Muška sredovječnost u žarištu

Nekoliko hrvatskih izdavačkih kuća, u suradnji s dnevnim novinama 24 sata, početkom ljeta pokrenulo je kiosk-ediciju Balkan Noir u kojoj su naumili mjesečnim ritmom objavljivati romane kriminalističkoga žanra. Kao prvi naslov edicije izašao je roman Hrvoja Šalkovića Valcer protiv Eintrachta, a drugi naslov iz edicije novi je, četvrti po redu, roman Emira Imamovića Pirkea, koje je, s obzirom na autorove prethodne romane, obećavalo biti lako čitljivim i dobro napisanim štivom, punim dojmljivih likova, suvereno vođene radnje i životnih dijaloga. Takva se očekivanja pokazuju opravdanima, uz zaključak kako novim romanom autor ostaje na solidnoj razini, uz stanovit odmak u odnosu na svoje prethodne radove, koji se svodi na udaljavanje od humora i satire te približavanja društvenoj kritici i trileru.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2014.

No iako žanrovski pripada u ladicu trilera – fabula je osovljena oko ubojstva, kojemu se ubrzo pridružuje nova smrt, uz ozračje neizvjesnosti i napetosti, a dakako tu je i jedna femme fatale, te još niz odrednica prispodobivih trilerskome žanru – motiv ubojstva ipak je tek zamašnjak radnje, autoru manje bitan od tematike krize srednjih godina kojom se Pirke u romanu najviše bavi. Za protagonista on uzima Ivora Bošnjaka, novopostavljenoga vršitelja dužnosti načelnika policije u nekom srednje velikom, neimenovanu gradu. Autor pritom svjesno izbjegava radnju geografski locirati, aludirajući na činjenicu da iste socijalno-društvene anomalije koje u romanu detektira obilježavaju mnogo širi prostor.

Nevoljko pristavši na nametnutu mu v. d. ulogu, Ivor već 22 sata nakon preuzimanja dužnosti u svom uredu zatječe leš prethodnika, njegova bivšega nedavno umirovljena šefa. No, suprotno žanrovskim konvencijama, roman ne donosi fabularnu razradu istraživanja okolnosti te smrti, ni potragu za ubojicom. Istraga, naime, nakon kratkotrajna zamaha, počinje tapkati u mjestu, uz implikaciju da upravo to političkim strukturama odgovara. A kako se ispostavlja, takav razvoj događaja odgovara i autoru, svjesnu da dobro „razmotanih“ kriminalističkih storija u domaćoj književnosti već imamo, dok je mnogo manje kvalitetne problematizacije muške sredovječnosti. Zato Imamović, umjesto deskripcije uzimanja otisaka s mjesta zločina i ispitivanja sumnjivaca, svoje deduktivne i detekcijske kapacitete usmjerava analizi patologije tzv. andropauze, fokusirajući se na probleme kojima su junak i njegova četiri prijatelja u svojim bračnim dosadama i nezadovoljstvima, profesionalnim i osobnim nerealiziranostima i svakodnevnoj učmalosti i monotoniji, zarobljeni. Pojedini među njima, očekivano, izlaz iz bračnoga kaveza traže u preljubu, ali zadovoljstvo ni u tome ne pronalaze, stvarajući si pritom nove, čak i po život opasne probleme.

Posredovanjem četvorice junakovih prijatelja i detalja iz njihovih životnih priča autor uspješno nastoji, osim životne i bračne žabokrečine, oslikati i močvarnu društveno-političku situaciju, ali motivi sveopće korumpiranosti, besperspektivnosti te ekonomskog bezizlazja u koje je društvo zapalo odavno su već opće mjesto domaće književnosti. Ipak, ta je kontekstualizacija bila potrebna kako bi se, koristeći se likom junakova prijatelja, u različite kriminalne aktivnosti uključena poduzetnika, autor pozabavio i tematikom osobnog morala, odnosno podvojenosti između odanosti prijatelju i profesionalne dužnosti, pri čemu do izražaja dolazi ironijska impostacija naslovne sintagme, koju je moguće čitati uz različite stupnjeve doslovnosti.

Autor na koncu nekako raspleće krimi-priču, ali se u tu svrhu koristi sredstvom upitne uvjerljivosti. Jer teško je povjerovati da bi bivši šef policije, koji je – s obzirom na njegove različitim pravopisnim i gramatičkim ­greškama ispunjene zapise – praktički polupismen, ustrajno, dugi niz godina vodio dnevnik, koji, ujedno, sadrži brojne, za njega samog inkriminirajuće detalje. Također je nejasno iz kojeg razloga autor kombinira pripovijedanje u prvom i trećem licu dok opisuje Ivorova iskustva. Svrsishodnost toga bila bi neupitna da je autor za trećim licem posegnuo tek pri kraju romana, kao naznaka junakova odmaka od samoga – ne na bolje promijenjena – sebe. A promjena koju junak proživljava Vršenje dužnosti čini romanom o polaganoj predaji, ali kako onoj tribusonovskoj (sredovječnoj) tako i predaji u smislu prepuštanju plimi i plivanju s onima koji su već otprije odustali od dosljednosti, etičnosti, neiskvarenosti. Jer, kad si u kavezu, neka je onda barem zlatan...