Povijest nije samo prostor ljudske nesreće

Španjolska književnica i sveučilišna profesorica Maria Dueñas pojavljuje se na književnoj sceni 2009. romanom Vrijeme između krojenja, koji se ubrzo pretvara u velik uspjeh u zemlji i u inozemstvu. Sljedeći roman, Misija Zaborav, objavljen 2012, potvrdio je autoričin književni talent. Stoga je izdavačka kuća Fraktura nedavno na hrvatskom jeziku objavila Vrijeme između krojenja, što je bio povod da razgovaramo s autoricom.

Gospođo Dueñas, moglo bi se reći da ste se kasno počeli baviti pisanjem. Prije toga bili ste sveučilišna profesorica u području engleskoga jezika. Kako se rodila želja da počnete pisati?

Priznajem da sam od onih pisaca koji kasno počnu pisati; nikada nisam imala svjesnu namjeru, niti sam vjerovala da ću ikada postati spisateljica. No nakon dvadeset godina posvećenih fakultetskom životu pojavio se trenutak u kojem se sve činilo kao postavljeno na svoje mjesto: zanimanje, obitelj, životne težnje... I osjetila sam želju da se upustim u novu avanturu, a uvijek sam bila dobra čitateljica, i živjela sam u svijetu književnosti i humanistike, i imala plodnu imaginaciju. Tako da sam sve to skupila i bacila se na pisanje, bez i najmanjega pojma kamo će me to odvesti.

Vrijeme između krojenja moguće je smjestiti u razne kategorije – pustolovni roman, bildungsroman, politički triler... No povezan je i s pripovjednim oblikom kojim se u posljednje vrijeme španjolski pisci obilato služe, tzv. romanom sjećanja. Zašto toliki španjolski pisci danas bacaju pogled na nacionalnu prošlost?

Čini se da opstaju određeni zakuci naše prošlosti koje suvremena pripovjedna proza još nije istražila. U mojem osobnom slučaju nije izravno riječ o Španjolskom građanskom ratu, ali jest o nekim perifernim aspektima povezanim s njim: život u španjolskom protektoratu u Maroku, i napetosti između Engleza i Nijemaca nastanjenih na španjolskom tlu u prvim godinama poraća. Uistinu nas resi burna prošlost, od koje se ne želimo u potpunosti oprostiti jer je puna strastvenih priča koje čekaju da se ispričaju.

Optika kojom u romanu pristupate povijesnim događajima mogla bi se nazvati ženskom, jer glavni je lik mlada krojačica i upravo na osnovi njezinih susreta s drugim ženama, promjenama moda i ostalih naizgled banalnih događaja prate se veliki povijesni događaji. Je li to bila svjesna odluka, da originalno pristupite problemu?

Točno, u potpunosti je tako: pokazati povijesne događaje služeći se pogledom, razmišljanjima i glasom jednostavne krojačice bila je svjesna strategija koju sam odlučila primijeniti kako bih filtrirala informacije na osoban i sebi svojstven način. Time sam, doista, pristupila sukobu s boka, što mi je otvorilo vrata prema gorućim povijesnim trenucima i okolnostima, a da pritom ne uranjam u njih s pretjeranom količinom neprelaznih i kaotičnih podataka. O ratu se i dalje može govoriti iz vrlo različitih uglova i perspektiva, još pred nama stoji mnoštvo iskustava i interpretacija koje čekaju da se preobraze u književnu građu.

Maroko je prostor u kojem se odvija velik dio romana. Radnja je smještena u pokrajinsku, marginalnu zonu udaljenu od rata; ali istovremeno je ondje sve započelo, s Francovim ustankom – to je korijen. Je li potrebno tražiti korijene toga sukoba? Je li to bila vaša namjera?

Ne, ne, nikako. Izbor Maroka kao pozornice radnje proizlazi iz najosobnijega dijela mene same, nije rezultat svjesne odluke da se radnja približi geografskom ishodištu rata. Želja da se usmjeri pogled na taj stari svijet Protektorata bila je glavni motor u trenutku osmišljavanja projekta knjige jer je majčina obitelj živjela ondje mnogo godina, pa sam stoga oduvijek imala taj kontekst u svome životu. Svaki put kad bi nam majka govorila o svojemu djetinjstvu, svojoj braći, školskim danima, prijateljima, mladosti... nužno se vraćala na taj svijet u kojem se rodila i u kojem je živjela do svoje sedamnaeste godine. Zahvaljujući njezinim prisjećanjima, i onima drugih članova obitelji, bila sam svjesna da mi je na raspolaganju iznimno zanimljiva i uspomenama bogata baština kojom se nitko nije bavio u suvremenoj španjolskoj pripovjednoj prozi. I zato sam je odlučila upotrijebiti, i tako sam, prije negoli sam osmislila radnju, likove ili povijesni trenutak za svoj roman, jedino bila načisto s tim da želim oživiti dio svih tih godina španjolske prisutnosti na sjeveru Afrike. No u početku nisam znala koje će razdoblje radnja obuhvatiti i tek sam poslije, istražujući o takoreći službenoj povijesti Protektorata, i naišavši na fascinantni lik Juana Luisa Beigbedera, odlučila ograničiti vrijeme radnje na one godine toliko intenzivno ispunjene napetostima, strastima i nemirima.

Maroko iz vašega romana dom je mnogih etničkih skupina koje su u srednjovjekovna vremena zajedno tvorile supstrat iz kojega će niknuti španjolska nacija. Židovi, Arapi i Berberi, i kršćani ostvaruju suživot u egzotičnom Maroku. Je li legitimno u tom etničkom i vjerskom bogatstvu tražiti i iščitavati španjolski karakter i bit?

Smatram da je to u potpunosti opravdano i ispravno, iako sumnjam da je većina Španjolaca u današnje vrijeme toga svjesna te da u valjanoj mjeri cijene i vrednuju to nasljeđe. Doista, dovoljno je sagledati napetosti koje pitanja identiteta u posljednje vrijeme stvaraju u našoj zemlji kako bismo postali svjesni da je to drevno križište krvi, jezika, vjera i znanja prepušteno zaboravu i zamijenjeno nacionalističkim osjećajima koji ponekad rekonstruiraju prošlost na pristran način, vođeni partikularnim interesima.

Svi se ti ljudi u romanu međusobno pomažu, pokazuju solidarnost u teškim vremenima. Je li jedna od poruka romana da je potrebno vjerovati u ljudsku dobrotu?

Trenuci napetosti, oskudice, nesigurnosti običavaju izvući ono najgore i ono najbolje iz ljudske naravi. U razdoblju naše povijesti u kojemu su se međusobno ubijala braća, a mržnja, nasilje i krivnja bili su kruh naš svagdanji, istovremeno su se i trajno pojavljivali slučajevi hrabrosti, iskrenosti i velikodušnosti, čak i među ljudima koji se nisu poznavali. U svojemu sam romanu željela pokazati tu etičku i suosjećajnu stranu, i učinila sam to određenim postupcima nekih od likova. 

Jedan pisaći stroj katapultira radnju romana. Potom se pojavljuju još mnoge druge stvarčice – predmeti povezani s krojenjem, modom i društvenim svijetom kojega više nema. Jeste li željeli oživiti te materijalne stvari, živeći i pišući u svijetu u kojem prevladava virtualna stvarnost?

Imam golemo zanimanje za sve te elemente koji na prvi pogled mogu djelovati kao obični rekviziti, no koji, ipak, nisu tek dekorativne naravi, nego nam služe kako bismo rekonstruirali izgubljen dio naše materijalne, ali i sentimentalne, kulture. Zvuk kolica na ulicama, kuhinje na ugljen, miris starinskih lonaca na vatri, nekadašnje pjesme koje su krojeći pjevale djevojke... Sve nas to vraća u prošlost bez mobilnih aparata i interneta na koju gledamo s određenom nostalgijom unatoč njezinoj grubosti i u koju se rado – kao i moji čitatelji – vraćam.

Završetak romana donosi zanimljiv postupak: zatvoren svršetak onoga povezanog sa stvarnom poviješću građanskoga rata, i otvoren kraj za fikciju. Kakva je veza povijesti i fikcije iz vašega kuta spisateljice?

Kraj knjige izazvao je dosta polemike: mnogim se čitateljima svidio, dok su se mnogi drugi osjetili iznevjereni očekujući sretan THE END, mnogo zatvoreniji i određeniji. No ja sam takvim završetkom romana otpočetka težila postići dvije stvari. S jedne strane učiniti od čitatelja sudionike u stvaranju sudbina likova s kojima su živjeli na više od 600 stranica, i stoga sam im dopustila da sudjeluju u osmišljavanju budućnosti svakoga od njih. A s druge sam strane imala namjeru povući odlučnu crtu između fikcije i stvarnosti. Potpuno sam uvjerena da povijest nosi golem potencijal za književnu obradbu, ali isto sam tako uvjerena da čitatelj mora biti svjestan gdje počinje stvarnost, a gdje izmišljaj, i kao autorica osjećam se dužnom pomoći mu razlikovati ih. Ipak, jako me iznenadilo kad sam uvidjela da mnoge čitatelje uopće ne zanima ta razlika, i da radije sve smatraju stvarnošću koju čarolija književnosti gotovo da dopušta opipati. A to mi je, da budem iskrena, dalo misliti...

U vašemu drugom romanu, Misija Zaborav, ponovno nailazimo na temu zaborava i prisjećanja. Je li vam pisanje drugoga romana ponudilo drukčije iskustvo, možda lakše?

Misija Zaborav roman je mnogo bliži meni i mojemu svijetu, što ga čini radikalno različitim od prethodnoga. Možda djeluje hladnije, ali on to nije, zapravo, njegovo je pisanje za mene bilo mnogo intenzivniji i emotivniji proces. Imam osjećaj da su likovi koje donosi stvarniji, više od krvi i mesa, možda zato što pripadaju mome svijetu i iako su čista fikcija, kad bi postojali, mogli bi biti moji kolege, moje ljubavi ili moji prijatelji, nešto s čime se nisam susrela kad je riječ o likovima u Vremenu između krojenja, od kojih sam se uvijek osjećala više udaljeno. No jedno je ono što osjećaš, a nešto drugo ono što si naposljetku kadar napisati...

Priprema li nam María Dueñas novu knjigu iz svoje književne krojačnice?

Iako me čeka još korekcija, mojih ruku treće djelo već je dovršeno, i vrlo mu se radujem i uzbuđena sam, možda zato što se potpuno razlikuje od prethodnih romana. Ali zasad ne bih željela previše otkrivati...