Pakao svaki dan

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, dok sam kao saborski zastupnik bio predsjednik Odbora za ljudska i etnička prava, obraćali su mi se mnogi koji su držali da im je ugroženo neko pravo. Iako zadaća tog saborskog radnog tijela nije bila rješavanje konkretnih problema ljudi i manjinskih zajednica, nego rad na politici i zakonima koji štite ljudska i manjinskih prava, svejedno sam nastojao saslušati, ohrabriti ili dati savjet.

U tim tjeskobnim vremenima osobito su mi se obraćali ljudi čija su stradanja bila posljedica agresije kojoj je u to vrijeme bila izložena naša zemlja. Susreti s njima osobito su me frustrirali jer sam unaprijed znao da neću moći ispuniti njihova očekivanja. Tako sam se osjećao napose dok sam razgovarao s pojedincima ili predstavnicima udruga koji su tražili svoje najbliže nestale u ratnom vihoru. No dogodilo se da me upravo u susretu s njima najprije počeo napuštati onaj osjećaj nemoći, jer sam shvatio da oni zapravo i ne traže od mene da im pronađem nekog bliskog, nego da ih učvrstim u nadi da je on još živ. (Bilo je to vrijeme kad se još tragalo za živim ljudima, a ne za grobovima.) Naime, drame koje su ti ljudi ispisivali u svojim srcima uglavnom su imale sretan završetak koji će se dogoditi jednog dana kad im se nakon nevjerojatna spleta okolnosti na kraju javi dijete, suprug, brat.

Sjećam se tako jedne majke koja je svog sina, koji se „vodio kao nestali“, „budna sanjala“ i to kao roba na imanju nekog domaćina negdje u okupiranoj istočnoj Slavoniji. Vidjevši valjda u mojim očima nevjericu, rekla je vrlo uvjerljivo: „Znam ja njih, oni su i prije rata znali držati na imanjima takve ljude, pa zašto ne bi i sada? Zašto bi mog zarobljenog sina, mladog i zdravog, ne daj Bože, ubili, kad im može služiti na imanju?“ Ta majka potvrđivala je onu Aristotelovu misao o nadi kao „snu budnih“.

Taj susret ostavio je na mene snažan dojam, smjestivši majčin san duboko u moje pamćenje. Njega su povremeno osvježavale i neke slične priče iz istočne Slavonije, koje nikad nisu bile provjerene. A onda je došao ovogodišnji Dan sjećanja na žrtve Vukovara u sklopu kojeg je na HRT-u ispričana priča čovjeka koji je proživio onaj majčin san. Ispričao nam ju je Marijan Gubina, čija je obitelj do rata živjela u Dalju te je nakon okupacije mjesta bila zatočena, doživjevši nevjerojatna stradanja. Iako je među njima bilo silovanja pod nevjerojatno ponižavajućim okolnostima, zatim prebijanja „na mrtvo“, izgladnjivanja i mnogih drugih neljudskih postupanja, najsnažnije me se dojmio onaj dio njegove „priče“ koji govori o ropskom položaju u kojem su se neko vrijeme nalazili desetogodišnji (!) Marijan i njegov otac. Oni su, naime, bili dodijeljeni kao robovi na imanjima tamošnjih domaćina. Mi na slobodnom dijelu države već smo govorili o ljudskim pravima treće generacije, nespretan kompliment ženi mogao se prozvati seksualnim uznemirivanjem s neugodnim posljedicama za zaigrana komplimentarca, a psihičko zlostavljanje na radnom mjestu, ukoliko se događalo „najmanje jednom tjedno, tijekom najmanje šest mjeseci“, označavalo se kao mobbing koji se kazneno gonio. Istodobno na okupiranom području imali smo najgore oblike klasičnog ropstva. U to isto vrijeme! Zašto najgore? Zato što su u svim povijesnim sustavima u kojima je postojalo ropstvo odnosi gospodara i roba bili na ovaj ili onaj način uređeni. U ovom pak slučaju ropstvo je bilo nešto prirodno, što se podrazumijevalo, te stoga ne postoje pravila osim onoga da je, kad je riječ o robu, sve dopušteno. Pa i to da desetogodišnji Marijan iz obijesti bude nasmrt pretučen od tek nešto starijih dječaka, a kad ga u nesvjesnom stanju donesu u mjesnu ambulantu, liječnica ga odbije medicinski zbrinuti „jer je Hrvat“.

Baš me zanima hoće li se sada, kad je potvrđena pretpostavka o postojanju ropstva na hrvatskim okupiranim područjima za vrijeme rata, netko ozbiljnije pozabaviti tim problemom. Možda je kao Centar za suočavanje s prošlošću za to najpozvanija Documenta. Za početak bilo bi dobro da priredi neki workshop ili brainstorming.