Nestala je žudnja za umjetnošću

Vatroslav Kuliš već godinama je prisutan na hrvatskoj slikarskoj sceni. Energičnim potezom apstraktnog izraza i intenzivnim kolorizmom ostavio je neizbrisiv trag u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. O njegovu su opusu izašle dvije knjige Igora Zidića: monografija i monografska knjiga iz ciklusa Slika i vrijeme. Godine 2012. priređena mu je retrospektivna izložba u Klovićevim dvorima, a u listopadu ove godine premijerno je prikazan dokumentarni film o njegovu radu autora Milana Bešlića, u produkciji HRT-a. Uza sve to slikar svake godine prezentira svoj neumoran rad na likovnom jeziku nizom samostalnih izložbi novih ciklusa. Njegovo bogato djelo i slikarsko iskustvo povod su ovome razgovoru.

Snimio Mario Krištofić

Posvetili ste život slici, pokušavajući proniknuti u njezine mogućnosti i senzacije. Kakav je status slikarstva danas?

Slikarstvo je danas nažalost u vrlo lošem položaju, tako reći na sporednom kolosijeku. Unatoč hvalevrijednu povratku slici koji vidim kod mlađih ljudi, imam osjećaj da je slikarstvo kao jurski park, oaza „preživjelosti“ u suvremenoj likovnoj praksi. Okruženi smo sasvim drukčijim vrijednostima od onih na kojima smo na akademiji odgojeni. Vjerovali smo da društvo može postati osjetljivije zahvaljujući umjetnosti pa mu i neke ideje mogu postati dostupnije ili barem može potaknuti na bolje gledanje u postojećem svijetu. Velika većina nas u likovnim vrijednostima živjela je „na kruhu i vodi istih istina“, kako je jednom rekao Zuppa, što je valjda za moj naraštaj i te godine bilo normalno, barem mi se tako čini.

Što mislite zašto je tako?

Prevladao je programski jezik i mislim da je nestala ona žudnja za slikarstvom, koliko god to naivno zvučalo. Ne želim zvučati kao da se žalim, jer se svaka generacija žali na aktualno vrijeme, ali to je činjenica. Kada sam završio likovnu akademiju, ja sam u nešto vjerovao, imao sam san, a nisam imao plan. Današnje generacije sklonije su racionalnom pristupu i „projektima“ u svojim idejama. Kada smo mi završili akademiju, mislili smo da imamo vjerodajnice vječnosti. Slikarstvo nam je bilo sve. Zanimala nas je suvremenost i njezine novosti, ali i umjetnici koji su bili veliki majstori i koje je prije svega zanimao zanat u slikarstvu. Oni su dobro naučili svoj zanat i mogli su ga preispitivati, i dalje vjerujući u posvećeni poziv slikarstva. U sadašnjoj umjetničkoj praksi većinom ne treba takva podloga. Duchamp je doveo u pitanje ideju umjetnosti kakvu su imali veliki prethodnici Picasso i Matisse. Iz njegovih ideja proizlazi antiumjetnost, dovodi u pitanje sve dotadašnje značajke arta. Ipak, unatoč svome negatorskom predznaku preplavila je sve muzeje, dakle ušla u same institucije, koje on u startu negira. Od njegova doba smrt slikarstva proglašavana je periodično, ali redovito, poput Nostradamusove prijetnje, koja se ne događa niti će se dogoditi, kao što vidimo, jer su povratci slici stalni, počevši od nove slike osamdesetih, koju su ponovno radili na klasičan način u klasičnim medijima, iako u drugom kontekstu. Pa i sam Duchamp bio je vrstan slikar. Njegov Akt koji silazi niz stepenice iz 1912. sjajno je djelo u duhu talijanskoga futurizma. Kad čitamo njegove zapise i intervjue, shvatimo da ni on sam nije bio zadovoljan onim što se izrodilo iz njegovih postavki. Iako, da nije prešao u to „propitivanje“, kako vole govoriti teoretičari, nikada ne bi bio toliko poznat autor. Njegove su ideje pošle u posve drugim smjerovima i s Warholom i s Beuysom, što je posve legitimno. Ipak, bio sam iznenađen kad su ga kustosi uglednih svjetskih muzeja proglasili najvećim umjetnikom dvadesetog stoljeća! Očekivao sam Picassa! To je bio najbolji dokaz kako je teorija ubila praksu. No ja kanim umrijeti kao slikar, kada sam već krenuo u to.

Zbog čega se danas slikarstvo unatoč ponovnom oživljavanju ponekad sve militantnije odbija?

Animozitet je nepotreban, ali mislim da on više dolazi s druge, ne s naše (slikarske) strane. Cijenim svakoga dobrog umjetnika, ma kojim se sredstvima izražavao. Talent je potreban i za dobra performera ili konceptualca. Sjajan mi je Trbuljak, a i dobar sam prijatelj s Petercolom i među nama nikada nije bilo nesporazuma po tom pitanju. Dapače Goranovo sjajno kuhanje mnogo je bliže vrhunskom umijeću nego golom konceptu! Mi smo znatno tolerantniji od nekih teoretičara po pitanju gledanja na događanja i tu je u mnogočemu kritika u zabludi, jer uvijek misli da se mora biti nov u smislu eksperimenta i slijeđenja aktualnih trendova i poetika. Nov se može biti i ako se stalno i iznova ulazi u isti problem, ako se stalno probijaju granice neke ideje, ako se ona razrađuje do krajnjih konsekvenci mogućih značenja. Tipičan primjer za to je Šebaljevo slikarstvo – ustrajavanje na istome uz neprestanu svježinu. U tom slučaju kvaliteta je mnogo važnija od aktualnosti. Ako je buntovnost samozvana i ako je postala sama sebi svrha, to degradira u klišej i takvo pljuvanje u juhu postaje unosno. A mediji su s druge strane uvijek skloniji tom buntovničkom ponašanju, ekstremnom ponašanju u javnosti i zato njihovi „medijski baloni“ mnogo bolje lete, popularniji su od, recimo, samozatajna slikarstva ozbiljna istraživača kao što je spomenuti Šebalj. Mogu navesti dijametralno suprotan primjer kvalitete, primjer moje kolegice Edite Schubert, koja se izvrsno snalazila u suvremenim izričajima, snalazila se kao riba u vodi, ali za to čovjek treba imati senzibilitet u sebi, kao što je ona imala. Prepoznavala je suvremena događanja i transformirala ih je u svoju viziju, i ti su novi jezici veselili nju, što je najvažnije. U novoj geometriji, na primjer, ona je bila vrhunska, jer se u njezinu radu vidjelo da je to rađeno devedesetih, to je bila nova neo-geo, uostalom kao i kod Duje Jurića, dok je kod nekih ta geometrija izgledala kao da su šezdesete godine, nije bilo tog pomaka. To ne znači da ne treba imati dodir s tradicijom, recimo u svome slikarstvu ponekad stavljam neke citate te pokušavam zadržati svježinu i aktualnost nekim novim oblicima i vrijednostima kojima bih osuvremenio opus. Za to treba imati strpljenja i gledati, ali ako ljudi to apriorno odbijaju, taj je prilog umjetnosti nemoguć. Možda se trenutačno ne može dogoditi ništa revolucionarno u slikarstvu, ali može u kvaliteti slikarstva.

U jednom intervjuu rekli ste „slikam kao dudov svilac“. Kako je vaša energična gesta povezana s marljivim, filigranskim radom toga kukca?

Mislio sam na kontinuitet koji izlazi iz uvijek istog izvora i progovara o istim pitanjima. Slikarstvo koje sam ja izabrao pripada jeziku nefigurativne plastičke forme. Duševno stanje koje želim prenijeti na platno najbolji je izraz pronašlo u apstrakciji, u nefigurativnim simbolima. Pada mi na pamet Paul Klee, koji je rekao da slikarstvo pokušava vidljivim prikazati ono nevidljivo. Isto tako ja pokušavam iz svoje podsvijesti izvući neka nedefinirana stanja i dati im oblik na platnu. To je kontinuitet izvlačenja iz sebe na van, ekspresionizam dudova svilca. Moj bi izraz najbolje definirala riječ nježnost. U ciklusu Herbarium pictorium htio sam iz sebe izvući nešto fluidno, nešto poput „plamene gotike“ u francuskom srednjovjekovlju. U slikama emaniram ono što je najviše moje. Jasno ponekad se slika s lakoćom u „transu“, a ponekad kao da se penjete po onim namašćenim vitkim deblima, no ako uspijete, gore vas čeka nagrada.

Za takvo slikanje potrebno je jako dobro poznavanje i sama medija i njegove tradicije.

Krećem se unutar klasičnoga medija, ali trudim se obnoviti svoje slikarstvo suvremenim oblicima, ne ostati na razini lirskog ili apstraktnog ekspresionizma. Hoću reći zanima me bogatstvo i složenost likovnoga jezika i ne bih zanemarivao ni jedan segment ako se iz njega može izvući svježina i aktualnost. Svaka zakučasta tajna slikarske tehnologije, koliko god stara bila, može u datom trenutku progovoriti uvjerljivo i suvremeno.

Koliko u slikama dopuštate slučaju?

U ovakvu slikarstvu dobar se slučaj uvijek ostavi, loš pobriše. To je kontrolirana slučajnost. Jasno, morate imati dobre „slučajeve“ da biste ih mogli ostaviti i iskoristiti! Ponekad je to neka lazurna izlivena lokva, a ponekad gusta gvalja neke boje koju ste nanijeli na platno u namjeri da je razmažete u neku formu, a onda uočite da je ta forma već tu mnogo bolja i vitalnija od one u koju ste je htjeli pretvoriti. U takvim sretnim trenucima povećavate ulog i idete dalje u likovni labirint. Kada bih radio samo s emocijom, slika ne bi izgledala najbolje. Treba kontrolirati kompoziciju i imati spontanu gestu. Nešto između meditacije i akcije.

Na kraju, osim komunikacije sa sobom, slikarstvo je jedan od načina da izađeš na kraj s okolinom a da nikoga ne povrijediš.

U vašoj monografiji Igor Zidić usporedio je Monetove Katedrale u Rouenu s vašim ciklusom Kornata.

Rekao bih da je to prije svega zbog niza slika jednako nazvanih, a zatim i iste slikarske teme. Treće – postoje neka traženja u slikama kornatskih dojmova i ozračja, ali nisu naravno ni blizu slikarskim pejzažnim istinama impresionizma. Moje su se slike bavile „sobom“, ali naravno u zraku je lebdjela mala posveta velikom slikaru i njegovoj možda najvećoj temi impresionizma.

Da, Kornate sam slikao po sjećanju i po kolorističkoj asocijaciji – ne u plein airu, u različita doba dana, nego sam skalom boja pokušavao pokazati različite atmosferske prilike, od suhoće i vedrine sunčanoga dana do sivila i težine. Slikao sam izmišljenu konfiguraciju otoka, dodajući preko njih atmosferu. To je vrsta suvremenoga pejzaža, što govori da forme ne umiru. Izbor i preoblikovanje motiva daju mu univerzalnost i ljudsku vrijednost. Slikarstvo je i inače svođenje stvarnosti na mjeru ljudskog izraza. Jedna od najljepših rečenica koja mi je ostala još iz Škole primijenjene umjetnosti, koju je često ponavljao prof. Jakov Bratanić tako da ju je nemoguće ne zapamtiti, a mislim da je i jedna od najboljih definicija suvremene umjetnosti. Izgovorio ju je Albert Einstein, koji je i sam imao auru umjetnika znanstvenika.

Glasi otprilike: na način koji će mu odgovarati čovjek nastoji za sebe stvoriti jasnu i jednostavnu sliku svijeta, i tako trijumfirati nad svijetom bitka težeći da ga tom slikom nadomjesti. Mislim da je vrijedna i uporabljiva! Podsjeća me i na jednu Mrkonjićevu, „promatrač uvijek želi pojednostaviti objekt promatranja“. Jako odgovara slikarskom problemu pa sam je zapamtio premda je mišljena o poeziji. Evo kako su problemi bliski.

Koji su vam slikari najbliži?

Ako mislite na one prve, nekako mi prvi pada na pamet Delacroix. Negdje u sedmom osnovne vidio sam njegovu reprodukciju u gimnazijskoj čitanci moje sestre i stalno sam je kradomice posuđivao kako bih uživao u gledanju: radilo se o egzotičnoj slici Lov na lavove koja visi u Institutu za umjetnost u Chicagu. Osvojila me njezina egzotika i dinamika, naravno i žestina boja. Osim toga nekoliko stranica dalje nalazio se i jedan Monetov Most na Seini, koji me jednako tako zadivio.

Prva fascinacija nekom velikom slikom dogodila mi se u Louvreu kad sam 1971. vidio Géricaultov Splav Meduze. Očigledno su me privlačile žestoke slike jakih dijagonala sličnih, ako bismo ih prebacili u suvremenost, De Kooningu i njegovu slikarstvu.

Od domaćih najviše mi se svidjela izložba Šohaja u Modernoj galeriji 1969, još sam išao u Primijenjenu. Naravno stalni postav Moderne galerije znao sam napamet – normalna dječja bolest dečka iz Dubrave koji ide širom otvorenih očiju ususret čudu koje se zove slikarstvo!

Kasnije sam volio impresioniste. Mislim da je to najslikarskije slikarstvo i da su oni najviše uživali u slikanju. Dakako tu su i De Kooning i Pollock i cijela američka škola, to su slikari koji su me formirali. Od naših su mi dragi Dulčić, Murtić i Ivančić, to su mi prva tri…

Kako je izgledalo vaše školovanje? S kime ste se družili, kamo odlazili?

Bio sam u klasi Šime Perića, koja je iznjedrila velik broj danas poznatih umjetnika. Obično su po klasi bili jedan do tri umjetnika koji su se nastavili baviti tim poslom, ali u našoj klasi bili su Igor Rončević, Željko Kipke, Željko Lapuh, Marijan Molnar, Breda Beban, Dimitrije Popović… svi oni do danas su u slikarstvu i umjetnosti. Profesor Perić bio je najtolerantniji i kod njega su dolazili studenti koji su već imali jake stavove. On nije utjecao na naš izraz, s njime smo se mogli samo konzultirati, bez uvjeravanja. Zbog te pedagoške tolerancije imao je tako poznatu i raznovrsnu klasu. Družio sam se s Peruškom Bogdanićem, Lapuhom i Kuzmom Kovačićem, koji je bio u kiparskoj klasi, a i Rončevićem. Odlazili smo najčešće u ITD, češće nego u kino. Sjećam se jednom sam s Kuzmom gledao Fellinijev Amarcord i on je bio potpuno oduševljen, jer ga je podsjećao na njegov Hvar i otočić Galešnik, kamo su išli subotom na ples. Obojica smo se furali na sentimente iz djetinjstva, svugdje ima neki motorist, neki prvi snijeg i neke začudne magle kojih je bilo često u Zagrebu, a sada su nekamo nestale. Jedino su Kuzmine hvarske „scenografije“ nešto ljepše od mojih iz Dubrave.

Bili ste dobri i s Murtićem?

Ako se to može reći uz razliku generacije – da. Jako dobar, on se ponašao kao da smo stari prijatelji. Neću nikada zaboraviti, kada sam ga jednom pitao o tehnici mozaika, dok sam radio svoj prvi mozaik, mnogi mi nisu htjeli odati jednu tehničku tajnu, niti dati savjet, a Murtić mi je odmah to rekao, u petnaest minuta uputio me u osnovne tehnike mozaika. To mogu samo ljudi koji su svjesni svoje vrijednosti i koji znaju da im nitko ne može parirati, čak i ako im otkriju „tajne zanata“. Murtića sam upoznao kada me netko odveo u njegov atelijer na uobičajena nedjeljna druženja. Tamo sam upoznao i Juru Kaštelana, njegova starog i velikog prijatelja, s kojim sam se također jako dobro slagao. Kod njega su obično bili Dalibor Parać i Neven Šegvić, gotovo svaki put. Također aktualni političari. Mi smo pak vodili razgovore o slikarstvu, pričao mi je o Americi i New Yorku, susretu s Pollockom. Sjajno je poznavao zanat. Da sam kod njega bio asistent mjesec dana, naučio bih više nego u godini dana na akademiji. Pričao je kako se kod Ljube Babića moralo redovito prati kistove, što je neobično važno za ono razdoblje. Danas su kistovi za ulje tako dostupni da ih neki slikari bacaju ako se skore i uzmu nove.

Što mislite o likovnoj kritici danas?

Jean Clair napisao je da je odveć okrenuta onomu što se događa, ne bori se sačuvati ono što je bilo, nego se po svaku cijenu traže nove vrijednosti. Kritičari su zaboravili svoju, tako reći, „konzervatorsku“ ulogu, zaboravili su da se jezici i vrijeme mogu isprepletati i kombinirati. Mogao bih reći da „žrtvuju sadašnjost u ime budućnosti“. Okrenuti su onomu što bi trebalo biti, fiktivnom i imaginarnom cilju. Veliki muzeji imaju uvijek iste velike autore povijesti, u većoj ili manjoj mjeri svi su globalizirani istim vrijednostima, razlikuju se samo po količini uložena novca. Tužno je za nas male da se, ako već ne možemo kupiti Matissea ili Duchampa, ne brinemo o svojoj stvarnosti i ne pazimo na nju, ma kakva bila. Ne mora se pokazivati samo jedan segment trenutnih dostignuća, a zanemariti ono dojučerašnje, na koncu sve je to naša likovna stvarnost. Naša likovna sadašnjost trebala bi se pokazivati, pa i izložiti kritici, a ne samo odmjeravati s obzirom na to koliko je u dosluhu sa svijetom. Davno sam čitao jedan sjajan intervju sa Borgesom i bio sam iznenađen kratkim i jednostavnim odgovorom na pitanje po čemu vrednuje nečiji roman. Odgovorio je „po užitku koji pruža i dojmu koji ostavlja“. Prije desetak godina Engleska je na Bijenale u Veneciji poslala slikara Garyja Humea, koji je po mom sudu lošiji od ranoga Lovre Artukovića.

Pitam se bi li se Hrvatska usudila tako nešto. Matičević je zaista imao petlje za cijelu Jugoslaviju poslati samo Borisa Bućana, godine 1984. Danas se kalkulira i rijetko će Hrvatska poslati samostalno jednog autora, osim ako se ne uklapa u „avangardnu“ poetiku.

Pratite li Bijenale danas?

Zadnja dva sam propustio. Mislim da se to pretvorilo u nadmetanje kustosa i galerija, vašar i biznis. Danas umjetnost nastaje između konsenzusa kustosa, galerija, muzeja i privatnih galerista. Kriteriji su se razvodnili i relativizirali. U posljednje vrijeme estetika je nažalost u drugom planu. Imate ideju ekonomski i umjetnički uspješno neuspješnih umjetnika, poput Demiana Hirsta, a s druge strane i pozitivnih fenomena, kao što je Sigmar Polke. Veći narodi imaju bolju organizaciju prezentacije slikarstva, ali i mi bismo mogli konkurirati. Recimo, osamdesetih smo imali sjajnu „novu sliku“, paralelno s Talijanima, Sandrom Chiom, Enzom Cucchijem i Mimmom Paladinom, koji su tada prodavali slike u New Yorku za desetke tisuća dolara. U nas je tada zaista sjajna bila Zvjezdana Fio, rani Rončević…

I vi ste počeli u poetici nove slike?

Možda. Bilo je elemenata, ali držao sam se postrani. Petercol mi je stalno sugerirao da se izjasnim kao novoslikaš i pitao zašto se ne ubacim u taj pokret, ne izlažem s njima, no ako se sam tako ne osjećaš i nisi dio društva, bilo bi ishitreno. Uostalom u to doba družio sam se jedino s Rončevićem od tih umjetnika. Grupni nastupi uvijek su bolji za prezentaciju novog, ali nisam bio taj tip. Na kraju rekao sam mu u šali – pa svaka moja slika je nova.

Bili ste i u upravnim tijelima HDLU-a kao predsjednik i potpredsjednik. Što ste napravili u svom mandatu?

Najvažnija je bila obnova kupole i vraćanje središnjega prostora u prvobitno, Meštrovićevo rješenje. Tada je predsjednik bio Šimrak, a ja zamjenik. Uglavnom je on bio taj koji je unio veliku energiju u projekt. Jasno, imali smo veliku potporu Antuna Vujića i njegova Ministarstva kulture. Nažalost s dolaskom novoga ministra obnova je stala, a razumijevanje za spomenik kulture ishlapio. Ne znam ni jedan slučaj da je obnova tako važna objekta i spomenika kulture stala bez objašnjenja. Takav je stari običaj u ovim prostorima da se vrijednosti dijele stranački, a ne patriotski kao vrijednost istoga naroda, drugim riječima, ako je netko počeo nešto dobro, to treba zanemariti jer je to stvar prethodne stranke.

Ono što treba istaknuti jest da smo u to vrijeme obnovili godišnju izložbu članova, takozvanu „recentnu izložbu“, nakon četrnaest godina. Mislim da je jako važno članovima dati priliku da izlažu u prostoru vlastite udruge i osjećaju se kao kod kuće. Za velike i samostalne izložbe ionako se pobrinu istaknutiji članovi.

Također ste ljubitelj književnosti?

Istina. Volim čitati još od malih nogu, na sreću u moju kuću televizor je dospio dosta kasno pa mi je književnost bila prozor u svijet. Čitanjem dobivam novu energiju. Volim i prozu i poeziju. Iako je Adorno rekao da je nemoguće pisati poeziju nakon Auschwitza, dogodili su se ozbiljni pisci druge polovice dvadesetog stoljeća, na primjer Brodski ili kod nas Dragojević, Slamnig, Horvatić, Petrak, Mihalić, Zidić… Tješi me što se i slikarstvu proricala smrt, a i jedno i drugo se održava. Silno mi je važan Antun Šoljan kao cjelovit autor, a i rani Slobodan Novak. Desetak sam puta u ITD-u gledao Mirisi, zlato i tamjan, ali vrhunski mi je roman Izgubljeni zavičaj. Često ga čitam ispočetka, osobito ljeti, i svaki put otkrivam tu prekrasnu atmosferu Mediterana i sonornost mediteranske boje. Ostvario sam i suradnju sa Slobodanom Novakom. Školska knjiga izdala je grafičku mapu, naime, on je napisao tri pripovijetke s temom mora i ja sam ih likovno obogatio kao koautor, dok je pogovor mapi napisao Tonko Maroević. On je odabran zbog „dvostruke ovisnosti“, da tako kažem, majstor za književnost i likovnost. Krležu također volim čitati, a prije nekoliko godina dobio sam njegova sabrana djela u Ljevakovu izdanju. Mislim da je odličan i neupitno velik, koliko mu god to danas neki osporavali zbog njegovih ideoloških stajališta. Kao mladić volio sam atmosferu Ive Kozarčanina. Volim čitati Pavličića, a uvijek me razveseli neki Tribusonov uradak o vremenu odrastanja ili avanture detektiva Banića.

Krležu osporavaju i zbog negacije avangarde?

Da, bio je malo konzervativan, poznato je da je odbijao apstrakciju. Recimo u Filipu Latinoviczu ocrtana je panorama njegova likovnog senzibiliteta, koji je sezao do impresionizma i tek ponekad do postimpresionizma i ekspresionizma, dakle malošto nakon toga uzimao je u obzir, osim eventualno rijetkih primjera socijalno osviještenih autora kakav je bio George Grosz. No to ne znači da je manje književnik. Imamo primjer Freuda i Marxa, koji su svaki u svojoj znanosti bili ne samo fenomenalni nego i revolucionarni, koji su ostali na likovnom senzibilitetu koji često nije sezao dalje od bidermajera. Marx je imao klasični građanski ukus devetnaestog stoljeća i ideal antike u koju je bio zaljubljen. Freud je živio u Beču u doba Klimta i secesije i nije ni u jednom trenutku imao kontakt s njima, niti se čini da ga je to zanimalo (s likovne strane pisao je o Michelangelu). Normalno je da genijalni ljudi imaju vlastitu estetiku, koja ne mora biti u suglasju s njihovim vremenom.

Vaše slikarstvo ima i snažnu rokersku energiju.

Može se tako reći. Odrastao sam u revolucionarno doba rocka. Rock-kultura bila je izraz i izlaz moje generacije. Nevjerojatno koliko nam je trebalo da se izborimo za dugu kosu, a danas prevladavaju oni dečki oguljeni do kože i izgledaju kao tratinčice bez latica. Dobro je da se muškost različito prezentira. Neka svaka generacija cura uživa u novom izboru. Što se tiče slikarstva i rocka – da, moguće je da su to paralelna strujanja, možda neka generacijska zračenja. Nikada nisam mislio prelaziti u drugi medij, ali intermedijski su mi dijalozi zanimljivi. U ovakvoj vrsti slikarstva energija i vitalizam mogu ići zajedno, jedino što se teže probijaju do gledaoca nego glazbena emocija do slušaoca.

Vaše slikarstvo ostavlja dojam velikog vitalizma, energije, snage… čini mi se da je njegova poetika suprotna danas dominantnom pesimizmu.

Dakako, živimo u vrlo pesimističnu vremenu i mislim da nijednim svojim angažmanom ne mogu napraviti adekvat onomu što se danas događa. Nije da bježim od stvarnosti, ali u slikarstvu ponajprije me zanima medij i jezik slikarstva. Tek u drugom ili trećem planu zanima me sadašnjost i svijet oko mene. Slikarstvo je jezik bogat i slojevit, dovoljan za cijeli život proučavanja. To je jezik koji me izrazito veseli, pa kroz tu moju radost stvaranja zrači i optimizam. Na koncu i Matisse je govorio kako želi da njegovo slikarstvo bude naslonjač za dušu u kojemu će se promatrač odmoriti, i nije nimalo slab ni loš autor zaton što njegov credo nije neka velika filozofija. Zašto slikarstvo ne bi bilo vedro? Još je Platon preporučivao harmoniju, kao najbolji melem za razne boli duše, a Matisse je izrazito pazio na harmoniju. Jednom je Picasso rekao, da se Matisseu makne dva centimetra neke boje, slika bi se počela raspadati, dok se njemu može maknuti što god, a dojam je isti, jer on je kao temelj imao samu formu… da, slikarstvo je neiscrpan medij i samo ljudi bez mašte i talenta mogu reći da se njime ništa ne može reći. Pa i Gutenbergov medij još traje, a također je star petsto godina, kao i slikarstvo na platnu. Mi na plažu nosimo tablete na koje stane mnogo više informacija, ali knjige kao predmeti još su tu i ne nazire im se brzi kraj.