućilo je povratak prognanih Petrinjaca. Prvih nekoliko poratnih godina oni su se bavili obnovom svih segmenata života, a razvoj nakon 2000. donekle je stabilizirao društveno-političko ozračje u gradu. U suvremenoj Republici Hrvatskoj, koja je sredinom 2013. pristupila Europskoj Uniji, Petrinja je grad u sastavu Sisačko-moslavačke županije.

Mesari i dio uprave tvornice Gavrilović na početku 20. stoljeća

Most preko Kupe u Brestu 1991.

Povijest grada Petrinje 1240–1592–2014. uzorno je djelo o prošlosti i sadašnjosti Petrinje. Odlikuje se velikom snagom autorskog izraza u čijem je središtu petrinjski čovjek u svojoj životnoj okolini. U knjizi je obrađena politička povijest u pojedinim razdobljima, a demografske, gospodarske, društvene, kulturne, sportske i srodne teme predstavljene su u zasebnim poglavljima. Ispisane stranice o krajiškom razdoblju petrinjske prošlosti te o životu i prilikama u Petrinji i okolici potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća obiluju mnogim pojedinostima, što je razumljivo imamo li na umu da se autor u profesionalnoj karijeri najviše bavio tim razdobljima te da je o pojedinim temama, npr. o vojnom komunitetu Petrinja, Hrvatskom pjevačkom društvu Slavulj, limenoj glazbi, izdavaštvu i petrinjskom nogometu, objavio posebne knjige i studije. Suvremeno je razdoblje nešto sažetije portretirano, a neke su teme tek dotaknute, npr. život u okupiranoj Petrinji prije dvadeset godina, no nije moguće niti se od autora očekuje da na jednom mjestu obuhvati sve ono što se o nekom gradu i njegovim ljudima može pronaći u starim spisima i drugim tragovima prošlosti. Napokon, čini se da je danas lakše napisati knjigu nego osigurati potporu za njezino objavljivanje pa je pojava ovako sadržajnog i reprezentativno uređenog djela nešto što zavređuje da se autoru oda priznanje na uloženom trudu i korektno obavljenom poslu.

Povijest grada Petrinje 1240–1592–2014. iz pera Ivice Goleca, shvaćena kao istinska sinteza čitava profesionalnog iskustva svoga pisca, autentičan je portret i ključ razumijevanja svih petrinjskih iskušenja, slave, stradanja, života, rada i opstanka u trajanjima i promjenama od srednjega vijeka do naših dana. Nema nikakve dvojbe da će obilje pouzdanih podataka i nijansiranih tumačenja koristiti znanstvenoj zajednici, a još više će ono biti zanimljivo petrinjskoj javnosti koja ovom knjigom iznova dobiva na afirmaciji vlastite legitimacije pred suvremenom Hrvatskom i Europom.