Modernizam Remetinca

Nakon što je u Galeriji Vladimir Bužančić Centra za kulturu Novi Zagreb tijekom svibnja i lipnja bila postavljena seriozno koncipirana izložba Remetinečki gaj – prvo planirano naselje Novog Zagreba, koju je pripremio Ivan Mlinar, docent na Katedri za urbanizam zagrebačkoga Arhitektonskog fakulteta u suradnji s Anitom Zlomislić, voditeljicom galerije i autoricom šireg ciklusa Upoznaj svoje naselje – kreiraj svoj grad, nedavno je u istom prostoru promovirana i Mlinarova znanstvena monografija Remetinečki gaj – počeci sustavne urbanizacije novozagrebačkog područja. S obzirom da je izgradnja Remetinca kao ishodišta budućega Novog Zagreba započela 1955, povod je to da se ususret šezdesetoj obljetnici prisjetimo prvoga planski izvedena naselja na prekosavskim ledinama, koje danas zbog njegova rubnoga položaja gotovo i ne doživljavamo kao sastavni dio te visokourbanizirane cjeline.

Zračna snimka Remetinca

Istraživanje urbanističke geneze zagrebačkih stambenih naselja nastalih u širokom vremenskom rasponu od 1918. do 1963. Ivan Mlinar započeo je još svojom doktorskom disertacijom iz koje je proizašao niz separatnih studija i znanstvenih članaka, primjerice o naseljima Trstik, Voćarskom, Zapruđu, Sopnici-Jelkovec, novim stambenim zonama i natječajima proizašlim iz programa POS-a... Sada je pred stručnim čitateljstvom i prva njegova knjižna monografija o jednom od paradigmatskih primjera socijalističke urbanizacije iz vremena zagrebačkoga „rigidnoga“ modernizma, u kojemu se isprepleću dometi CIAM-ovih postulata funkcionalnoga zoninga s prvim suvremenim sustavima prefabrikacije i montažne gradnje.

Valja znati da su se te 1955, kada je započela izgradnja javnih zgrada budućeg naselja Remetinečki gaj (prva je bila policijska stanica!) na području cijeloga Novog Zagreba nalazili samo rasuti ostaci zaselaka uz močvarne rukavce nekadašnjih savica te netom dovršen sklop Brodarskog instituta JNA, dok će izgradnja novog Velesajma započeti 1956, prvoga pravoga novozagrebačkog naselja Trnsko 1959/60, a formalno urbanističko rješenje „Južnog Zagreba“, u kojem će se tek tada vidjeti buduća cjelina, nastalo je 1962! Logiku smještaja Remetinečkoga gaja odredila je činjenica da je u to doba postojao samo jedan cestovni most preko Save, koji je na suhi teren i staru Karlovačku cestu izlazio upravo na tome mjestu, gdje je bilo nekolio otoka zatečene individualne izgradnje staroga Remetinca te naselja na Trokutu i Kajzerici.

Izd. Galerija Vladimir Bužančić i AF Zagreb, 2014.

Mlinar je u istraživanju otkrio da je prvi manji urbanistički obuhvat južne zone Remetinečkoga gaja 1955. postavio danas zaboravljen urbanist Herman Kosar, no središnji dio i cjelinu naselja s perivojnim uređenjem regulacijski je do 1960. u više etapa osmislio Branko Berc. Ipak, ono po čemu tomu naselju pripada posebno mjesto u zagrebačkoj stanogradnji jest prvi put primijenjena montažna izgradnja lamelnih zgrada, popularnih limenki (sustavi JU-60 i 61, o čemu će afirmativno pisati i Udo Kultermann), a koje će se poslije u znatno većem broju izvesti i u Zapruđu, Folnegovićevu naselju te na Borongaju. U tom smislu revaloriziran je autorski prinos tada mladih Jugomontovih tehnologa Bogdana Budimirova, Željka Solara i Dragutina Stilinovića, pionira prefabricirane gradnje u nas, te projektanta stambenog tipa primijenjena u Remetincu Đure Mirkovića (odreda su to bili još nezavršeni studenti arhitekture!).

Originalnosti knjige Ivana Mlinara uz akribično napisana uvodna poglavlja o genezi Novog Zagreba te o urbanističko-arhitektonskoj cjelini sama Remetinečkog gaja svakako pridonose i neka „alternativna poglavlja“, poput dokumentarno vrlo zanimljivih intervjua koje je vodio sa još živućim autorima naselja Brankom Bercom i Bogdanom Budimirovim (1928), koji je baš ove godine primio i Nagradu za životno djelo Hrvatskoga dizajnerskog društva. Nedvojbenu sociološku vrijednost ima i blok knjige naslovljen Oaza limenki u kojima petnaest stanovnika naselja (neki i iz prve generacije stanara) iznose sjećanja na nastanak Remetinca te vlastitu ocjenu kvalitete življenja i problema koji su bitno drukčiji no što ih vidi struka. Doživljaju tog naselja kao umjetničkog djela svoga vremena pridonosi i fotoalbum crno-bijelih fotografija Marka Mihaljevića i Dijane Brkljačić.

Knjiga je u cjelini priređena dvojezično, hrvatsko-engleski, što je u prijelomu dizajnerski vrlo uspješno riješila Ana Zubić, koristeći u grafici pravu mjeru između oblikovne suvremenosti i referencija na retrostil 50-ih godina.