Pasija po Hrvoju

Likovno djelo Hrvoja Šercara unikatno je i višekatno. Gotovo ništa ne dijeli sa svojim vršnjacima ili s glavnim tendencijama i protagonistima razdoblja kada je u javnost startao, a nikako se ne može svesti samo na privlačnu motiviku starih gradova i veduta spomeničkih cjelina – po kojima je najviše poznat i prisutan u svijesti šire publike. Od prve izložbe, 1960, krenuo je svojim putem, stazama opore i hrapave figuracije, meandrima arhetipova i primarnih simbola, da bi na raskrižjima konvencije i invencije uvijek odabrao onaj rukavac koji vodi provjeri oblika u tvarnosti podloge i geste.

Šercarovi crteži proizlaze iz integralnog intelektualnog i etičkog stava prema svijetu

Temeljnu dvojnost, ili oksimoronsko jedinstvo, Šercarove stvaralačke pozicije prije mnogo je godina najsretnije formulirao Igor Zidić, imenujući ga „modernim crtačem davnine“. Doista, ruka našega suvremenika nije mogla zanijekati svoju aktualnost, svoju pristranu agilnost, svoju dinamičnost i vitalnost, no misao istoga autora bila je zaokupljena temama i likovima od pamtivijeka, stanjima i situacijama neprolazne prvotnosti. Ako je motivika (scenografija i kostimografija) Šercarovih prizora dugovala medijevalnim uzorima, nalikovala oltarnim predelama ili grafičkim listovima na biblijske predloške, duh koji ih je prožimao zračio je autentičnom tjeskobom, crte i mrlje sugeriranih figura emanirale su strah i patnju, svi kadrovi bili su – i ostali – uronjeni u atmosferu egzistencijalne neizvjesnosti, bolne „bačenosti u svijet“.

Nedavno izašla monografija iznijela je na vidjelo posebno rječite crtačeve početke, čak pedesetak radova iz samo jedne, 1960. godine. Morfološki još raznovrstan, možda s pogledom na Kleea i na crnačke maske, valjda s prisjećanjem na ekspresionizam i secesiju, u tim je najranijim crtežima Šercar ipak dostatno koherentan s obzirom na „tragično osjećanje života“ i „mučninu“, „bolest na smrt“ i „mit o Sizifu“. Auftakt Šercarova stvaralaštva zbio se u bolnici, u izolaciji oboljeloga od tuberkuloze, pa je i ikonografija učestalo morbidna i makabrična (mrtvaci, pogrebnici, luđaci), a i kada je motiv naizgled neutralan (katedrala, crkva i kuća, brijeg, pastir, frizer, pa čak i boce i beštek) nema opuštanja u lakoći i dekorativnosti nego pritiska nekog ozbiljnog svjedočenja, težine stvari kao tereta postojanja.

Radove iz spomenute 1960. možemo smatrati umjetnikovim „inkunabulama“, još nepripadnima osobnoj stilistici, ali autentičnima po ostvarenoj intonaciji. Sreća početnika očitovala se u tome što je – na temelju pokazanih radova i naznačena usmjerenja – uskoro dobio potporu možda najautoritativnijih zagovornika u tom razdoblju u našem kulturnom ambijentu. Mladoga Šercara, naime, podupirali su Miroslav Krleža, Krsto Hegedušić i Miljenko Stančić. Za prvonavedenu dvojicu bio je to, očigledno izbor po srodnosti, a ni Stančić nije ostao gluh na sjevernjačku, miteleuropsku žicu crtačeve imaginacije. Kako bilo, znatan dio inspirativnih ishodišta Šercarova likovnog univerzuma komplementaran je krležijanskom doživljaju svijeta, posebno onomu izraženu u Baladama Petrice Kerempuha, a trpka i groteskna stilizacija kao da se idealno nastavljala na zemljaška ishodišta.

Već 1962–1963. Hrvoje Šercar ustalio je rukopis, našao plodnu jednostavnost grubih obrisa, točkastih i mrljastih ispuna površina, dlakavih i pernatih grananja crte. Potepuhi i bokci, romari i opatice, ljubavnici i sveci, mučitelji i mučenici ispunili su kadrove Šercarove ljudske tragikomedije, a osobito su rječiti bili prizori vješanja i raspeća, oplakivanja i mrtvačkoga plesa te svih oblika hipertrofije erosa i thanatosa. Raspaljena mašta rađala je i čudovišne vampire, meduze, utvare, trotijelne i zmijoglave figure, fantomska bića što tvore panoptikum jeze i tjeskobe. Već na prvim koracima stvaralačke zrelosti umjetnik je stvorio svojevrsnu „pasiju po Hrvoju“.

Druženje s likovima i znakovima iz davnine dovelo je Šercara i do posvajanja ambijenata obilježenih prošlošću i patinom, slojevitošću i dubinom. Čini se da je pogled na splitsku jezgru sa zvonika katedrale prvi pokrenuo njegovu želju da asimilira i transformira viđenje urbanog rastera, potaknuo ga na gonetanje guste mreže zidova i krovova. Zbrajajući kupe kanalice, iscrtavajući vrata i prozore, slijedeći ritmove kamenova po pločnicima i fasadama, uspostavio je čvrstu strukturu linije i kockica, povezujući sve to u cjeline organskoga predznaka, poput tkiva koje diše i pulsira logikom dugoga trajanja.

Od 1962. pa nadalje Šercar je na svoj način sagradio na stotine urbanih gnijezda i pojedinačnih spomenika. Polazište je, istina, bilo u viđenju i poznavanju objekata, ali je interpretacija uvijek ustrajavala na slobodi kombinatorike, na sažimanju i svođenju na bitno. Stoga to nisu bile patinirane razglednice ili pitki suveniri, nego stvaralačke rekonstrukcije iz premisa dubljega razumijevanja formativnih silnica i intuitivne percepcije genius loci. Svaki gradski prizor iz ptičje perspektive pritom je nužno popraćen nekom heraldičkom životinjom (ribom, pticom, gmazom, mačkom, kornjačom ili nosorogom), odnosno upravo vitalno srođen s tijelom i udovima odabranoga primjerka iz bestijarija. Ta animalia daje animu predstavljenim panoramama, jer su one bez ljudi, stanovnika i posjetilaca, prepuštene patronatu četveronožnih, repatih, ljuskavih ili pernatih čuvara. Stoga predstavljeni Dubrovnik nije identificiran svojim imenom, nego je Veliki bijeli grad, Zadar se ne predstavlja krsnim imenom nego je Grad s kolonom, Split se imenuje kao Grad moga sina ili kao Grad s krivim zvonikom. Poetskim naslovljavanjem crtač je definitivno posvojio motiv, uvrstio ga u svoj sustav estetskih činjenica i emotivnih vrijednosti.

Naravno, zapazit ćemo da Šercar daleko najčešće predstavlja amblematične hrvatske gradove, posebno one kamene, ujezgrene, otokom obrubljene, zidinama okružene, oko crkve okupljene, karakterističnim parcem štićene. To je i oblik njegova rodoljublja, neravnodušnosti na sudbinu ljepote koja je zubom vremena nagrizena, a sadašnjicom posebno ugrožena. Njegova neravnodušnost na prostor i vrijeme manifestira se u cjelini opusa, koji je svojevrsni memento i duboki trag proživljenoga duhovnog hodočašća nataloženim slojevima prošlosti.

Šercarov pristup crtanju proizlazi iz integralnog intelektualnog i etičkog stava prema svijetu. Svi mi koji smo ga poznavali sjećat ćemo se koliko je bio znatiželjan i druželjubljiv, otvoren za različita iskustva i spreman za raznovrsne izazove. Načitan i filmofil, poznavatelj povijesti i umjetnosti, nekonvencionalan i prisan, obilježio je puni krug stvaralačkih i egzistencijalnih kušnji. Dovoljno je spomenuti da je sudjelovao – zajedno s Tomom Gotovcem i Ivom Lukasom – u prvom hepeningu održanu u našoj sredini, a nije moguće preskočiti ni to da se poželio angažirati u obrambenom ratu. Ali saldo njegova opusa čvrsto je u žestoku prinosu crtačkih listova i iscrtanih koža, u univerzumu pobuđenih oblika jakoga osobnog pečata.