Prevareni i razočarani

Pri spomenu Kemala Mujičića Artnama većina čitatelja vjerojatno će prvo pomisliti na njegovu poeziju: vidjet će u tom piscu najprije pjesnika, a tek potom (i) prozaista. Nije taj slijed, zacijelo, posljedica vrijednosnog izbora, nego čiste mehanike pojavljivanja njegovih knjiga i automatizma našega pamćenja. Mujičić je naime prvo objavio četiri zbirke pjesama, u razdoblju 1994–2002, pa se tako učvrstila predodžba o njemu kao poetu. A prvom knjigom proze – zbirkom priča Rad na crno – javio se tek 2004; uslijedili su romani Pet litara benzina (2006), Vrijeme za ljubav (2010), ratni dnevnik Iz nevremena (2012), a sada i roman Sarina druga ljubav. Tako se Mujičićev dosadašnji opus, kad je riječ o književnim vrstama koje dominiraju u njegovu stvaralaštvu, kvantitativno ujednačio: pet zbirki pjesama i pet knjiga proze.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2014.

Kratki roman Sarina druga ljubav žanrovski je mješanac u kojem se prepleću elementi u prvom redu psihološke, pa zatim ljubavne, društvene i kriminalističke proze. Protagonist je 45-godišnji gimnazijski profesor književnosti Bruno Bogadi, koji je ujedno pripovjedač romana. Radnja se zbiva u ljeto 2010. u Zagrebu, no u to romaneskno „vrijeme sadašnje“ kadšto se probijaju, u retrospekcijama glavnog lika, pojedini događaji iz prošlosti – sve do onih iz njegova najranijeg djetinjstva. Roman započinje protagonistovim prvim odlaskom privatnom psihoterapeutu, domaćem čovjeku imenom Robert W. Dolar (nomen est omen), „jednom od pionira hrvatske moderne psihoterapije“. Iz njihova razgovora doznaje se da Bruno nije „ovdje radi sebe“, nego da ga je „u ovo uvalila“ supruga Sara. Psihoterapeut pak veli da ga je njegova supruga zamolila da s njim porazgovara „o sumnji i nepovjerenju“ i da Bruni taj razgovor „ne može naškoditi, naprotiv“.

To je trenutak kad se priča počinje odmotavati, malo naprijed, malo natrag, uvijek tako da se u prošlosti potraže uzroci sadašnjih protagonistovih stanja i reakcija. Bruno je svjestan da je njegov brak sa Sarom dospio u slijepu ulicu: već su u srednjim godinama, situirani su – imaju posao, stan, putuju, mogu si priuštiti mnogo toga što drugi ne mogu – ali oboje, a osobito nju, tišti činjenica da nemaju djece, i sve su češće u konfliktnim situacijama. Sara ga optužuje da je njegova ljubomora „prešla granice normalnog“ i da je bolestan; on priznaje da je ljubomoran, „ali u granicama normale“. Tako se našao kod psihijatra, a priča s tim „specijalistom za dušu“ krenut će, na fabularnoj razini, prema tipičnom hrvatskom tranzicijskom krimiću (dr. Dolaru nije stalo do toga da pomogne pacijentu, nego da od njega izvuče što više novca, a pritom se pokazuje da je njegova kriminalna djelatnost bila odlično umrežena). No za sam roman mnogo je važnija činjenica da se glavni junak počeo „preispitivati i promatrati sa svih strana, kao da je riječ o nekome drugome“. Time je otvorio mogućnost da govori o najintimnijim ljudskim osjećajima – različitim aspektima ljubavnog odnosa muškarca i žene. S druge strane, oslikava današnje društvo, kao pozadinu ili podlogu bez koje bi njegov unutarnji svijet ostao u zrakopraznom prostoru.

Činjenica da je Bruno, ne svojom voljom, morao krenuti psihijatru ima pretpovijest koja seže još u ratne godine, a vezana je uz Sarina prvog dečka, Hassana. Ta je priča puna obrata i zasniva se na nedostatku informacija o Hassanu: Sara ne zna detalje o njegovoj pogibiji na kraju akcije Oluja, a Bruno ne zna da je Hassan javljajući se s fronte govorio Sari o svom novom prijatelju, i da je ona shvatila kako je riječ o Bruni. Sam će glavni junak, na seansi kod psihijatra, ponuditi dvije oprečne priče o Hassanovoj smrti: jednu pod hipnozom, u kojoj okrivljuje izravno sebe (zbog ljubomore nije upozorio prijatelja na četničku zasjedu), a drugu, nakon buđenja, u kojoj Hassanovu pogibiju pripisuje njegovoj nestrpljivosti i neopreznosti. Kojoj će od tih dviju priča povjerovati, ostavljeno je na izbor čitatelju.

Bruno u braku sa Sarom ne može pobjeći od onoga što se u psihijatriji naziva seksualnom ljubomorom – nepovjerljiv je i često sumnja u suprugu. Njihova ljubav prolazi različite faze, osjećaji su često pomiješani, ambivalentni, neki od njih burno isplivaju na površinu, a neki nestanu u nedokučivim ponorima unutarnjih svjetova. No oboje su ipak spremni i na ustupke i razumijevanje. Društvena scena, u romanu dakako viđena Bruninim očima, jednako je ispunjena napetostima i nedoumicama koje također generira prošlost, ne samo ona ratna nego i prijeratna, jugoslavenska. Jaz između dvaju svjetova, koji se očito ne može premostiti, najbolje se očituje u liku Brunina oca koji se jednako dobro snašao i u bivšem i u novom sistemu i za kojega sin ima samo riječi prezira. Bivša je država, kaže sin, isprala mozak njegovu unitariziranom ocu, pa ga je tjerala da on ispire njegov. Sada je otac odjednom postao Veliki Hrvat i hvali se sinom koji je bio branitelj od sama početka. Kod Brune pak prevladava osjećaj prevarenosti i razočaranja (i pritom „nije jedini“): „Dobili smo rat. Dobili smo Hrvatsku. Bili smo sretni. No nije trajalo dugo. Ubrzo sam zamrzio ovu više od one bivše države, baš zbog toga što sam sudjelovao u njezinu stvaranju. Osjećao sam se prevarenim. Političari su odrađivali podjelu plijena, (…) mase su im klicale dok su im smanjivali prava, mi smo šutjeli (…). Kad smo se izliječili od rana i ružnih uspomena, mešetari su se već obogatili i postali nedodirljivi, onda su došli lešinari i pograbili ostatke.“

Sličan je defetizam prisutan i u Bruninu opisu karaktera Zagrepčana, „pomirenih sa svim što im život donosi i odnosi“: „Većina stanara u mojoj ulici rođeni su Zagrepčanci, revni u izvršavanju svojih obveza prema plaćanju poreza, prireza, komunalnih naknada, pričuva, doprinosa i drugih nameta kojima ih globe grad i država. Plate i gunđaju sebi u bradu. A zapravo paze da im jezik bude iza zuba, ozbiljni su, zaglačani i uredno podšišani, žive svoje ozbiljne živote, niti previše mrze niti previše vole, takav odnos imaju i prema sebi i prema drugima. Plaču kad ih nitko ne vidi.“ U takvu, poopćenu sliku Zagrepčana, shvatit će poslije, uklapa se i on sam. Učili su ga uvijek, kaže, samo da izvršava, da služi, da radi ono što se od njega očekuje. Nikad ga nitko nije naučio htjeti, osnažiti mu volju da učini ono što želi, a da kaže ne onomu što ga odbija. I ta je spoznaja neki dobitak, a i Sara je napokon zatrudnjela. Ne pita (se) je li dijete njegovo, a i bilo bi neprilično jer je pripit završio pod kotačima automobila pa sad nepokretan leži u bolnici.

Roman je solidno ispripovijedan, nema velikih propadanja ni nemotiviranih detalja, pitak je i čitak. Sažetost mu je istodobno i vrlina i slabost: vrlina jer ne davi čitatelja ishitrenim mudrolijama, a slabost jer mu povremeno uskraćuje puninu doživljaja.